Dr. sc. Danijel Vojak o Nacionalom planu za Rome 2021.-2027.

Portal Udar.net objavljuje 13. listopada 2021. razgovor s dr. sc. Danijelom Vojakom pod naslovom “Provođenje Nacionalnog plana za Rome mora biti zajednička politika Hrvatske većine i romske manjine”

Dr. sc. Danijel Vojak, povjesničar, viši znanstveni suradnik Instituta „Ivo Pilar „ u Zagrebu i član Radne skupine za izradu Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine

– Udar.net: Dr. sc. Danijel Vojak: Provođenje Nacionalnog plana za Rome mora biti zajednička politika Hrvatske većine i romske manjine, 13. 10. 2021.

Ciljevi u samom Nacionalnom planu su postavljeni i usklađeni sa sličnim politikama prema Romima na razini Europske unije. Sada je na izvršnim tijelima vlasti da zajedno s romskom manjinskom zajednicom ostvari te ciljeve. Pri tome nije samo dovoljno da tijela vlasti osiguravaju financijska sredstva već je vrlo važno da usklađeno i sinkrono djeluju na rješavanju problema. Posebno je pak važno da se predstavnici romske zajednice aktivnije uključe u ovaj proces, a posebno što više obrazovnih (i mladih) i da oni iz ovog procesa izađu kako najveći dobitnici. No bitno je shvatiti da ovaj dokument predstavlja „stepenicu „ koju zajedno moraju proći i Romi i većinsko stanovništvo kako bi to postala zajednička politika jer to je presudni uvjet za uspjeh.

Hrvatska Vlada u lipnju je usvojila Nacionalni plan za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine koji se temelji na općoj Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030.godine, a usklađen je i sa Strateškim okvirom EU za jednakost, uključivanje i participaciju Roma do 2030. godine te predstavlja nastavak realizacije Nacionalne strategije za uključivanje Roma od 2013. do 2020. godine. Dokumentom je, vjeruje se, postavljen strateški okvir za razvoj jednakosti, uključivanje i sudjelovanje pripadnika romske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Stoga je kao generalni – primarni cilj u novom Nacionalnom planu upravo i istaknuto unaprjeđenje ukupne integracije pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te smanjivanje egzistencijalnog jaza između Roma i ostatka populacije u svim ključnim područjima života. O značaju ovog dokumenta, pretpostavkama za njegovu uspješnu implementaciju ali i stvarnim društvenim uvjetima koji mogu dovesti do promjene i poboljšanja društvenog položaja Roma u Hrvatskom društvu razgovarali smo s poznatim povjesničarem (i posebno istraživačem romske povijesti) te članom radne skupine za izradu ovog važnog dokumenta dr. sc. Danijelom Vojakom s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu.

– Hrvatska Vlada usvojila je novi Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Kako ocjenjujete taj dokument u odnosu na prethodni (Nacionalna strategija za uključivanje Roma 2013-2020). Da li novi Nacionalni plan uključuje nove kvalitativne pomake i iskorake?

Krajem lipnja ove godine je Vlada Republike Hrvatske na sjednici donijela Odluku o donošenju Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Osim toga, odobren je provedbeni mehanizam u obliku Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine, a koji se odnosi za 2021. i 2022. godinu. Svakako moram istaknuti vrijedan rad Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na čelu s ravnateljem Ureda Alenom Tahirijem te značajan doprinos članova Radnih skupina u izradi ovih dokumenta.

Moje je mišljenje da Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine čini određeni iskorak u integraciji romskog stanovništva i to posebice u nastojanju da se unaprijedi njihov socioekonomski i obrazovni položaj. Ciljevi u samom Nacionalnom planu su postavljeni i usklađeni sa sličnim politikama prema Romima na razini Europske unije. Sada je na izvršnim tijelima vlasti da zajedno s romskom manjinskom zajednicom ostvari te ciljeve. I tu mislim da je ključno rješenje upravo zajednički rad koji bi omogućio da kroz nekoliko godina intenzivnog rada pripadnici romske manjinske zajednice osjete pomake na bolje. Svakako, ovaj dokument ne treba smatrati krajnjim rješenjem za brojna pitanja vezana uz romsku zajednicu, poput pitanja obrazovanja, stanovanja i zapošljavanja. Ovaj dokument smatram samo jednim od „stepenica“ koje moraju prijeći zajedno većinsko stanovništvo sa romskim manjinskim stanovništvom do određene razine, na kojoj obje ove zajednice djeluju sinkrono u socijalnom, gospodarskom, obrazovnom i kulturnom funkcioniranju. Tada se Romi neće diskriminirati na temelju svoje etničnosti, već će ponosno isticati svoju kulturnu i drugu posebnost.

NISU DOVOLJNA SAMO MATERIJALNA SREDSTVA

Jedan od primarnih ciljeva je unaprjeđenje ukupne integracije pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te smanjivanje jaza između pripadnika romske nacionalne manjine i ostatka populacije u ključnim područjima intervencije usklađenim sa Strateškim okvirom EU za jednakost, uključivanje i participaciju Roma do 2030. godine. O čemu će najviše ovisiti uspješna realizacija tog Plana i da li postoje realni uvjeti za njegovo ostvarivanje?

Naravno, ključno je da su u samom Nacionalnom planu za uključivanje Roma postavljeni određeni ciljevi, a u samom Akcijskom planu određen je put kako ostvariti te ciljeve. Ne bih istaknuo kako je jedino važno da tijela izvršne vlasti osiguraju samo materijalna sredstva za ostvarivanje tih ciljeva, već bih naveo kako je jednako važno njihovo međusobno sinkrono djelovanje, tj. da razna ministarstva zajedno djeluju u ostvarivanju ovih ciljeva, da predlažu kvalitetnije mehanizma kako ih ostvariti – i zašto ne i premašiti određene postavljene ciljeve. Tu posebno očekujem znatnu aktivnost Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje smatram jednim od ključnih tijela u provođenju ovog Plana. Rezultati koje ostvaruje ovo ministarstvo u obrazovanju Roma su ohrabrujući i stoga mislim da je ovo tijelo izvršne vlasti iznimno značajni faktor. Istodobno, ne smijemo zaboraviti niti potrebu da se predstavnici romske zajednice aktivnije uključe u ovaj proces, pritom posebno mislim kako bih volio da se više obrazovnih (i mladih) Roma uključi i da oni iz ovog procesa izađu kako najveći dobitnici. Upravo se nalazimo u trenutku kada se stvara snažna mlada i obrazovna romska inteligencija koja će se nametnuti kao pokretači promjena i to posebno na lokalnim razinama. Svakako, u samoj provedbi ovog Plana i dalje ostaje ključna uloga saborskog zastupnika romske nacionalne manjine Veljka Kajtazija te romskih nevladinih organizacija, poput „Kali Sare“ i drugih organizacija.

MLADI KAO POKRETAČI PROMJENA

Kako ocjenjujete dosadašnji rad na romskim problemima (realizaciju prethodne Nacionalne strategije, ali i drugih strateških, akcijskih i sličnih dokumenata, programa… U čemu su najveći problemi i otpori njihovoj realizaciji?

Kao povjesničar koji se približno dvadeset godina bavim proučavanjem povijest Roma u Hrvatskoj i Europi, moram reći kako ne postoji jedno cjelovito rješenje za Rome na razini određene europske zemlje. Samo nametanje na razini određenih vlasti da postoji problem s Romima (nekada se to nazivalo „ciganskim pitanjem“ koje su nacističke vlasti i njeni saveznici rješavale genocidnom politikom prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata) je iznimno pogrešno. Ne postoji tako problem u samim Romima, kao da su oni sami zbog svog etničkog identiteta unaprijed nametnuti kao problem većinskoj zajednici u određenoj (europskoj) zemlji. Svakako, gledajući kao povjesničar, „romski problem“ je jednako problem (ako ne i više) kod većinskog naroda, nego kod samih Roma. Zašto? Upravo zbog toga jer se prema Romima po njihovom doseljavanju na europska područja u srednjem vijeku postupalo unutar postojećeg sociokulturnog imaginarija koji ih je definirao „ vječnim strancima“, vječnim „onim drugim“. Rijetki su primjeri diskursa u kojima su Romi bili „dio određenog naroda“ sa svojim posebnostima u jeziku, običajima i sl. Takav diskurs vječnog stranca utkao se u percepciju većine europskog stanovništva, uključujući i stanovništva na hrvatskim područjima. Romski način života, koji su mnogi pogrešno tumačili (nažalost i neki danas tako tumače) isključivo kao „asocijalan“ zaboravljaju na bezbrojne primjere Roma kao obrtnika, trgovaca i zabavljača, tj. kao dio socioekonomskog mozaika većine europskih društava. Surovost i represivnost politike prema njima koja ih je obilježila „vječnim strancima“ nije bila samo vidljiva u genocidnoj politici nacističkih vlasti i njenih saveznika u godinama uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Takva represivno – asimilacijska politika provodila se već od 15. stoljeća i dovodila je do pokušaja njihovog uništenja. Romi su bili, poput Židova, vječni krivci vlastima za brojne društvene probleme, npr. za prenošenje zaraza, otimanje i mučenje djece, krađe i varanje stanovništva i sl. Nažalost, i danas u nekim europskim zemljama i dalje Romi stradavaju pod pritiskom takve percepcije vječnih stranaca. Srećom, u Hrvatskoj se takva razina nasilja prema Romima ne događa, iako i dalje postoji određena razina predrasuda i stereotipa prema njima što se posebno vidi u postojanju socioekonomske diskriminacije. I dalje neki Romi moraju kriti svoj etnički identitet kako bi ostvarili osnovna prava, poput prava na rad! I to se mora zaustaviti. Europska razina građanskih sloboda i prava teži prihvaćanju posebnosti svih naroda, uključujući i onih romskog naroda. Takav civilizacijski diskurs teži da se romska posebnost, njihova kultura, povijest i jezik očuvaju.

Koji su ključni opće-društveni uvjeti da bi se počeo mijenjati položaj romske zajednice? Kako ocjenjujte društveni i politički odnos prema romskoj zajednici danas?

Mislim da sam u prethodnom odgovoru pokrio barem dijelom i odgovor na ovo pitanje. Ključno je međusobno razumijevanje i poštivanje obiju zajednica, romske manjinske i hrvatske većinske zajednice. Predstavnici obiju zajednica trebaju aktivnije raditi na rješavanju svih problema, ali ne samo problema koji imaju Romi, već i problema koji imaju Hrvati. Drugim riječima, ukoliko pitanje socijalne nejednakosti pogađa obje ove zajednice, poput pitanja nezaposlenosti, demografske politike (iseljavanja, niska razina nataliteta), obrazovne politike i dr., tada ne postoji „romski“ niti „hrvatski“ problem, već je problem zajednički. Konkretno, u posljednje vrijeme hrvatska javnost je bila medijski fokusirana na nekoliko tragičnih kriminalnih događaja među Romima u Međimurju. Svakako, mediji su pozitivno reagirali i izvještavali o ovim događajima, no ubrzo je ovaj slučaj sa razine „među obiteljskog nasilja“ prešao na političku razinu sukoba i tada je bila ponovno otvorena i javna polemika na razini „što da se uradi sa vječno problematičnim Romima“ i sl. Malo pojednostavljujem stvari radi boljeg razumijevanja, ali tu je suština. I u takvoj polemici, koja se uobičajeno odvijala na društvenim mrežama, medijskim portalima često su se javljale teze koje su utemeljene na predrasudama i stereotipima o Romima. Stručnjaci raznih profesija nastojali su dati rješenja, nerijetko se pozivajući na potrebu represivnog provođenja mjera prema Romima. I tu se ponovno izgubio fokus od pravog problema, a to je izostanak oblikovanja i provođenje politike, koju bih grubo nazvao „hrvatsko – romske“ politike. Desetak dana kasnije mediji su svoju pozornost skrenuli na druge teme, tako su Romi ponovno postali „tinjajući“ sociokulturni problem, kojega će ponovno zapaliti sljedeći sličan slučaj nasilja. I sada se nameće pitanje kako riješiti ovu problematiku. Moje znanje je previše skromno da bih mogao na ovom mjestu iznijeti jedno odlučno rješenje. No, mogu istaknuti kako je Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine, jedan od načina kako to ostvariti. Obrazovani Rom/kinja, koji/a se nakon obrazovanja zapošljava i time doprinosi razvoju hrvatskog gospodarstva i društva, živi u primjerenim životnim uvjetima, podiže svoju djecu učeći ih njihovoj kulturi, povijesti i jeziku, to je cilj ovog i budućih dokumenata. Cilj je i Rom/kinja koja ne samo da poštuje zakone, već i sami iniciraju njihovo unapređenje kako se njihov osjećaj pripadnosti hrvatskom društvu, narodu ne bi razlikovao od drugih (većinskih) pripadnika. Onda se ne bi trebalo govoriti o manjini i većini, o njima i nama, o domaćim i stranima. Takvu politiku ne smatram nemogućom, već trenutno teško ostvarivom. No, nadam se da ćemo na kraju ovog desetljeća ovakvu politiku moći smatrati „lakše ostvarivom“.

HRVATSKO-ROMSKA POLITIKA

U romskoj zajednici velika su očekivanja od aktualnog popisa stanovništva. Prema zadnjem popisu Roma je bilo oko 17.000 iako neki (i na osnovu određenih empirijskih istraživanja) njihov broj u Hrvatskoj procjenjuju znatno većim, pa čak prema nekim procjenama i iznad 40.000. Da li će ovaj popis smanjiti te nesrazmjere između deklariranog i stvarnog broja Roma?

Osobno se nadam da hoće, jer bi to bio pokazatelj da se Romi slobodnije osjećaju izraziti svoj etnički identitet nego deset godina ranije. Ukoliko analizirate moderne popise stanovništva provedene na hrvatskim područjima od 1880. do danas, možete vidjeti da se broj Roma povećavao do Drugog svjetskog rata, nakon čega je drastično smanjen u poratnom razdoblju. Od uspostave Republike Hrvatske taj broj je u konstantnom porastu. Zanimljivo je primijetiti kako je broj Roma u razdoblju prije Drugog svjetskog rata približno izjednačen tek u popisu iz 2011., tj. Romi su za vrijeme Drugog svjetskog rata pretrpjeli takav demografski gubitak, od kojeg su se oporavljali 70-ak godina! To samo govori o razmjerima stradanja Roma na hrvatskim područjima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svakako treba istaknuti kako većina znanstvenika, predstavnici romske zajednice i drugi, navode kako je stvaran broj nekoliko puta veći od broja koji je popisan. Zašto se to događa kod Roma? Ponajprije zbog toga jer se dio Roma i dalje zbog određenog straha od diskriminacije izjašnjavaju kao pripadnici drugih neromskih naroda što se naziva etničkom mimikrijom. I to je proces koji je bio primjetan u svim popisima stanovništva. I tu je znatna odgovornost na vlastima i većinskom narodu da se Romi osjećaju sigurno u hrvatskom društvu, da se izjasne kao pripadnici vlastite etničke skupine. Istodobno, drago mi je da su politički predstavnici Roma prepoznali potrebu aktivnog djelovanja u romskoj zajednici o osvješćivanju potrebe vlastite etničke identifikacije.

VAŽNOST POPISA

Što su najznačajniji razlozi da se Romi nedovoljno deklariraju svojom stvarnom etničkom pripadnošću?

Već sam spomenuo etničku mimikriju, koja kao znanstveni termin pokriva pojavu u kojoj se pripadnici određene etničke zajednice izjašnjavanju kao pripadnici druge zajednice jer se boje diskriminacije i druge moguće neugodnosti. Takav problem je identičan i u drugim zemljama. Ovaj problem se jedino može riješiti zajedničkim radom između romske i većinske zajednice. Ponavljam, tek kada se Romima unaprijedi njihov socioekonomski, obrazovni i kulturni položaj tek tada će, vjerujem, ovaj problem biti riješen…

Da li se romska zajednica pripremila za popis, da li je osviještena o benefitima koje veći broj izjašnjenih Roma donosi čitavoj romskoj zajednici?

Primjetna je aktivnost romskih predstavnika i romskih nevladinih organizacija, a tu posebno mislim na zastupnika Kajtazija i organizacije „Kali Sara“. Dobio sam informaciju da slično rade i drugi predstavnici Roma. I pozdravljam svakog predstavnika koji svojim radom i utjecajem na samu romsku zajednicu doprinosi da imaju tu slobodu i da neće biti diskriminirani ukoliko se izjasne kao pripadnici Roma.

A mene kao znanstvenika zanimalo bi osim broja Roma i niz drugih socioekonomskih podataka. Npr. koliki se broj njih izjasnio kao pripadnici Romano chib skupine i Bajaške skupine Roma. Takav podatak se, koliko znam, neće tražiti u popisu stanovništva, no on bi zasigurno doprinio boljem razumijevanju kompleksne samoidentifikacije kod Roma iako je u ovom popisu stanovništva najznačajnije ustanoviti točan broj cjelokupne romske populacije u Hrvatskoj. Zanimalo bi me, također, koliko je Roma napustilo Hrvatsku u valu iseljavanja koji i danas traje. Također, koliko Roma živi izvan svojih naselja (geta)? Koliki je broj obrazovanih Roma? Kakav je položaj Romkinja u odnosu na Rome? Kakav je njihov životni standard danas u usporedbi s prijašnjim razdobljima? Svakako, popis stanovništva odgovoriti će nam na brojna pitanja o romskoj zajednici i to ukazuje na njegovu važnost.

Dr. sc. Danijel Vojak

Također provjeri

Dr. sc. Dražen Živić: VUKOVARSKA URNA – Na 100 mladih dolazi 150 starih, 21. 11. 2021.

Slobodna Dalmacija u broju od 21. studenoga 2021. objavljuje razgovor Damira Tolja s dr. sc.… Pročitaj više o Dr. sc. Dražen Živić: VUKOVARSKA URNA – Na 100 mladih dolazi 150 starih, 21. 11. 2021.