Objavljen zbornik Sigurnost i obrana RH u euroatlanskom kontekstu

29. 10. 2009.

4,712 pregleda

U Biblioteci Zbornici Instituta Ivo Pilar kao 36. knjiga objavljen zbornik SIGURNOST I OBRANA REPUBLIKE HRVATSKE U EUROATLANTSKOM KONTEKSTU. Zbornik okuplja radove prezentirane na znanstvenom skupu Annales Pilar 2009. (desetom u nizu) održanom 21. i 22. svibnja 2009. godine u Zagrebu

Osnovne se (pod)teme u predstavljenim znanstvenim radovima razmatraju interdisciplinarno – u rasponu od pristupa sigurnosnih i obrambenih znanosti, do demografskih, psihologijskih i sociologijskih analiza – nudeći razmatranja problemskih sklopova utemeljenih na istraživačkim uvidima. Osobitu kvalitetu zbornika čini i okolnost da su u njemu okupljeni radovi autora iz niza civilnih (znanstvenih, visokoškolskih, državnih) te vojnih institucija.

SIGURNOST I OBRANA REPUBLIKE HRVATSKE U EUROATLANTSKOM KONTEKSTU
Uredili: Tomislav Smerić i Gabrijela Sabol
Biblioteka Zbornici – Knjiga 36
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Zagreb, 2009. . Str. 447.

– ANNALES PILAR 2009.
– Impresum – pdf 48 kb
– Korice
– Sadržaj/Uvodna napomena – pdf 152 kb
– Sadržaj
– Uvodna napomena
– Sažeci
– Bilješke o autorima
– Summaries

Sadržaj

Uvodna napomena

I. SUVREMENI SIGURNOSNI I OBRAMBENI KONCEPTI U EUROPI

II. ORUŽANE SNAGE I DRUŠTVO NA POČETKU 21. STOLJEĆA

Boris Mlačić, Roko Mišetić: Analiza sadržaja hrvatskoga tiska o Hrvatskoj vojsci 1991.–2006.: deskriptivni i evaluativni aspekti – pdf 361 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Boris Mlačić; Roko Mišetić|
Darko Marinac: Oružane snage i mediji – pdf 204 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Ivana Ferić, Tomislav Smerić: Ponos na oružane snage kao element konfiguracije nacionalnog ponosa – pdf 229 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Ivana Ferić; Tomislav Smerić|
Petra Rodik, Renata Franc, Ines Sučić: Ratnička i mirotvorna uloga kao aspekti identiteta časnika OS RH – pdf 345 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Petra Rodik; Renata Franc; Ines Sučić|
Željko Heimer: Tipizacija ratnih zastava postrojbi kao temelj za proučavanje identiteta Oružanih snaga Republike Hrvatske – pdf 565 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Vladislav Hinšt: PPBS kao okvir uspostavljanja demokratskog nadzora oružanih snaga – pdf 240 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Tomislav Smerić, Gabrijela Sabol: Privatne vojne kompanije – vojno poduzetništvo na početku dvadeset prvog stoljeća – pdf 329 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Tomislav Smerić; Gabrijela Sabol|

Sažeci – pdf 177 kb
Summaries – pdf 187 kb
Bilješke o autorima – pdf 177 kb

Uvodna napomena

Zbornik Sigurnost i obrana Republike Hrvatske u euroatlantskom kontekstu okuplja radove prezentirane na znanstvenom skupu Annales Pilar 2009. (desetom u nizu) održanom 21. i 22. svibnja 2009. godine u Zagrebu. Skup je organizirao Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u suradnji s Institutom za istraživanje i razvoj obrambenih sustava (MORH) u širem sklopu realizacije istraživačkog projekta Hrvatska vojska – hrvatsko društvo koji Institut Pilar provodi za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. S obzirom na recentna zbivanja na području političko-vojnih integracija Republike Hrvatske (pristupanje NATO-u) te provedbu razvojnih reformi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (strukturalna i funkcionalna prilagodba NATO standardima, suspendiranje obveznog služenja vojnog roka i dr.), aktualnost naslovne teme zbornika vjerojatno nije potrebno dodatno obrazlagati.
Knjiga je podijeljena na dvije osnovne tematske cjeline. Prva podtema Suvremeni sigurnosni i obrambeni koncepti u Europi (autori: Dario Matika, Armano Srbljinović, Sandro Knezović, Iva Kornfein, Marinko Lozančić, Stjepan Domjančić, Josip Esterajher, Mirko Bilandžić, Marijan Barić, Marko Vučak, Anto Zelić, Tomo Radičević, Ines Sabotič, Marinko Ogorec, Dražen Živić, Nenad Pokos i Roko Mišetić) okuplja radove u kojima se razmatraju različiti aspekti nacionalne sigurnosti i obrane Republike Hrvatske u euroatlantskom geostrategijskom kontekstu – od aktualnih sigurnosnih prijetnji, pristupa upravljanju krizama, demografskih aspekata sigurnosti do niza pitanja vezanih uz proces političko-vojnih integracija zemlje.
Radovi koji tematiziraju drugi problemski sklop skupa Oružane snage i društvo na početku 21. stoljeća (autori: Boris Mlačić, Roko Mišetić, Darko Marinac, Ivana Ferić, Petra Rodik, Renata Franc, Ines Sučić, Željko Heimer, Vladislav Hinšt, Gabrijela Sabol i Tomislav Smerić) razmatraju odnos oružanih snaga i medija, obilježja i elemente vojnog i nacionalnog identiteta, pitanja demokratskog nadzora oružanih snaga te privatizacije struktura organiziranoga nasilja.
Osnovne se (pod)teme skupa u predstavljenim znanstvenim radovima razmatraju interdisciplinarno – u rasponu od pristupa sigurnosnih i obrambenih znanosti, do demografskih, psihologijskih i sociologijskih analiza – nudeći razmatranja problemskih sklopova utemeljenih na istraživačkim uvidima. Dodajmo da osobitu kvalitetu zbornika čini i okolnost da su u njemu okupljeni radovi autora iz niza civilnih (znanstvenih, visokoškolskih, državnih) te vojnih institucija.
Na kraju urednici, uz zahvalu autorima radova te članovima Programsko-organizacijskog odbora skupa Annales Pilar 2009. na pomoći pri ostvarivanju ovog projekta, iskazuju nadu da će zbornik pronaći čitatelje i izvan kruga zainteresirane znanstvene i stručne javnosti.

U Zagrebu 25. kolovoza 2009.
Tomislav Smerić i Gabrijela Sabol

Sažeci

Dario Matika, Armano Srbljinović: Nacionalna sigurnost i obrana Republike Hrvatske u euroatlantskom kontekstu

Ulaskom u NATO i Europsku Uniju značajno se mijenja dosadašnji kontekst razvoja, sigurnosti i obrane republike Hrvatske. Tim činom simbolički završava proces tranzicije, tj. prijelazno razdoblje kroz koje se Hrvatska transformirala u zemlju tržišnog gospodarstva i višestranačke demokracije. Izazovi i procesi pred kojima će se naći nacionalna sigurnost i obrana Hrvatske u euroatlantskom kontekstu veliki su, ali i ohrabrujući, jer omogućuju dugoročnu stabilnost i mir, bez kojih nema sigurnosti, prosperiteta, a ni povećanja životnog standarda. Do promjena će doći i u neposrednom sigurnosnom okruženju. O kojim scenarijima Hrvatska mora voditi računa i koji pristup može pridonijeti ostvarenju temeljnih potreba građana? koji novi (stari) nacionalni interesi izražavaju volju i potrebe građana za osiguranjem života i vlastite sigurnosti, postojanja i demokratskog funkcioniranja države, te kao takvi određuju i međunarodni položaj zemlje? što je s novim izazovima, kao što je energetska sigurnost, odnosno koje se nove sposobnosti zahtijevaju od sustava nacionalne sigurnosti te od Oružanih snaga republike Hrvatske? cilj je ovoga članka osvrnuti se na navedena pitanja, ne pokušavajući dati sve odgovore i rješenja, te ukazati na to da će u euroatlantskom kontekstu Hrvatska moći suvereno odlučivati o svojoj sigurnosti i obrani, odnosno o svojoj sudbini, u zajednici s drugim narodima ujedinjene Europe.

Sandro Knezović, Iva Kornfein: Europska Unija kao globalni čimbenik sigurnosti i važnost stabilnosti jugoistočne Europe

Ideja o europskoj integraciji proizlazi iz potrebe da se poboljša gospodarska suradnja u poslijeratnoj Europi te osigura njezin održiv razvoj. Međutim, promjenjiva dinamika međunarodnih odnosa usmjerila je donekle proces europske integracije prema političkoj integraciji, pa je Europska Unija, osobito nakon pada berlinskog zida, počela u tom smislu razvijati svoje institucionalne i operativne sposobnosti, ulažući vidljive napore u formuliranje zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Vanjska politika Europske Unije prema regiji jugoistočne Europe značajno se promijenila od vremena prvih pokušaja razrješavanja krize u bivšoj Jugoslaviji. Od početnih nekoherentnih pokušaja u smislu stabilizacije regije i regionalnog pristupa Procesu stabilizacije i udruživanja (SAP), EU je na temelju vlastitih pogrešaka naučila kako pristupiti ovoj regiji. Međutim, vanjska politika Europske Unije i njezini instrumenti još nisu dokazali postojanje sveobuhvatnog rješenja za sva pitanja sigurnosti i stabilnosti u regiji. To se osobito odnosi na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. U radu se analiziraju nedostaci vanjske politike Europske Unije prema regiji s gledišta sigurnosti te daju preporuke za poboljšanje instrumenata politike u bavljenju relevantnim pitanjima. Sposobnost Europske Unije u rješavanju problema regije jugoistočne Europe ozbiljno utječe na ulogu Europske Unije kao globalnog čimbenika sigurnosti, jer je regija okružena članovima proširene Unije.

Marinko Lozančić: Sigurnosni izazovi za Republiku Hrvatsku u euroatlantskom geostrategijskom kontekstu

Nakon rušenja bipolarnog svijeta, projekcijom moći NATO širi geostrategijski euroatlantski utjecaj duboko u prostor europskoga istoka. Istodobno, u procesu preraspodjele globalne moći, kao sastavni dio prostorno-funkcionalnih procesa i odnosa, započinje nova generacija ratovanja, koja zahtijeva brzinu preventivne reakcije, ali i razvoj novih sposobnosti utemeljenih na umreženom združivanju ukupne nacionalne/savezničke moći. budući da je konvencionalna agresija većega razmjera protiv Saveza malo vjerojatna, sigurnosni izazovi zahtijevaju uporabu vojnog čimbenika kao sastavnog dijela umreženog združivanja ukupnih nacionalnih/savezničkih sposobnosti protiv nositelja asimetričnog djelovanja. Akteri netradicionalnog načina ratovanja nastoje izbjeći vojne prednosti i taktičko bojno polje, djeluju na nebranjene ključne točke, pretežno u urbanim sredinama, te na taj način neizravno utječu na izvore moći, gravitacijska središta – nositelje i kreatore političkih odluka. Sigurnosni izazovi, u kontekstu euroatlantskih integracijskih procesa, od republike Hrvatske kao članice NATO-a, na putu ulaska u EU, zahtijevaju razvoj ukupne nacionalne moći, odnosno razvoj vojnih sposobnosti interoperabilnih savezničkim snagama, za provedbu multinacionalnih operacija u suvremenom globalnom ratovanju, a koji karakteriziraju dinamičnost s velikim brojem novih bojišta, odnosno velik spektar različitih vojnih operacija po različitim operativnim ciljevima. U navedenom kontekstu modernizacija i opremanje značajne su sastavnice vojnih sposobnosti, ali kao sastavni dio interakcijskih odnosa niza čimbenika, čije pojedinačne sposobnosti, u uvjetima suvremenog mrežnog ratovanja protiv “nevidljivog” neprijatelja, ne predstavljaju odgovarajući odgovor asimetričnim prijetnjama i ugrozama. Tako, premda bitna, i brojčana veličina budućih snaga sve je manje mjerilo personalnih mogućnosti. U skladu s transformacijom ciljeva znatno su važniji struktura snaga, nove vojne tehnologije, razina znanja i umijeća budućih časnika, te novi načini razmišljanja za potpuno nov način ratovanja.

Stjepan Domjančić: Strateška razvojna vizija obrambenog sustava: konceptualizacija u hrvatskim uvjetima

Hrvatska danas, de facto, nema krovnih strategijskih dokumenata iz područja obrane i nacionalne sigurnosti, i to barem zbog dva razloga: prvo, svi dokumenti nastali nakon Strategije nacionalne sigurnosti i Strategije obrane, a koji su ih trebali operacionalizirati, ne proizlaze dosljedno iz strateških rješenja definiranih tim strategijama niti podupiru ciljeve i slijede načela koja su u njima sadržana; drugo, niži dokumenti nastali nakon te dvije strategije, derogirali su njihove postavke i preuzeli ulogu surogata temeljnog strategijskog dokumenta. Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga 2006.–2015. postao je ne samo plan već i ključni kriterij vrednovanja uspješnosti obrambenog sustava u suočavanju s prijetnjama i rizicima. U području obrane i nacionalne sigurnosti na djelu je nebriga središnjih državnih institucija. Hrvatski politički establishment to područje ne smatra dijelom svoga repertoara. rješenja koja donosi nisu rezultat pomnih analiza, ekspertize, političkih rasprava i traganja za optimalnim modalitetima odgovora, već izraz “trenutačnog nadahnuća” i dnevnopolitičkog kalkulantstva. Hrvatski obrambeni sustav u poslijeratnom razdoblju nije uspio izgraditi svoj jasan, društveno prihvatljiv, interno i eksterno prepoznatljiv identitet i kohezivne obrasce. Svjedoci smo dvostruke redukcije obrane. S jedne strane, područje obrane reducirano je na Ministarstvo obrane. Obrana se ne razumijeva kao stvar države, već isključivo kao stvar Ministarstva obrane. S druge strane, obrana je reducirana na oružane snage, odnosno vojnu komponentu.

Josip Esterajher: Globalne prijetnje i promjene odnosa moći

Globalna ekonomska kriza izravno utječe na već započete promjene odnosa moći u suvremenom svijetu; naime prijelaz iz unilateralnog u novi multipolarni svijet (s rastućom ulogom regionalnih organizacija) zahtijeva nove obrasce ponašanja sigurnosnih sustava. Sigurnosni sustavi europskih država suočavaju se sa starim prijetnjama (primjerice konflikti na bliskom istoku, terorizam, organizirani kriminal itd.), ali i s pojavom novih prijetnji (klimatske promjene, piratstvo, ugrožavanja energetske sigurnosti, cyber security itd.). Nadalje, sve je veći broj međusobno povezanih aktera koji mogu ugroziti stabilnost društava, država i asocijacija. Aktualne sigurnosne prijetnje, koje nisu samo izvanjske već izravno utječu na stabilnost europskih društava, prepoznate su u europskim sigurnosnim dokumentima, koji usmjeruju postupanje sigurnosnih sustava prema navedenim izazovima. brojnost izazova i vjerojatno smanjena sposobnost transatlantskih saveznika u ispunjavanju vojnih i humanitarnih obveza zahtijeva još veću nužnost usuglašivanja odgovora na izazove globalnoj sigurnosti. Hrvatska je kao punopravna članica NATO-a učinila značajan korak u podizanju razine zaštite i sigurnosti vlastitih građana i cijeloga društva, ali je istodobno preuzela i dio odgovornosti u postizanju ciljeva Saveza.

Mirko Bilandžić: Terorizam kao (ne)efikasna strategija: iskustva za Hrvatsku kao članicu Antiterorističke koalicije i Odbora za protuterorizam VS UN-a

Donošenje rezolucija 1368 i 1373 Vijeća sigurnosti UN-a bilo je uvod u pristupanje Hrvatske Antiterorističkoj koaliciji. Početkom 2008. Hrvatska je preuzela i predsjedanje Odborom za protuterorizam VS UN-a, čime je došla na položaj stanovitog predvodnika međunarodne zajednice u borbi protiv terorizma i pripala joj bitna uloga u definiranju i realizaciji efikasnih protuterorističkih strategija. Što Hrvatskoj u tom pogledu nude svjetska iskustva? Terorizam, kao iskaz političke i društvene krize i nezadovoljstva političkim, socijalnim, gospodarskim, religijskim i drugim kretanjima, jedan je od najopasnijih političkih i sigurnosnih fenomena suvremenoga doba. Statistički prikazi koji govore o izvršenju 80.000 terorističkih djela i postojanju 650 terorističkih organizacija u eri suvremenog terorizma (od 1968.) to jasno dokazuju. Još uvjerljiviji dokaz bio je brutalan teroristički napad na Sjedinjene Američke Države, koji nije samo najbrutalniji pojedinačni teroristički čin u povijesti već i akt koji je definitivno promijenio suvremeni svijet. Istodobno, suvremeni svijet još uvijek nije našao djelotvoran odgovor protiv terorizma, kako na nacionalnim razinama tako ni na razini međunarodne zajednice. Zašto? Terorizam je fenomen oko kojeg se veže pozamašan broj dilema i kontroverzija. Jedna od izraženijih političkih, stručnih i akademskih dilema jest stupanj efikasnosti terorizma kao političke strategije. Djelotvorno suprotstavljanje terorizmu i njegova eliminacija uvjetovani su, prije svega, ozbiljnim poznavanjem ukupne fenomenologije terorizma. Suvremena akademska istraživanja (academic research) – za razliku od nekad dominantnih policy research koja su ukazivala na neefikasnost terorizma – pružaju drugačiju sliku o učinkovitosti terorizma kao političke strategije. Prema tim istraživanjima, u 53% slučajeva u manjem ili većem postotku terorizam je efikasno sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva.

Marijan Barić: Promjene u protuterorističkim mjerama Europske Unije nakon terorističkog napada 11. rujna 2001., te primjer Velike Britanije, Njemačke i Francuske

Teroristički napad 11. rujna potaknuo je institucionalne promjene i promjene u načinu donošenja odluka u europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici te na nacionalnim razinama Velike britanije, Njemačke i Francuske. čini se da ta dva procesa idu različitim smjerovima: nacionalne politike suprotstavljene Europskoj Uniji čine njihovu koordinaciju otežanom. borba protiv terorizma kompleksne je naravi i podrazumijeva raznovrsna sredstva, mjere i institucije te implicira povećanu kordinaciju kako na nadnacionalnoj (EU) tako i na nacionalnoj razini. No kordinacija unutar Europske sigurnosne i obrambene politike čini se da je više na deklarativnoj i dobrovoljnoj osnovi. Problem je što se nacionalne politike i antiterorističke mjere Velike britanije, Njemačke i Francuske razlikuju od usuglašenih ciljeva na razini EU-a, ali i između spomenutih zemalja, što čini zajedničku borbu EU-a protiv terorizma upitnom i teško provedivom. Namjera ovoga članka jest pokazati razlike u protuterorističkim mjerama Europske Unije te Velike britanije, Njemačke i Francuske, kao i pojedinačne razlike među spomenutim zemljama.

Marko Vučak, Anto Zelić: Suvremeni pristupi kriznom upravljanju

U radu se istražuju suvremeni pristupi u području kriznog upravljanja. U današnjim sigurnosnim prilikama u razvijenom dijelu svijeta fokus priprema država preusmjerio se s područja priprema za rat na područje priprema za različite vrste kriznih situacija koje mogu pogoditi neko društvo. Pri tome se polazi od načela sveobuhvatnosti i integriranosti: u obzir se uzimaju sve moguće prijetnje nekom društvu te se zahtijeva koordiniran odgovor svih institucija na te prijetnje, utemeljen na prethodno provedenim pripremama odgovora na prijetnje. U osnovi cijelog pristupa nalazi se proces upravljanja rizikom, odnosno stalna sustavna analiza mogućih prijetnji, procjena rizika od tih prijetnji te poduzimanje potrebnih preventivnih mjera kako bi se umanjio rizik od nastanka prijetnje, umanjile moguće negativne posljedice te prijetnje i/ili povećala razina otpornosti društva na prijetnju. Iz navedenog je očito kako je suvremeni pristup kriznog upravljanja utemeljen na prevenciji, a sam odgovor države na već realiziranu prijetnju predstavlja samo rezultat prethodno provedenih preventivnih i pripremnih postupaka. Između ostalog, u sklopu aktivnosti prevencija i priprema vrši se zaštita kritične infrastrukture, izrađuju se planovi nastavka djelovanja, izrađuju katalozi sposobnosti te se osnivaju posebna središta za upravljanje u krizama.

Tomo Radičević: Hrvatsko djelovanje u NATO-u – strateški sigurnosni aspekt

Rješenja i praksa djelovanja u NATO-u generiraju dvije vrste strateški važnih utjecaja na sigurnost Hrvatske: utjecaje na stanje i perspektive sigurnosti te utjecaje na razvoj njezinih obrambenih sposobnosti. kolektivna obrana, koja ima dugoročnu perspektivu temeljne svrhe Saveza, nije jednoznačno određeno i beskonfliktno područje djelovanja. Unatoč tome Hrvatska, s obzirom na svoj geopolitički položaj, u potpunosti može računati na njezinu funkcionalnost u slučaju izdvojenog napada na svoj teritorij, dok se takvo nešto ne može u potpunosti jamčiti u slučaju velike opće vojne prijetnje. Sudjelovanje u realizaciji proširenog spektra misija kolektivne sigurnosti, u kojima sâm NATO nailazi na niz nesuglasica i poteškoća, Hrvatskoj može u mnogim situacijama pribaviti povećanu mogućnost utjecaja na rješavanje regionalnih i svjetskih sigurnosnih pitanja te jamstvo uspješnog i sigurnog provođenja zahtjevnih operacija. Istodobno, ta vrsta angažmana može je suočiti s dodatnim sigurnosnim rizicima, iz čega proizlazi zahtjev za proaktivnim sudjelovanjem u kreiranju politike sigurnosnog djelovanja Saveza. S obzirom na sustav odlučivanja i odnose moći, utjecaj Hrvatske na širokom području djelovanja Saveza u velikoj će mjeri ovisiti o vlastitom pristupu, sposobnostima doprinosa artikuliranju politike i djelovanju. S obzirom na visinu proračunskih izdvajanja po aktivnom vojniku, Hrvatska će se suočiti s ozbiljnim problemom realizacije NATO-ovih “ciljeva snaga”, odnosno postizanja interoperabilnosti s državama koje izdvajaju i nekoliko puta veće iznose.

Ines Sabotič: Pogled na Republiku Hrvatsku kroz on-line dokumente NATO-a od 1991. do 2008. godine

Cilj ovoga rada jest prikazati opću sliku republike Hrvatske u NATO-ovim dokumentima, točnije u on-line dokumentima koji se nalaze na web stranicama (www.nato.int) te organizacije. Analizirani su službeni dokumenti NATO-a, odnosno njegovih tijela, kao i država članica ili pridruženih država (npr. izjave, priopćenja, govori) te tiskovne konferencije i intervjui u kojima se spominje riječ “croatia” ili “croatian”. Proučeno razdoblje započinje 1991. hrvatskim osamostaljenjem, a završava 2008., kada je Hrvatska dobila pozivnicu za članstvo u Savezu. broj dokumenata s vremenom se mijenja, što upućuje na određenu kronologiju odnosa između Hrvatske i Saveza. S obzirom na velike povijesne i strukturalne promjene NATO-a i Hrvatske, kronologija njihovih odnosa može se podijeliti na dva razdoblja: prije i poslije 2000. Sadržaj tih dokumenata također se s vremenom mijenja, što zrcali dinamiku i razvoj njihova odnosa, koji je vidljiv i u konkretnim ostvarenjima (npr. MAP). No, valja posvetiti i posebnu pozornost načinu na koji NATO tumači glavne političke događaje u Hrvatskoj, na koje se osvrće, a koje ne spominje. Naime, važno je imati na umu kako su dokumenti NATO-a prije svega političke naravi te da je njihova namjera slanje političkih poruka, kako bi se upravljalo stvarnošću.

Marinko Ogorec: Hrvatska vojna diplomacija u sustavu kolektivne sigurnost

Oružane snage republike Hrvatske među rijetkim je vojnim organizacijama u svijetu koje su u razmjerno kratkom razdoblju od samo 18 godina prošle cjelokupan razvojni ciklus, od doslovno prisilnog nastanka u okolnostima krvave agresije, preko izgradnje u respektabilnog čimbenika nacionalne sigurnosti u sustavu tradicionalne popune i izobrazbe, do male, profesionalne vojske prilagođene potrebama kolektivne sigurnosti, koju donosi članstvo u NATO-u. Tako ubrzanu tranziciju oružanih snaga pratile su i odgovarajuće transformacije hrvatske vojne diplomacije, koja predstavlja sve značajniji segment cjelokupnog međunarodnog komuniciranja republike Hrvatske. Sustav kolektivne obrane zahtijeva prilagođavanje nacionalnih obrambenih sustava u cijelom nizu parametara kako bi mogli biti kompatibilni nacionalnim obrambenim sustavima drugih savezničkih zemalja uključenih u zajednički sustav obrane, pa se slično očekuje i od vojne diplomacije kao jednog od ključnih elemenata obrambenog sustava. U ovom se slučaju od vojne diplomacije, osim reprezentativnosti nacionalnih oružanih snaga, traži i stvaranje preduvjeta za rad zajedničkih, multinacionalnih stožera, postrojbi i ustanova. U idućem razdoblju hrvatska vojna diplomacija morat će slijediti reformske procese koje u većoj ili manjoj mjeri provode već gotovo sve zemlje članice NATO-a, pri čemu su ponovno postala aktualna pitanja načina upravljanja tim sustavom, po