Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Pilar
Global – studentski medij Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu 27. siječnja 2022. u tiskanom i online izdanju objavljuje razgovor Petre Orešković s dr. sc. Nenadom Pokosom pod naslovom “Odgovornost za demografsku i ekonomsku katastrofu snose sve naše vlade od 1990. do danas”
Foto: JURICA GALOIC/PIXSELL
NENAD POKOS ‘Odgovornost za demografsku i ekonomsku katastrofu snose sve naše vlade od 1990. do danas’
‘Politička elita živi u paralelnom svijetu. Naravno da je Grliću Radmanu ovdje dobro kada posjeduje 11 nekretnina’, komentira demograf nedavnu ministrovu izjavu da je Hrvatska uspješna priča i može biti uzor svim ostalim državama
U novoj Vladinoj mjeri “Biram Hrvatsku” omogućuju se naknade za samozapošljavanje i dodatan iznos za preseljenje za sve koji se odluče vratiti iz inozemstva u Hrvatsku ili pak urbani dio Lijepe Naše zamijeniti ruralnim. Hrvatska se svim snagama trudi vratiti barem dio svog “izbjeglog” stanovništva, a nakon objave poraznih rezultata popisa stanovništva mnogi kritiziraju hrvatske vlasti, kako aktualnu tako i bivše, za katastrofalno loše demografske poteze. O svemu tomu Global je porazgovarao s demografom Nenadom Pokosom.
Ima li smisla poticati poduzetnike na preseljenje u ruralne takve krajeve gdje nedostaje radno sposobnog stanovništva po novoj mjeri “Biram Hrvatsku”?
Mjera je osmišljena kako bi se potaknulo useljavanje novog stanovništva u manje razvijena područja Hrvatske koja su desetljećima pogođena depopulacijom, kako prirodnim padom tako i emigrantskim valom. U ta područja ulaze ruralna područja Slavonije, zaleđa dalmatinskih županija, Banovine, Korduna, Like, Gorskog kotara i većine otoka.
Sama po sebi, mjera je dobro zamišljena, ali mnogima će biti lakše otvoriti biznis u većim gradovima s potporom do 150.000 kuna, jer se postavlja pitanje koliko je iznos od dodatnih 25.000 kuna poticajan za pokretanje vlastitog biznisa u tim slabije razvijenim krajevima. Naime, otvaranje automehaničarske radionice, frizerskog salona, ugostiteljskog objekta i slično u krajevima s malim brojem stanovnika, koji su uglavnom u staračkoj dobi može biti veoma riskantan poslovni potez, to više što korištenje mjere ne smije biti kraće od dvije godine.
Zašto bi se netko tko trenutno živi i radi u razvijenoj zemlji poput Njemačke ili Švedske vratio u Hrvatsku, a da nije čisto domoljublje?
Razlozi povratka mogu biti višestruki. Dio se vraća nakon umirovljenja iz država gdje su tu mirovinu zaradili, dio se vraća jer se u inozemstvu nisu snašli ili rade relativno slabije plaćene poslove od kojih ne mogu dovoljno uštedjeti. Neki se vraćaju zbog obiteljskih razloga, a dio pak kako bi pokrenuli posao u Hrvatskoj.
Je li osjećaj sigurnosti unutar društva jedan od ključnih faktora zašto netko ostaje u zemlji?
Mnoga dosadašnja istraživanja pokazuju kako je Hrvatska sigurna zemlja, jedna od vodećih u EU po sigurnosti, koja ne pati od teških sukoba, nemamo nasilnih prosvjeda na ulicama, a naši se građani osjećaju sigurno i u svom stanu, na ulici i u javnom prijevozu. Međutim, teško da će taj čimbenik biti odlučujući kod odluke otići ili ostati.
Koliko je presudan osjećaj bespomoćnosti zbog klijentelizma, uhljebljivanja, veza i vezica?
Ovi čimbenici sve su važniji kod odluke za iseljavanje, a trebalo bi im dodati korupciju, kriminal, nepotizam kao i osjećaj nemoći da se ništa ne može promijeniti. Mnogi također ističu nedostatak političke kulture te ideološku podijeljenost hrvatskog društva. Osim toga, mnogi visokoobrazovani stanovnici iseljavaju zbog nemogućnosti napredovanja u struci, te nedostatku kreativnog i inspirativnog okruženja za daljnji profesionalni razvoj.
Uprava postrožuje kontrole, a s druge strane nudimo novac povratnicima. Čini se proturječno. Znači li to da je državni sustav neusklađen i ne funkcionira?
Mnogi iseljeni stanovnici ne odjavljuju prebivalište u Ministarstvu unutarnjih poslova upravo zbog toga kako bi zadržali pravo na zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj. Naime, liječenje u Hrvatskoj znatno je jeftinije nego u Njemačkoj, Austriji ili Irskoj bilo da se radi o popravku zuba ili dijagnostičkim pretragama. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje davno je trebao srediti svoju evidenciju jer osobe koje su zaposlene u inozemstvu ne doprinose hrvatskom zdravstvenom osiguranju. U vezi pojačane kontrole Porezne uprave, osobe koje su se odjavile iz Hrvatske te su postali porezni rezidenti zemlje u kojoj rade mogu biti mirni, no pozive i porezna rješenja dobivaju oni koji nisu regulirali svoj status.
Rezidentnost zapravo određuje mjesto plaćanja poreza, u 90 posto slučajeva porezi se isključivo plaćaju u zemlji u kojoj je dohodak ostvaren, no u deset posto slučajeva pravo na oporezivanje polažu dvije države, ona u kojoj čovjek radi i druga u kojoj je porezni rezident. Što se tiče dodjele novaca povratnicima iz inozemstva, ranije je navedeno kako je to samo moguće u slučaju samozapošljavanja. Donekle je razumljivo kako neki poslodavci negoduju zbog toga što će se sredstva dodjeljivati onima koji godinama nisu ništa uplaćivali u državni proračun, ali i neke druge države na taj način pokušavaju privući svoje iseljenike u domovinu.
Što je Hrvatskoj veća prijetnja, iseljavanje ili mala rodnost?
Na ovo se ne može jednostavno odgovoriti. Manja rodnost će kasnije utjecati na manji broj osoba u obrazovnom sustavu, na manji broj radnoaktivnog stanovništva itd. Do prije nekoliko desetljeća iseljavanje nije predstavljalo toliki problem jer smo imali znatno više mladog stanovništva odnosno rezerve radne snage. Zbog dugogodišnjeg smanjenja broja rođenih te intenzivnog iseljavanja danas imamo nedostatak radne snage, a na jednog umirovljenika dolazi svega 1,4 zaposlenih što je omjer koji s pozicije gospodarstva nije dugoročno održiv. Iseljavanje je nepovoljnije nego u ranijim strujama jer danas odlaze i čitave obitelji s djecom što se izravno očituje na sve manji broj djece na svim razinama odgojno-obrazovnog procesa (predškolski odgoj, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje) dok je prošle godine na fakultetima ostalo oko 11.000 nepopunjenih mjesta.
Zbog sve manjeg broja djece uskoro nam neće trebati toliko učitelja i profesora, a i upisne kvote na visokim učilištima će se morati mijenjati. Međutim, iseljavanje može imati i pozitivne gospodarske učinke. Tako su posljednjih godina naši doseljenici u Hrvatsku poslali novčane doznake u visini oko dvije milijarde eura godišnje, no treba imati na umu kako novčane doznake mogu i negativno utjecati na tržište rada tako što pružajući financijsku sigurnost primateljima novčanih doznaka demotiviraju iste za pronalaženje posla u zemlji. Iseljene osobe mogu doprinijeti gospodarskom učinku i stečenim iskustvom u inozemstvu te investicijama u hrvatsko gospodarstvo.
MNOGI SE VISOKOOBRAZOVANI STANOVNICI ISELJAVAJU ZBOG NEMOGUĆNOSTI NAPREDOVANJA U STRUCI, TE NEDOSTATKU INSPIRATIVNOG OKRUŽENJA ZA DALJNJI PROFESIONALNI RAZVOJ
Čini mi se da se pojavio trend gdje djeca iz malih mjesta sve ranije odlaze na školovanje u veće sredine poput Zagreba i Rijeke, čak već i u srednju školu. Je li to gubitak stanovništva ruralnog područja?
Još za vrijeme Austro-Ugarske djeca su odlazila na školovanje u veće gradove, ali tada su obitelji imale veći broj djece te je netko od njih ostao na gospodarstvu ili se vratio nakon završenog školovanja.
Bi li onda nova Vladina mjera mogla preokrenuti trendove? Ako zaista ljudi dođu u ruralne krajeve, može li to utjecati na to da mladi prestanu odlaziti?
Na novčanu potporu kod mjere samozapošljavanja ciljana skupina su najnerazvijenije općine koje imaju vrlo male udjele mladog stanovništva, a i te preostale bit će teško zadržati u njima. Osim toga, Vladinu mjeru ove godine maksimalno može iskoristiti nešto više od četiri tisuće stanovnika, a u taj broj ulaze i povratnici iz inozemstva koji se mogu vratiti u bilo koji dio Hrvatske te osobe koje bi preselile iz razvijenijih u nerazvijenije dijelove te tamo pokrenule biznis. Stoga je to premali broj da bi se trend preokrenuo, pogotovo što će u ruralne krajeve doći mali broj novih stanovnika.
Uzmimo za primjer studente koji eventualno vikende i praznike provode u rodnim krajevima. Neupitno je da se većina njih i popisala da stanuju upravo na tim adresama. Kakva je stvarnost tog popisa onda? Dobivamo li krivu sliku?
Studenti se općenito popisuju u mjestima u kojima žive sa svojim obiteljima kao privremeno odsutne osobe, a u podstanarskim stanovima ili studentskim domovima u gradovima u kojim studiraju kao privremeno prisutne osobe radi školovanja. U kasnijoj obradi podataka oni će biti prikazani kao stalni stanovnici naselja u kojima im je kućanstvo odnosno obitelj.
Imaju li u tom slučaju ruralne sredine, iz kojih se mladi odsele radi školovanja, više razloga za zabrinutost nego što će popis pokazati?
Učenici i studenti bit će prikazani u naseljima gdje stvarno žive, a pogotovo ne bi trebalo biti problema jer je referentni datum prošlogodišnjeg popisa bio 31. kolovoza. To znači kako bi se svi podatci trebali odnositi na stanje tog datuma, a tada se tek manji broj studenata nalazio u mjestima gdje se preko godine školuje.
DONEKLE JE RAZUMLJIVO DA NEKI POSLODAVCI NEGODUJU ZBOG TOGA ŠTO ĆE SE SREDSTVA DODJELJIVATI ONIMA KOJI GODINAMA NISU NIŠTA UPLAĆIVALI U DRŽAVNI PRORAČUN, ALI I NEKE DRUGE DRŽAVE TAKO POKUŠAVAJU PRIVUĆI SVOJE ISELJENIKE
Hoće li u dogledno vrijeme Zagreb voditi bitku s prenapučenosti?
Zagreb se ne treba toga bojati, a vidimo da je i između dva posljednja popisa u njemu smanjen broj stanovnika. Kao i sve ostale županije, i Zagreb posljednjih godina bilježi prirodni pad, a više rođenih od umrlih posljednji put imao je 2014. godine. Osim toga, Zagreb više ne nudi toliko radnih mjesta kao ranije pa zbog toga možemo očekivati daljnji pad broja stanovnika.
Kakvo je vaše mišljenje o ukidanju mjere roditelj odgojitelj?
Mjera roditelj odgojitelj koja je donesena 2016. godine ima dosta nedostataka, ali nije se smjela ukinuti bez prethodnih detaljnih analiza. Činjenica je da se u Zagrebu nakon 2016. počeo povećavati broj trećerođene djece kao i one koja su bil četverorođena i više od toga po redu rođenju. Uz to, Grad Zagreb na razini Hrvatske ima najmanje smanjenje broja rođene djece od svih županija uspoređujući petogodišnja razdoblja 2007.-2011. i 2016.-2020..
Kao što ste ranije najavili, Hrvatska zaista nema više od 3,8 milijuna stanovnika. Budući da rezultati nisu konačni, koliku promjenu možemo očekivati po objavi konačnih rezultata?
Teško je prognozirati jer je 2011. konačni rezultat bio samo za 5723 stanovnika manji od prvog rezultata dok je 2001. konačni rezultat bio za čak 56.108 stanovnika veći od prvog objavljenog rezultata.
Je li ovo pokazatelj loših demografskih politika svih dosadašnjih vlasti, treba li netko snositi odgovornost?
Odgovornost, ne samo za demografsku, već i za ekonomsku katastrofu, snose sve hrvatske vlade od 1990. do danas samo ne znam tko može raščlaniti tko je koliko odgovoran.
Tik nakon objave poražavajućih podataka, ministar Grlić Radman izjavljuje da je “Hrvatska uspješna priča i može biti uzor svim ostalim državama”. Kako komentirate?
To je samo dokaz kako politička elita živi u paralelnom svijetu. Naravno da je njemu ovdje dobro kada posjeduje 11 nekretnina.
Crna statistika
Hrvatska nije imala ovoliko malo stanovnika od 1948. godine.
Samo tri grada u Hrvatskoj imaju više od 100.000 stanovnika.
Gotovo svaka treća osoba u Hrvatskoj prima mirovinu.
Pad broja stanovnika bilježi se u doslovno svim županijama.
Imamo 209.000 zdravstvenih osiguranika više nego stanovnika.
