Nacionalna identifikacija u Crnoj Gori

Crna Gora jedna je od malobrojnih europskih država u kojima nacionalno-formativni procesi još uvijek nisu rezultirali nacionalno-identitetnim ujednačivanjem etnički istovrsne populacije. Štoviše, ta je populacija u pravilu razdijeljena po pitanju nacionalne pripadnosti. Takvo je stanje, sukladno popisu iz 2011., najuočljivije kod crnogorskog pravoslavnog življa podvojenog između nacionalnog crnogorstva (278.865) i srpstva (178.110). No i kod slavenojezičnih katolika te muslimana postoji raspolućenost u kontekstu doživljaja vlastitog nacionaliteta. Tako se podjednak broj katolika izjašnjava Hrvatima (6.021) i Crnogorcima (5.667) dok se muslimani očituju kao Bošnjaci (53.605), Muslimani (20.537) ili Crnogorci (12.758). Riječ je o istraživački poticajnom fenomenu tim više što odudara od ustaljenog obrasca nacionalnog oblikovanja izvornih govornika narječja i dijalekata središnjeg južnoslavenskog dijasistema, dakle po obrascu po kojem su katolici Hrvati, pravoslavci Srbi a muslimani Bošnjaci. Stoga smo u predloženom projektu posebnu pažnju posvetili detekciji uzroka zbog kojih je Crna Gora specifična u odnosu na vlastito okružje. Nacionalna određenost u Crnoj Gori ima i dalekosežan politički značaj, posebno u kontekstu pravoslavne populacije. Identifikacija s crnogorstvom podrazumijeva podršku samobitnom državnom statusu Crne Gore. Budući da ga podržavaju i crnogorski Hrvati, Bošnjaci / Muslimani te Albanci podrazumijeva i konstruktivan suodnos s tim zajednicama i njihovim matičnim državama. Nasuprot tome poistovjećivanje sa srpstvom u osnovi uključuje tendenciju prema aranžmanu Crne Gore sa Srbijom, a u krajnjem slučaju njeno pripajanje Srbiji. Crna Gora je već iskusila pripajanje Srbiji 1918., dok je tijekom 90-ih bila poligonom velikosrpske agresije na Hrvatsku te BiH. Stoga smo unutar istraživanja izraziti interes usmjerili na aktualnu političku dimenziju srpskocrnogorskih odnosa i posljedica koje ti odnosi mogu imati na neposredno susjedstvo Crne Gore.