Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Pilar
Portal Index.hr na stranici VELIKA ANKETA Treba li cijepljenje biti obavezno? 4. srpnja 2021. objavljuje komentar dr. sc. Igora Mikloušića
– Index.hr: VELIKA ANKETA Treba li cijepljenje biti obavezno?, 4. srpnja 2021.
Igor Mikloušić, psiholog, komentirao je obavezno cijepljenje s psihološke strane. Smatra da kazne vezane za necijepljenje mogu razviti još veću odbojnost prema cijepljenju
“Velik dio znanstvenika i policymakera slaže se kako s etičke ili moralne strane postoje opravdani razlozi da se cijepljenje učini obaveznim. Opravdanost donošenja takvih odluka jest da koristi nadglasavaju negativne strane takve odluke. Obaveza cijepljenja uvodila bi se tako ne samo da bi se obranio zdravstveni sustav ili zaštitili oni koji se žele cijepiti, ali iz niza razloga to ne mogu učiniti, već i da bi se zaštita putem cjepiva osigurala i osobama koje su, primjerice, dezinformirane, preplašene i zavedene lažnim vijestima ili su pod utjecajem teorija zavjera.
Ipak, obavezno cijepljenje, i uz to blisko vezano kažnjavanje osoba koje se ne žele cijepiti nije panaceja postizanja kolektivnog imuniteta i velike procijepljenosti.
Na stranu etičke i pravne implikacije obaveznog cijepljenja, deseci godina istraživanja ukazuju na mogućnost pojavljivanja psihološke reaktancije ili, drugim riječima, učinka bumeranga ako se takva pravila uvedu, te bi ta odluka na kraju mogla imati suprotan efekt.
Ljudi cijene svoju slobodu. Mogao bi se dogoditi efekt bumeranga
Naime, ljudi temeljno cijene svoju slobodu. Slobodu kretanja, slobodu razmišljanja i na kraju slobodu da, ako žele, rade i stvari koje im mogu naštetiti. U trenutku kada prisilno ograničavamo te slobode, čak i kad su ograničenja stvorena kako bi nas se zaštitilo, takve restrikcije mogu u nama potaknuti bijes, ljutnju i niz drugih negativnih emocija i misli motivirajući nas da pod svaku cijenu pokušamo osigurati svoju slobodu. Taj efekt bumeranga se manifestira na razne načine, od toga da namjerno kršimo druga pravila vezana za restrikcije, aktiviramo se u proteste protiv restrikcija pa čak počnemo ne poštovati i druge nevezane zakone i propise.
U kontekstu cijepljenja, obavezno cijepljenje ili kazne vezane uz necijepljenje ljude može potaknuti da se dodatno protive cijepljenju i razviju odbojnost prema ideji primanja cjepiva. Uvođenjem kazni i restrikcija ljudi se mogu namjerno početi ponašati tako da krše i druge mjere koje su postavljene kako bi se spriječilo širenje pandemije koronavirusa, postanu skloni teorijama zavjera, sudjeluju u protestima protiv cijepljenja ili mjera, sve do toga da se u njima javi otpor i prema drugim cjepivima ili javnozdravstvenim preporukama i pravilima.
Prisiljavanje ljudi često može izazvati kontraefekt
Zanimljivo je to i da se ovaj efekt bumeranga javlja najviše kod ljudi koji su a priori imali negativan stav prema cijepljenu te se uvođenjem takvih pravila najviše otuđuju osobe do kojih ste primarno htjeli doprijeti.
Ukratko, prisiljavanje ljudi da nešto učine često može izazvati kontraefekt. Isto se često može dogoditi i uvođenjem kazni.
Zanimljivo je pak da su, iako su nagrade u većini slučajeva puno bolji motivator za promjene ponašanja od kazni, istraživanja u Njemačkoj i SAD-u pokazala i da bi davanje novčane kompenzacije kako bi se potaknulo cijepljenje bilo neučinkovito. Naime, bilo bi preskupo za skroman učinak koji bi postiglo. Sprenghlotz i suradnici (2021) su tako pokazali da bi u Njemačkoj za povećanje od 5% u procijepljenosti nagrada za cijepljenje morala biti 3250 eura. Istraživanje drugih znanstvenika na istu temu u SAD-u pokazalo je kako bi se s kompenzacijom od 500 dolara postigla 10% veća procijepljenost. Iako je očito da visina kompenzacije nužne da izazove promjenu varira od zemlje do zemlje, čini se da je, gdje god pogledamo, ovakva strategija neisplativa.
Nedostaje nam povjerenje građana i želja da se drže mjera
Istraživanja pokazuju da jedino što nam zaista preostaje, ako želimo učinkovito procijepiti cijelu populaciju, zadržati povjerenje građana i želju da se pridržavaju ostalih mjera vezanih uz zaustavljanje ove pandemije jest učinkovita javnozdravstvena edukativna kampanja. Fokus kampanje trebao bi biti na educiranju javnosti o sigurnost i neophodnosti cijepljenja te osvijestiti pro-socijalnu komponentu našeg cijepljenja i to da cijepljenjem ne štitimo samo sebe, već i svoje bližnje, svoje prijatelje i ostatak zajednice u kojoj živimo.
U tom kontekstu “Misli na druge, cijepi se” je načelno dobar slogan, no kada iza njega ne stoji ništa više osim naizgled licemjernih poteza vladajućih koji selektivno primjenjuju zakone i pravila na sebe i na druge, ovaj napor je osuđen na propast. Naime, kao što smo i pokazali u istraživanju provedenom prošle godine, što se više autoriteti koji su zaslužni za vođenje ove krize kompromitiraju i što je povjerenje u stožer manje, to je namjera da se cijepimo manja, a sklonost vjerovanja u teorije zavjere veća. Dakle, dok se ozbiljno ne pristupi educiranju javnosti na način na koji je to i preteča našeg javnog zdravstva Andrija Štampar radio početkom prošlog stoljeća, ostat ćemo na vjetrometini novih sojeva i vječnih restrikcija”, kaže nam Mikloušić.
