Fra Didak Buntić – čovjek i djelo

12. 10. 2009.

8,664 pregleda

Zbornik Fra Didak Buntić – čovjek i djelo nastao je na temelju izlaganja na istoimenom znanstvenom simpoziju održanom u Mostaru 2.-3. listopada 2008. godine. U izdanju Institut društvenih znanosti Ivo Pilar kao prva knjiga Biblioteke Centra za religijske studije iz tiska je izašao listopada 2009. godine

Fra Didak Buntić (1871.-1922.) cijeli je život posvetio služenju Bogu, bližnjima i hercegovačkom puku. Uz nastavničko djelovanje na Franjevačkoj gimnaziji, pokreće akciju opismenjavanja puka i osnivanja ”seljačkih škola”, postaje ravnateljem širokobriješke gimnazije i potom provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije.
Prosvjetiteljsku ulogu odigrao je fra Didak Buntić i na gospodarskom području. U godinama nezapamćene gladi u Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata pokrenuo je spašavanje gladne hercegovačke djece odvođenjem u Srijem i Slavoniju. U tim teškim vremenima oskudice i obespravljenosti njegova naroda, bio je fra Didak Buntić neumorni djelatnik za dobrobit puka Hercegovine — vođa, prosvjetitelj, odgajatelj, graditelj, humanitarni djelatnik, pučki tribun, politički predvodnik…FRA DIDAK BUNTIĆ − ČOVJEK I DJELO
Uredili: Stipe Tadić i Marinko Šakota
Biblioteka Centra za religijske studije – Knjiga prva
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Zagreb, 2009. – Str. 695.

– Impresum – pdf 182 kb
– Korice
– Sadržaj
– Uvodna riječ
– Iz recenzija
– Iz tiska
– Sažetci
– Bilješke o autorima
– Summaries

Sadržaj

Uvodna riječ

I. SOCIJETALNO OKRUŽJE FRA DIDAKOVA DJELOVANJA

II. SPAŠAVANJE SIROMAŠNIH I UGROŽENIH – UZROCI I POSLJEDICE

Vlado Puljiz: Prilike u Hercegovini i spašavanje gladne djece u Prvom svjetskom ratu (Osvrt na socijalne i gospodarske prilike, uzroke gladi i ulogu hrvatskih humanitarnih organizacija u spašavanju hercegovačke djece) – pdf 227 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Marinka Bakula Anđelić i Dražen Kovačević: Živi smo! – pdf 205 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Marinka Bakula Anđelić; Dražen Kovačević|
Hrvoje Malčić i Mislav Gabelica: Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata – pdf 331 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Hrvoje Malčić; Mislav Gabelica|

III. JAVNO DJELOVANJE FRA DIDAKA BUNTIĆA

IV. DUHOVNO POSLANJE I DJELOVANJE FRA DIDAKA BUNTIĆA

Sažetci – pdf 204 kb
Summaries – pdf 196 kb
Bilješke o autorima – pdf 162 kb

Uvodna riječ

Radovi sabrani u ovome zborniku plod su znanstvenoga simpozija Fra Didak Buntić – čovjek i djelo, održanog pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, u Mostaru 2. i 3. listopada 2008. godine. Znanstveni skup organizirao je Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba u suorganizaciji s Hercegovačkom franjevačkom provincijom Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Zbornik je radova, kao i izlaganja na znanstvenome skupu, podijeljen na četiri tematski komplementarne cjeline: socijetalno okružje fra Didakova djelovanja, spašavanje siromašnih i ugroženih – uzroci i posljedice, javno djelovanje fra Didaka Buntića te njegovo duhovno poslanje.
U rasvjetljivanju kulturološko-religijskog i socijetalno-političkog okružja, u kontekstualiziranju vremena i prostora fra Didakova djelovanja, s različitih zrenika humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti, svoj su doprinos dali brojni autori. Jure Krišto govori o fra Didaku Buntiću i hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini u prigodi 100. obljetnice austro-ugarske aneksije, Marko Babić o austro-ugarskom zatiranju hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini, Zlatko Matijević svojim radom “Zablatiše me djeca” o fra Didaku Buntiću između Hrvatske težačke i Hrvatske pučke stranke (1919.-1922.). Ivan Markešić govori o vjerskim i crkvenim prilikama u Bosni i Hercegovini nakon I. svjetskog rata, Jakov Pehar o poljoprivredi Hercegovine u vrijeme fra Didaka Buntića, Anđelko Vrsaljko o fra Didakovu poimanju ekološko-biološkog bogatstva Hercegovine te Krešimir Bušić o doticaju hercegovačkih franjevaca s bačkim Hrvatima – od fra Didaka Buntića do fra Dominika Mandića i bosanskog franjevca, mostarsko-duvanjskog biskupa fra Alojzija Mišića.
U drugoj tematskoj cjelini, o fra Didakovu karitativnom radu, humanitarnom djelovanju i spašavanju siromašnih i ugroženih, o uzrocima i posljedicama tog zauzetog kršćanskog humanog djelovanja, govore radovi Vlade Puljiza o prilikama u Hercegovini i spašavanju gladne djece u Prvom svjetskom ratu, Marinke Bakula Anđelić i Dražena Kovačevića o osobnim svjedočenjima onih koje je fra Didak, spašavajući ih od gladi, odveo u Slavoniju i smjestio u udomiteljske obitelji, pod naslovom “Živi smo!”, te Hrvoja Malčića i Mislava Gabelice o spašavanju gladne djece iz Bosne i Hercegovine u Prvom svjetskom ratu.
O javnom djelovanju fra Didaka Buntića, u trećoj tematskoj cjelini, govori rad Draženka Tomića – o fra Didaku Buntiću kao suvremeniku “Kršćanske obitelji”, Marinka Šakote – o njemu kao prosvjetitelju hercegovačkog puka, Ivice Šarca o političkom djelovanju fra Didaka Buntića, Stipana Trogrlića o nacionalno-preporodnom radu biskupa Jurja Dobrile i fra Didaka Buntića – sličnostima i razlikama, Roberta Jolića – o fra Didaku Buntiću i Brotnju, te Ante Marića o fra Didaku Buntiću, učitelju, profesoru i direktoru Velike franjevačke klasične gimnazije u Širokome Brijegu.
Duhovno poslanje i djelovanje fra Didaka Buntića (četvrta tematska cjelina) svojim radovima nastoje rasvijetliti s biblijsko-teološkog, socioreligijskog, psihološkog i kršćansko-antropološkog zrenika ovi autori: Ivan Dugandžić radom o vjerničkom nadahnuću fra Didakova karitativnog djelovanja; Stipe Tadić u svom radu “Fra Didak Buntić – karizma i/ili institucija?!” propituje njegove proročko-karizmatske osobine; Ivan Leutar govori o djelatnoj ljubavi fra Didaka Buntića, Šimun Šito Ćorić o intrapsihičkom svijetu fra Didaka Buntića u svjetlu njegovih istaknutih vrijednosti, Katica Knezović o usporednicama franjevačke karizme služenja siromasima u životu i djelu fra Didaka Buntića i bl. Marije Propetoga Isusa Petković, Ante Sekulić o duhovnosti i dobroti fra Didaka Buntića, a Juraj Batelja o kanonskim propisima Katoličke crkve za proglašenje blaženim i svetim i fra Didaka Buntića u njihovu ogledalu.
Ovaj zbornik radova plod je suradnje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Funkcionalnog centra za religijske studije i Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

U Zagrebu, 20. srpnja 2009.

Dr. sc. Stipe Tadić
Fra Marinko Šakota

Iz recenzija

Fra Didak Buntić u svojoj je osobi i u svome djelu dovoljno velik da mu ne trebaju nerealne procjene i laude koje ga nerealno glorificiraju. U znanosti se najbolje držati čvrsta temelja i ne povoditi se za osjećajima bilo koje vrste. Realni izričaj najbolji je prikaz svakoga čovjeka i njegova djela.
• prof. dr. sc. Božo Goluža

Zbog relevantnosti znanstveno-istraživačkih dometa priloga, ovaj Zbornik predstavlja znanstveni i stručni doprinos društveno-humanističkim znanostima s jedne strane, a s druge boljem razumijevanju osobe fra Didaka Buntića, njegova poslanja i djelovanja.
• prof. dr. sc. Vine Mihaljević

Tekstovi u ovom Zborniku kao cjelina pridonose boljem upoznavanju života i djela fra Didaka Buntića. Njihovim objavljivanjem ponovo će se pridonijeti spoznaji ukupnoga Buntićeva značenja u prosvjetnom, kulturnom, gospodarskom i političkom životu Hrvata u Hercegovini.
• dr. sc. Anđelko Mijatović

Iz tiska


Večernji list, 3.10.2008., str. 8.	Večernji list, 3.10.2008., str. 9.	Večernji list, 4.10.2008., str. 27.

Sažetci

Jure Krišto: Fra Didak Buntić i hrvatska politika u BiH: U prigodi 100. obljetnice austro-ugarske aneksije

U prigodi stote obljetnice aneksije Bosne i Hercegovine (BiH), autor analizira ulogu hercegovačkih franjevaca, osobito fra Didaka Buntića, u Hrvatskoj narodnoj zajednici (HNZ). Hrvatska narodna zajednica (1906.) bila je zajednički projekt svih rodoljubivih snaga u BiH – biskupijskog svećenstva, franjevaca i svjetovnjaka – u iznimno teškim političkim okolnostima. Politička poruka Zajednice, sadržana u prve tri točke njezinih Pravila, bila je jasna: BiH je hrvatska zemlja, njezini stanovnici prirodno teže ujedinjenju s kraljevinom Hrvatskom, što znači i s Habsburškom Monarhijom, te tamošnji su muslimani “neprijeporni Hrvati”, koji će se, zbog posebnih okolnosti, ‘samostalno organizirati’.
No taj organiziran istup Hrvata u BiH ne može se razumjeti bez uzimanja u obzir namjere Monarhije da anektira BiH te sukobljenih monarhijskih i inih interesa u samoj BiH, politike “novoga kursa” u Dalmaciji, dolaska na vlast Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) u (banskoj) Hrvatskoj i sličnih krupnih ili manje krupnih pojedinosti.
Uzimanje u obzir tih političkih okolnosti potrebno je i za razumijevanje odnosa unutar samoga HNZ-a, osobito između nadbiskupa Stadlera i franjevaca. naime, u trenutku osnutka HNZ-a Stadler i franjevci potpuno su suglasni glede političke budućnosti BiH te uzroke neslaganja i razdioba treba tražiti u vanjskim utjecajima. Važan čimbenik takva razvoja bila je ideologija “novoga kursa” i dolaska na vlast Hrvatsko-srpske koalicije u banskoj Hrvatskoj. Zbog savezništva s hrvatskim Srbima, Koalicija nije mogla podržati antagonizme između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini niti ideju da bi se ta zemlja priključila Hrvatskoj. Umjesto toga, Koalicija je zagovarala samostalnost BiH, što je bila i politika Srba u njoj. Velik dio franjevaca priklonio se politici HSK-a i tako se još više odalečio od nadbiskupa Stadlera.
Iz korespondencije između Ise Kršnjavoga te fra Didaka Buntića i fra Ilije Lekića vidi se kako su franjevci u BiH opravdavali svoju političku orijentaciju te zbog čega Kršnjavi nije odobravao takvu politiku.

Marko Babić: Austro-ugarsko zatiranje hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini

U radu se sažeto ukazuje na teške društveno-političke prilike u Bosni i Hercegovini kroz posljednja desetljeća života pod turskom vlašću. Hrvati, kao katolici, sve su nade u XIX. st. usredotočili prema katoličkomu Beču očekujući da im odatle dođu bolji dani, tim više što se Austrija počela zauzimati kod turske vlasti za poboljšanje života i političko-vjerskih prava nakon 1838., što je pomagala katoličko školstvo nakon 1852., čime je stekla velike simpatije. Stoga su Hrvati držali Habsburšku Monarhiju, tj. Austro-Ugarsku, od 1867. svojevrsnom političkom zaštitnicom te su s oduševljenjem dočekali 1878. dolazak austro-ugarske vlasti. nastupom austro-ugarske vlasti u BiH provodi se politika viših državnih interesa: potiru se hrvatski nacionalni osjećaji, zabranjuje se naziv hrvatskoga jezika, zabranjuju se hrvatska nacionalna obilježja, stvara se bosanska nacija, u kojoj su i Hrvati trebali izgubiti svoju hrvatsku nacionalnost. Potiranje hrvatskog identiteta prouzročilo je razočaranje hrvatskog naroda. Hrvati su mnogo očekivali od austro-ugarske vlasti, stoga je i njihovo razočaranje bilo veliko.

Zlatko Matijević : “Zablatiše me djeca!”: Fra Didak Buntić između Hrvatske težačke i Hrvatske pučke stranke (1919.–1922.)

Našavši se nakon završetka Prvoga svjetskog rata (1918.) u novoj državnoj tvorevini – Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca – Hrvati katoličke vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini bili su prisiljeni stvoriti nove političke stranke da bi zaštitili svoje nacionalne, vjerske i gospodarske interese. U početku je dio njihova političkoga vodstva težio stvaranju jedne stranke koja bi okupljala sve Hrvate. Ta je stranka trebala imati oslonac u političkim strukturama sa sjedištem u Zagrebu. Ta “zagrebačka orijentacija” zagovarala je povezivanje svih hrvatskih političkih snaga prije nego što bi se tražilo suradnju s političkim organizacijama Slovenaca i Srba. Hrvatski katolički seniorat, koji je bio vodeća organizacija Hrvatskoga katoličkog pokreta, zastupao je “ljubljansku orijentaciju”. naime, hrvatski su seniori planirali, zajedno s vodstvom Slovenske pučke (ljudske) stranke (SP/L/S), osnovati jedinstvenu Jugoslavensku pučku stranku (JPS) koja bi djelovala na cijelom teritoriju tadašnje države. Neuspjeh oko stvaranja JPS-a doveo je do osnivanja autonomnih organizacija jedinstvene Hrvatske pučke stranke (HPS) za Bosnu i za Hercegovinu (1919.), koje su imale zajedničko “vrhovno vodstvo” u Zagrebu, s HPS-om za Hrvatsku i Slavoniju te Dalmaciju. nesuglasice između “zagrebačke” i “ljubljanske” orijentacije bile su, unatoč gotovo identičnom političkom programu, toliko velike da su provincijali bosanskih i hercegovačkih franjevaca držali nužnim izložiti svoj ugled da bi došlo do stvaranja jedinstvenoga političkog fronta katoličkih Hrvata. Ali umjesto pomirenja došlo je do stvaranja Hrvatske težačke stranke (HTS), koja je bila podružnica Hrvatske zajednice. Obje su političke stranke željele u svojim redovima imati fra Didaka Buntića. Iako se nevoljko upustio u stranačku politiku, fra Buntić se najprije odlučio za Hrvatsku težačku, a potom za Hrvatsku pučku stranku. njegovo je stranačko svrstavanje u znatnoj mjeri odredilo sudbinu obiju stranaka na hercegovačkoj političkoj pozornici. Gledajući općenito, bosanski su se franjevci opredijelili za HTS, a hercegovački za HPS. Obje su stranke doživjele svoj politički vrhunac na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS (1920.).

Ivan Markešić : Vjerske i crkvene prilike u Bosni i Hercegovini nakon I. svjetskog rata

Hakon završetka I. svjetskog rata politička karta europe se promijenila. Te su se promjene posebno odnosile na područje južne europe, s kojeg su nestala četiri carstva: njemačko, rusko, austrijsko i osmanlijsko, od kojih su posljednja dva – Osmansko Carstvo (1463.–1878.) i Austro-Ugarska Monarhija (1878.–1918.) u bitnome nekoliko stoljeća određivali životnu zbilju Bosne i Hercegovine i njezinih građana, kao i djelovanje vjerskih institucija kojima su ti građani pripadali. Značajno se nakon 1918. – nakon uspostave novih državnih zajednica, u novonastalim političkim prilikama – mijenjaju uloga i značenje pojedinih religijskih zajednica, kao i njihovih predstavnika.
Autor u ovome radu daje najprije kraći pregled vjerskih prilika u Bosni i Hercegovini krajem otomanske vladavine (1878.) i tijekom trajanja austro-ugarske okupacije (1878.–1918.), s posebnim osvrtom na pokušaje austro-ugarskih političkih i vojnih predstavnika da preko vjerskih zajednica izvrše politički utjecaj na bosansko-hercegovačke građane, odnosno da vjerske zajednice izvrše legitimaciju okupacijske vlasti. Potom opisuje i brojčanim podacima tabelarno pokazuje demografsku i socioreligijsku sliku Bosne i Hercegovine u razdoblju od početka austro-ugarske vlasti do početka tridesetih godina XX. stoljeća. nakon toga se osvrće na specifične oblike vjerskog (crkvenog) organiziranja te vjerskog i političkog djelovanja pojedinih vjerskih zajednica u BiH u razdoblju nakon stvaranja Države SHS, a potom Kraljevine SHS. Posebnu pozornost posvećuje stavovima triju povijesnih vjerskih zajednica prema novoformiranim državnim zajednicama.

Jakov Pehar: Poljoprivreda Hercegovine u vrijeme fra Didaka Buntića

Koncem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća djeluje na području Hercegovine i šire njezin duhovni vođa, prosvjetitelj i narodni tribun, otac Hercegovine, fra Didak Buntić. Ima izvanredan osjećaj i smisao za čovjeka-težaka, osniva škole, crkve, gradi ceste i pošte, a poseban mu je i smisao za gospodarstvo, a u tome osobito poljoprivreda kao temeljna djelatnost čovjekovog opstanka. On djeluje aktivno izvan kruga svojih duhovnih obveza i prvi osniva Udrugu seljaka te kao životno pitanje postavlja pitanje duhana, njegova otkupa i cijene. I ne samo duhana kao pogodne kulture za hercegovački krš, on poučava seljake-težake i đake kako kalemiti divlje biljke, nabavlja sadnice (kao što su to jabuka, smokva, trešnja, orah, vinova loza, šljiva) i dr. i dijeli ih narodu.
Blagoslovljena i plodna Hercegovina, zapostavljena i eksploatirana od tuđinskih vlasti, nije bila zapravo siromašna. Fra Didak unapređuje stočarstvo, pčelarstvo i uviđa potrebu pošumljivanja goleti kao i melioracije poljâ: Bekijskog, Mostarskog blata i Buškog blata. On uporno i svestrano upućuje svoj puk na potrebe rada i kaže “Tko ne čuva svoje njive, znoji se na tuđoj”. U njegovoj osobi zrači prosvjetiteljski duh, pravda i pravo naroda. Kao Leonida a poput Mojsija spašava siromašne od gladi i svojim osobnim primjerom pokazuje širinu duha, ljudske vrline, upornost i ljubav prema rodnom kraju koji želi pretvoriti u pravi Misir. On doista zaslužuje riječ Ecce homo!

Anđelko Vrsaljko: Fra Didakovo poimanje ekološko-biološkog bogatstva Hercegovine: pjesma u prozi

Životni opstanak na tlu Hercegovine umnogome je ovisio o plodnoj krškoj zemlji odjenutoj zelenilom, marnom rukom vrijednih neimara, posebice vizionara kao što je fra Didak Buntić. Vrednujući ekološko bogatstvo podneblja Hercegovine, promiče širenje duhana, vinove loze, voćarstva i stočarstva, kao temeljnih bioloških i životnih odrednica opstanka brojnog pučanstva na tim prostorima. Providnosno i mudro govori i zalaže se za isušivanje i reguliranje polja kao temeljne pretpostavke razvoja poljodjelstva, educira težake o cijepljenju voćaka i vinove loze, podiže voćne rasadnike te čini sve kako bi se svijet osvijestio, prenuo i otresao stare indolencije. nadalje, u svjetlu današnjih globalnih promjena klime, uz ozelenjivanje kultiviranim biljem, on potiče pošumljivanje krša te proročanski govori “gola majka ne privlači sebi oblaka”. Biološki potencijal pojedinih kultura, očuvan i njegovan, danas čini prepoznatljivo ime u Hercegovini i svijetu. Poimanje ekološko-biološkog bogatstva Hercegovine u vremenu življenja fra Didaka Buntića svojevrsna je vizijska i providnosna luč koja svakim danom biva svjetlija, jača i značajnija.

Krešimir Bušić: Doticaji hercegovačkih franjevaca s bačkim Hrvatima, od fra Didaka Buntića do fra Dominika Mandića te bosanskog franjevca i mostarsko-duvanjskog biskupa fra Alojzija Mišića

Na temelju izvorne arhivske građe te starije i novije stručne i znanstvene literature autor u radu analizira procese nacionalne integracije unutar hrvatskoga građanskoga društva prve polovine 20. stoljeća. Posebice se osvrće na procese koji su se zbivali unutar autohtone hrvatske zajednice bačkih Hrvata-Bunjevaca, od osnutka Kraljevine SHS do raspada Kraljevine Jugoslavije 1918.–1941. godine. U tom se razdoblju unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta i Katoličke akcije u Bačkoj među pripadnicima navedene hrvatske etničke zajednice razvija snažna veza i svijest o zajedničkoj zemlji doseljenja i identiteta s hercegovačkim Hrvatima te se na razini kulturnih, društvenih i političkih organizacija stvaraju kontakti i kulturna razmjena između navedenih hrvatskih krajeva, a radi pružanja otpora velikosrpskoj hegemonističkoj politici. U tom pogledu značajan je doprinos hercegovačkih franjevaca, koji su održavali stalne kontakte i razvijali dobru suradnju sa crkvenim, političkim i kulturnim prvacima bačkih Hrvata-Bunjevaca u međuratnom razdoblju, a o tome svjedoče i brojni sačuvani spomeni na posjete hercegovačkih franjevaca Subotici, od prvih kontakata fra Didaka Buntića do veličanstvene proslave 250. godišnjice dolaska Bunjevaca iz Hercegovine i Dalmacije u Bačku 1936. godine. Upravo su na toj veličanstvenoj manifestaciji središnje mjesto kao počasni gosti zauzeli mostarski biskup fra Alojzije Mišić odnosno fra Dominik Mandić.

Vlado Puljiz: Prilike u Hercegovini i spašavanje gladne djece u Prvom svjetskom ratu

U prvom dijelu ovog rada bavimo se širim europskim kontekstom koji je utjecao na prilike u Hercegovini u 19. stoljeću i uoči Prvoga svjetskoga rata. U odnosu na razvojnu jezgru koja se konstituirala u Zapadnoj europi, naši su krajevi, a tako i Hercegovina, tada bili na europskoj razvojnoj periferiji.
U drugom dijelu raspravljamo o prilikama u Hercegovini. Za turske vladavine život u Hercegovini odvijao se unutar zaostalog, raspadajućeg istočnog imperija. nakon uključivanja Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku Monarhiju 1878. godine stanje se donekle mijenja, a obilježeno je zakašnjelom modernizacijom unutar srednjoeuropskog carstva, koje su zahvatili dezintegracijski procesi.
U trećem dijelu riječ je o uzrocima gladi koja je harala Hercegovinom. Osim općih prilika, uzroci su gladi