Naslovna / Novosti / Iz medija / Dr. sc. Jadranka Švarc: Društvena kohezivnost slabi pod naletima populizma

Dr. sc. Jadranka Švarc: Društvena kohezivnost slabi pod naletima populizma

Glas Slavomije u broju od 20. listopada 2018. u Temi tjedna “Kronični nedostatak povjerenja” donosi prilog dr. sc. Jadranke Švarc pod naslovom “Društvena kohezivnost slabi pod naletima populizma”.Glas Slavonije

− Glas Slavonije (Magazin): Tema tjedna: Kronični nedostatak povjerenja, 20. listopada 2018.

Građani u Hrvatskoj sve više shvaćaju da prebacivanje nadležnosti na institucije s mantrom “neka institucije rade svoj posao”, nije ništa drugo do bijeg dužnosnika od političke odgovornosti i mehanizam političke manipulacije kojom se želi dobiti na vremenu kako bi afere izgubile na emotivnom intenzitetu i pale u zaborav, a time i zahtjevi za snošenje bilo kakve političke i moralne odgovornosti – kaže dr. sc. Jadranka Švarc, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju, sa Instituta Ivo Pilar u Zagrebu, te dodaje:

– Riječ je, zapravo, o prilično perfidnoj manipulaciji demokratskim sustavom, jer se građane ostavlja u uvjerenju kako imaju kontrolu nad radom institucija (primjerice Sabor, sudovi i sl.), i kako te institucije rade isključivo u njihovom interesu, s obzirom na to da su ih izabrali upravo oni, sami građani, putem mehanizama direktne ili indirektne demokracije. U stvarnosti, pak, riječ je o raznim oblicima zarobljene države u kojima klijentelističke veze i parcijalni grupni interesi upravljaju institucijama, a preko njih društveno-političkim procesima iz kojih su građani posve isključeni. U konačnici ova manipulacija završava nepovjerenjem građana u institucije i državni aparat u cjelini, čak i ako pojedine institucije svoj posao izvršavaju na korektan način, u interesu građana i dobrobiti društva kao cjeline. Dolazi do stvaranja društvene klime u kojoj sve više raste osjećaj malodušnosti i bespomoćnosti prema politekonomskim elitama i procesima, što prerasta u cinizam, odnosno u stalan osjećaj nepovjerenja, sumnje i razočaranosti gotovo svime što nas okružuje. Stoga je važno demistificirati institucije i shvatiti da su institucije društveni konstrukt vrlo promjenljive prirode i da uspješna društva jesu uspješna zato što su sposobna za tzv. “institucionalnu promjenu”, odnosno za prilagodbu institucija novim ekonomskim i društvenim zbivanjima ili zahtjevima vremena.

Što su institucije?

– Institucije su važan koncept u sociološkim, politološkim i ekonomskim istraživanjima, jer institucije postavljaju “pravila igre” u kojim se odvija društveni i ekonomski život i od kojih u velikoj mjeri ovisi efikasnost gospodarstva, a time standard i zadovoljstvo građana. Na značaj institucija za ekonomski rast ukazao je Douglas North koji je za svoju teoriju ekonomskog institucionalizma podijelio i Nobelovu nagradu 1993. godine pokazavši da nove tehnologije, inovacije, rad, obrazovanje, kapital i slični faktori razvoja nisu sami po sebi dovoljni za gospodarski rast. Efikasnost ovih faktora ovisi o institucijama koje faktore rasta potiču i čini proizvodnima, ili ih, pak, čini društveno-ekonomski irelevantnima.
Institucije, prema Northu, nisu ništa drugo do pravila ponašanja u određenom društvu ili, formalnije rečeno, društveno konstruirana ograničenja (norme, pravila), koja je postavio čovjek kako bi oblikovao i olakšao ljudske interakcije i smanjio transakcijske troškove (prema Hobbsu, primjerice, država je potrebna da bi se spriječio rat svih protiv sviju). Institucije, ukratko, daju strukturu svakodnevnom životu, omogućavaju kooperaciju i smanjuju nesigurnost. Međutim, institucije mogu biti snažan kočničar društvenih i političkih promjena i gospodarskog zaostajanja. Postoje različite institucije koje nastaju na različite načine, te stoga na specifičan način proizvode ekonomske efekte ili vrše utjecaj na društveni život. Uvriježeno je razlikovanje institucija prema stupnju formalnosti pravila i normi koje je uveo D. North te možemo razlikovati formalne i neformalne institucije te organizacije.
Neformalne institucije dio su naše svakodnevnice, a nastaju obično spontano iz ponavljajuće i trajne društvene prakse koja prerasta u tradiciju ili kolektivne navike i običaje te moralne vrijednosti i druge norme ponašanja. Karakterizira ih neformalni sustav prisile kao što su kritiziranje, ismijavanje, društveno ignoriranje i sl. U takve neformalne institucije pripada primjerice slavljenje Božića ili Valentinova te Dana žena nekad, a Majčinog dana danas. Međutim, u neformalne institucije pripadaju i manje pozitivne društvene prakse kao što su interesno i klijentelističko povezivanje, korupcija, interesne mreže i sl., koje posredno snažno utječu na formalne institucije i jedan su od glavnih razloga njihove neefikasnosti i nezadovoljstva građana.
Institucije o kojima je ovdje riječ i prema kojima civilno društvo izražava nepovjerenje, jesu formalne institucije koje se ne vežu uz društvenu i samoregulirajuću praksu. Formalne institucije uglavnom obuhvaćaju državnu regulativu i tijela (organizacije) koja tu regulativu provode. U formalne institucije pripadaju tako razna pravila, zakoni, odluke i propisi koji definiraju politički, društveni, pravni i ekonomski sustav kroz strukturu vlasti (Sabor, vlada, županije..), ekonomske institucije (tržište, vlasnička prava, sustavi poticaja …), političke institucije (pravila izbora…), pravosudne institucije (ustrojstvo, zakoni…), te društvene institucije (zdravstvo, obrazovanje, građanska prava i sl.).
Funkcioniranje ovih institucija omogućuju organizacije, a poštivanje pravila koje one uspostavljaju osigurava sustav prisile, represivni aparat kroz kazneni sustav, policiju i sudstvo.
Formalne institucije mogu nastati spontano, ili “odozdo”, primjerice udruživanjem u interesne grupe koje prerastaju u dovoljno snažne organizacije koje imaju moć da utječu na zakonsku regulativu i strukturu vlasti (primjerice zaštita potrošača ili ranjivih skupina, gospodarske komore). Međutim, formalne institucije u pravilu ne nastaju spontano, nego se obično nameću “odozgo” od strane legitimno izbrane vlasti personificirane u obliku državnih i drugih tijela. Problem nastaje kada dolazi do konflikta interesa između građana i samih institucija tj. kada naraste svijest građana da institucije formirane kroz legitimne demokratske procese ne obavljaju više svoje zadaće u njihovom interesu. Tada govorimo o gubljenju povjerenja u institucije koja često dovodi do krize vlasti i političkih promjena, pri čemu se očekuje da će nova birokratska nomenklatura osigurati bolje funkcioniranje institucija.

Razlozi nepovjerenja

– Dosadašnja istraživanja pokazala su da građani u Hrvatskoj imaju visoku razinu oportunizma i nepovjerenja u institucije, posebno one političke prirode. Razlozi se pronalaze u različitim faktorima kao što je stoljetna strana vlast i rašireno siromaštvo, pri čemu je oportunizam bio jedini način preživljavanja. Drugi drže da je nepovjerenje u institucije uvjetovano povijesnim naslijeđem, odnosno da je iskustvo življenja u nedemokratskom socijalističkom sustavu glavni razlog oportunizma i nepovjerenja prema institucijama. Stoga je bilo za očekivati da će s kolapsom socijalizma, zadobivanjem vlastite države i izgradnjom demokratskog i kapitalističkog društva, rasti i povjerenje u institucije. Međutim, sva istraživanja, pa i naše svakodnevno iskustvo, govore da tome nije tako.
Primjerice, prema Pilarovom barometru, istraživanju koje je provodio Institut Ivo Pilar od 2008. do 2016. godine (kada je Barometar zaustavljen zbog manjka financijskih sredstava), građani u Hrvatskoj pokazuju osrednje do malo povjerenje u državne institucije. Najviše povjerenja (vrijednosti između 4 i 6 na ljestvici od 1 do 10), građani imaju u školstvo, vojsku, Crkvu i policiju, a najmanje povjerenja imaju u političke stranke, Sabor, vladu i pravosuđe (vrijednosti između 1,7 i 3,1 na ljestvici od 1 do 10), pri čemu uvjerljivo najmanje povjerenja građani imaju u političke stranke.
Prema istraživanju Eurobarometra u 2018. godini, Hrvati imaju od svih europskih zemalja najmanje povjerenja u vlastito pravosuđe (svega 22% ispitanika), slično Bugarskoj, dok u skandinavskim zemljama više od 80% ispitanika vjeruje u pravosuđe. Političkim strankama vjeruje svega 8% ispitanika, što je ipak nešto više od povjerenja u Grčkoj (4%) ili Latviji (5%). Sudeći prema odgovorima ispitanika Hrvati daleko više vjeruju Europskom parlamentu (84%) nego vlastitom parlamentu (49%.) Također visokih 71% ispitanika ne vjeruje javnoj administraciji u zemlji, a Europskoj komisiji vjeruje 44%. Naravno, da se pitanje zašto imamo tako nisko povjerenje u vlastite institucije, nameće samo od sebe.
Treba reći da su razine povjerenja u institucije u padu gotovo svugdje u zapadnom svijetu zbog sve većeg nezadovoljstva ljudi životnim standardom i kvalitetom života što se održava u rastu desnog populizma, ksenofobije i netolerancije. Razlozi se pronalaze u ekonomskoj globalizaciji, mobilnosti radne snage, seljenju kapitala na Daleki istok, slabljenju socijalne države te tehnološkom progresu koji favorizira uglavnom digitalne tehnologije, a koje se sporo i sporadično uvode u tradicionalnu proizvodnju i poslovanje. Digitalna ekonomija, deindustrijalizacija i financijalizacija ekonomije stavila je mnoge pripadnike srednje klase, posebno one vezane direktno ili indirektno uz industrijsku proizvodnju, u težak materijalni položaj zbog gubitka posla, neravnomjerne raspodjele bogatstva i materijalnih dobara te zbog polarizacije na globalizacijske “dobitnike” i “gubitnike”.
Dobar dio hrvatskih građana našao se na strani globalizacijskih gubitnika, a kao država i nacija suočeni smo, počevši od ekonomske krize 2008. godine, sa stalnim padom gospodarske efikasnosti i konkurentnosti te smo se našli na dnu europske ljestvice prema gospodarskoj razvijenosti, a ispod nas je preostala samo Bugarska. Samo taj razlog bio bi dovoljan za gubljenje povjerenja u racionalnu, progresivnu i razvojnu ulogu institucija, a da ne spominjemo druge pojave kojima svakodnevno svjedočimo, kao što je urušavanje socijalne države (zdravstvo, školstvo), neprovođenje reformi, političke borbe koje unose dodatni kaos u neuređeni sustav. Poseban je problem neefikasan i nepravedan pravni sustavu koji čini ključnu institucionalnu osnovu jednog društva, jer personificira poštovanje formalnih normi potrebnih za funkcioniranje društveno-ekonomskog sustava. Građani se osjećaju nesigurno i nezaštićeno u vlastitoj državi te raste nezadovoljstvo prema institucijama sistema. Rezultat je porast nepovjerenja u kompetencije i efikasnost političkih elita koje upravljaju institucijama da riješe nagomilane probleme te razbijanje iluzija u moć demokracije i sve veću sklonost direktnim, nekad i nasilnim, društvenim akcijama (štrajkovi, javni protesti i sl.).
Povjerenje u institucije dobrim se dijelom temelji na vjerovanju da vlast djeluje dobronamjerno, pravedno i u općem interesu, što stvara socijalnu identifikaciju, tj. osjećaj zadovoljstva i pripadnosti određenoj društvenoj grupi, državi ili naciji, i čini temelj povjerenja u institucije. Osjećaj ponosa, zadovoljstva i pripadnosti čini osnovu socijalne identifikacije građana s političkim strankama i sustavom vlasti u cjelini, kao i svojevoljno prihvaćanje i slijeđenje institucija, njihovih pravila i zakona. U posljednje vrijeme, međutim, zamjećuje se udaljavanje države i politike od građana i rastući konflikt između institucija na vlasti i interesa građana, zbog čega opada stupanj identifikacije građana s postojećim političkim strankama, a posljedično i s institucijama vlasti (vlade, Sabor, sudovi). S opadanjem stupanja identifikacije raste nepovjerenje u političke institucije, što se jasno vidi iz rezultata istraživanja, a donekle se zadržava povjerenje u relativno apolitične i tradicionalne institucije kao što su vojska, školstvo i policija.

Socijalističko naslijeđe

– Pitanje je zašto političke i ekonomske elite ne uspostavljaju (naj)efikasnije institucije, ili zašto ne dolazi do evolucija institucija u smislu bolje efikasnosti, zastupanja općeg interesa i prava građana. U ovom kontekstu treba reći da je o razumijevanju institucija, njihove evolucije, načinu funkcioniranja, mjerenju efikasnosti i slično, napisano nebrojno radova i analiza od strane domaćih i stranih autora te međunarodnih organizacija (primjerice Svjetska banka, OECD) te je ovdje moguće dati samo naznaku elemenata koji pridonose neefikasnosti institucija kod nas. Pritom su korištena dva specifična sociološka i politološka aspekta u cilju ilustracije raznolikosti u pristupu u analizi povjerenja u institucije.
Većina teorijskih pristupa i analiza slažu se oko dva momenta. Prvo, institucije nastaju i mijenjaju se inkrementalno, tj. postupno, te povezuju prošli, sadašnji i budući razvoj institucija, pri čemu snažnu ulogu razvoju i funkcioniranju institucija imaju prošlo iskustvo i povijesno nasljeđe. Drugo, formalne i neformalne institucije (pravila igre) i organizacije (igrači) nalaze se u stalnoj interakciji, pri čemu neformalne institucije, ako su u domeni negativnih društvenih praksi, mogu biti snažan kočničar promjena i uspostavljana efikasnih institucija.
Specifičnosti institucionalnog razvoja u Hrvatskoj u odnosu na ove dvije karakteristike jest kulturno i političko nasljeđe socijalizma s aspekta inkrementalnog, tj. povijesnog razvoja institucija te proces tranzicije u kapitalizam u kojem dolazi do izražaja interakcija formalnih i neformalnih institucija u domeni negativnih društvenih praksi.
Dok su jedni teoretičari vrlo skloni neefikasnost sustava i institucija pripisati kulturnoj inerciji, tj. primjeni obrazaca funkcioniranja institucija razvijenih u prethodnom režimu, druga grupacija sklonija je i neefikasnost institucija pripisati opskurnom procesu tranzicije, a nepovjerenje nezadovoljstvom građana kao reakciju na stvarnost tranzicije.
U pogledu povijesnog nasljeđa, činjenica je da se sadašnje institucije, kao i stavovi prema njima, ne pojavljuju odjednom i niotkuda, nego su rezultat političke socijalizacije i kontinuiteta institucija. Uspostava novih i evolucija starih institucija zbila se kod nas u okruženju političke kulture, vrijednosti i normi starog socijalističkog sustava te je funkcioniranje institucija obilježeno kulturnom inercijom, odnosno sociokulturnim obrascima razvijenim u prethodnom režimu koji su obilježeni državnim paternalizmom, egalitarizmom, oportunizmom i nepovjerenjem u institucije.
Međutim, druga grupa argumenta nastoji dokazati da je nerealno, te krajnje nekritički i konformistički neefikasnosti sadašnjeg institucionalnog sustava pripisati tek naslijeđu socijalizma, što amnestira od odgovornosti elite na vlasti u posljednjih gotovo 30 godina.
Stoga je fokus ovih teorija usmjeren na niz negativnosti tijekom procesa tranzicije, a nepovjerenje u institucije promatra se kao reakciju na negativne tranzicijske procese. Primjerice, akademik J. Županov govori o deset godina de-industrijalizirajuće elite na vlasti koja je stasala početkom 90-ih i koja je dovela do re-tradicionalizacije, de-industrijalizacije, de-scijentizacije i iracionalne birokracije koja je omogućila procese privatizacije prema modelu prazne ljušture, odnosno isisavanja ekonomske supstance iz poduzeća radi vlastite koristi.

Ortački kapitalizam

Na sličnom tragu su teorije razvijene u politološkim krugovima, o ortačkom kapitalizmu kao specifičnom modelu hrvatskog puta u kapitalizma. Ove teorije drže da ortački kapitalizam koji se bazira na kronizmu, klijentelizmu i populizmu, čini suštinu političko-ekonomskog modela nastalog devedesetih godina, a ujedno je i glavni uzrok njegove krize. Ortački kapitalizam doveo je do instrumentalizacije države u ostvarivanju partikularnih interesa privilegiranih društveno-ekonomskih grupa mimo legitimnih institucija u domeni ekonomije i tržišta, prava i politike, a na temelju bliskih obiteljskih, etničkih veza, ili interesnih povezivanja. Ortački kapitalizam označio je početak nepovjerenja u institucije te narušavanje društvene kohezivnosti koja je nužna za funkcioniranje institucija. Do izražaja dolazi snažan utjecaj neformalnih grupa (klijentelističkih mreža) na rad formalnih institucija (vlada, pravosuđe, regionalna i lokalna uprava). Na taj je način, tranzicija trajno narušila povjerenje u institucije sustava koje se, uz kratka radoblja oporavka, sadašnjim aferama samo produbljuju, a društvena kohezivnost slabi pod naletima populizma i ideoloških razlika.
Mnogobrojne studije javne administracije pokazuju da su birokratske strukture formalne institucije s velikom koncentracijom društven moći koje su ujedno vrlo inertne i otporne na promjenu, iako pate od raznih nedostataka. Primjerice, javna administracija nerijetko je disfunkcionalna ili iracionalna (kada racionalne odluke mogu imati suprotne učinke, npr. subvencije za usluge poskupljuju same usluge), ili je “mehanička” kada se ustaljeni postupci nekritički primjenjuju na sve slučajeve, što dovodi do fenomena “stručne nekompetentnosti”.
– Naravno, moguće je identificirati i niz dugih razloga za neefikasnost institucija, kao što je predimenzioniran birokratski aparat, posebno na lokalnoj razini (nastao uglavnom iz političkih razloga, a ne zbog potrebe racionalnog upravljanja) koji nema kompetencije i sredstva za vođenje lokalne politike, a niti nema mehanizma odgovornosti koji bi prisilio upravne strukture na odgovoran i savjestan rad. Stoga se često neke mjere za dobro funkcioniranje zajednica poduzimaju tek nakon javnih izbijanja skandala ili nesretnih slučajeva, npr. u prometu, zdravstvu ili zaštiti okoliša. U sadašnjem okruženju, gdje su neformalne institucije, veze i kanali još jaki u mjeri da mogu utjecati ili ne poštovati formalna pravila, zakone i regulativu, prognoze za povrat povjerenja u institucije prilično su pesimistične. Ipak, postoje i mnogi pozitivni primjeri, kao što je reakcija formalnih institucija u pogledu zaštite građana s kreditima u “švicarcima”, ili reakcije neformalnih grupa prilikom “spašavanja” Imunološkog zavoda. Takvi primjeri ilustriraju kako je moguće povratiti povjerenje u institucije, ojačati društvenu koheziju i identifikaciju s institucijama sistema. Bit je u tome da je za povjerenje nužno da institucije rade u općem interesu, tj. u interesu građana.

Dr. sc. Jadranka Švarc

Također provjeri

Dr. sc. Inga Tomić-Koludrović o rodnim odnosima u Hrvatskoj za Deutsche Welle, 29. 10. 2019.

Portal Deutsche Welle u rubrici Panorama 29. listopada 2019. objavljuje razgovor Siniše Bogdanića s dr. …