Dr. sc. Danijel Vojak: Strah od diskriminacije prisutan je i danas među Romima, 15. 8. 2022.

Portal Novosti 15. kolovoza 2022. objavljuje razgovor Nenada Jovanovića s dr. sc. Danijelom Vojakom pod naslovom “Strah od diskriminacije prisutan je i danas među Romima”

– Portal Novosti: DANIJEL VOJAK: Strah od diskriminacije prisutan je i danas među Romima, 15. 8. 2022.

Danijel Vojak: Strah od diskriminacije prisutan je i danas među Romima

Učenje o genocidu nad Romima mora biti sastavni dio šire edukacije o holokaustu i drugim zločinima i mora biti jedno od središnjih u odgoju mladih. Cilj mora biti da se takvi zločini više ne događaju

Povod za razgovor s Danijelom Vojakom, vodećim stručnjakom za proučavanje stradanja Roma na ovim prostorima, bila je tradicionalna komemoracija romskim žrtvama logora Jasenovac u Uštici, kao i 81. godišnjica formalnog početka genocida nad Romima u NDH.

Kako je počeo genocid nad Romima na ovim prostorima?

Ustaške vlasti su tri tjedna po dolasku na vlast i uspostavi NDH donijele rasne zakone u kojima su Romi izravno navedeni i rasno definirani kao nearijevci, zbog čega su ostali bez državljanstva i drugih prava. To je u praksi značilo da su bili pravno diskriminirani i da su ostali bez zaštite vlasti. Ti zakoni pružili su ustaškim vlastima pravni temelj za progon Roma, odnosno, kako su to nazivali, potrebu rješavanja “ciganskog pitanja”. Razmišljalo se o preseljavanju Roma na određeno područje pod policijskim i drugim nadzorom kako bi ih se na moglo bolje kontrolirati. Tu, kako su je zvali “kolonizaciju”, neke lokalne vlasti, poput onih u Križevcima, početkom lipnja 1941. predložile su Ministarstvu unutarnjih poslova NDH. Pozadina tog prijedloga bila je peticija dijela stanovnika koji su tražili da se Romi odstrane s njihovih područja zbog uobičajenih optužbi za kriminalna djela i širenje zaraze među domaćim životinjama. Ministarstvo je taj prijedlog proslijedilo novoosnovanom Zavodu za kolonizaciju, koji ga je početkom srpnja iste godine operacionalizirao i poslalo nazad MUP-u NDH. Prema prijedlogu, prije kolonizacije Roma morao se ustanoviti njihov točan broj, geografski razmještaj i ekonomsko stanje i to putem popisa stanovništva na razini cijele države. Ustaške vlasti imale su samo podatke iz 1931. jer popis predviđen za 1941. nije proveden zbog izbijanja rata. Ministarstvo se složilo s prijedlogom i 3. srpnja 1941. donijelo odredbu o popisivanju Roma koje je i provedeno u sljedećim mjesecima.

Ulice i trgovi nisu nazivani po romskim žrtvama, unutar sustava obrazovanja sve do unazad nekoliko godina romske žrtve bile su svedene na tek nekoliko riječi “i one su ubijene” u poglavlju koje se odnosi na žrtve ustaškog režima i slično. Jednostavno se dogodio zaborav

Koliko ste takvih popisa dosad pronašli?

Dosad sam u arhivima u Hrvatskoj i BiH pronašao dvadesetak takvih popisa, ali ih je zasigurno bilo znatno više. Podaci iz tog popisa nisu nikada službeno objavljeni, ali su ustaškim vlastima pružili ključne podatke za sljedeću fazu, odnosno konačno rješavanje “ciganskog pitanja”. Istodobno, u NDH su nakon popisa odustali od kolonizacije, vjerojatno zbog preokupiranosti smirivanjem antifašističke pobune stanovništva, posebice na području Korduna i Banije. Ustaške vlasti ubrzo su po dolasku na vlast počinile masovne zločine nad Romima. Prvi slučaj zbio se krajem srpnja 1941. u Ivanović jarku, gdje je u ustaškoj politici terora nad srpskim stanovništvom ubijeno i 15 Roma. Spirala ustaškog nasilja nad Romima nastavila se krajem iste godine na Kordunu, kada je na širem području općine Lasinja ubijeno stotinjak Roma i to kao kolateralne žrtve ustaške politike terora nad Srbima.

No tada počinju i masovne deportacije Roma u logore…

Istodobno s masovnim zločinima u srpnju 1941. započelo se s masovnim deportacijama Roma u logore. Romi s podravskog područja, napose koprivničkog, bili su deportirani u prvi ustaški koncentracijski logor Danica u Koprivnici u kojem je bilo više od 700 romskih zatočenika. Za većinu je logor bio tranzicijski jer su u kolovozu iste godine odande deportirani u jasenovački sustav logora. Tih mjeseci počinju prve deportacije Roma u Jasenovac. Iako su u početku bile povremene i nesustavne, one su intenzivirane nakon što su ustaške vlasti 19. svibnja 1942. donijele naredbu o deportaciji svih Roma u državi u jasenovački sustav logora. Ubrzo nakon toga slijedile su masovne i sustavne deportacije Roma, koji su većinom dolazili u prenapučenim stočnim željezničkim vagonima, često bez hrane, vode i osnovnih sanitarnih uvjeta. Nakon nekoliko dana, ovisno o mjestu polaska, Romi su bez imena i prezimena “istovarivani” pred ulaz u logor, gdje su muškarci bili razdvajani od žena i djece. U početku su Romi bili smješteni u najudaljeniji dio logora, logor 3 C – ciganski – koji je prema svjedočanstvima zatočenika bio i najgori. Kasnije je dio zatočenika premješten u Ušticu iz koje je početkom svibnja 1942. iseljeno srpsko stanovništvo i deportirano u druge logore. Uštice su ubrzo postale premale pa su romski zatočenici bili smješteni u prekosavsko selo Gradinu, gdje je većina mučena i ubijana u masovnim egzekucijama ili su umirali zbog iznemoglosti od teškog rada, manjka hrane i bolesti. Preživjeli zatočenici ističu da su Romi bili u najgorem položaju i da su se prema njima ustaške vlasti najgore odnosile. Manju skupinu Roma logorske vlasti koristile su kao kopače grobove i likvidatore drugih zatočenika, a oni su ubijeni početkom 1945. Zločini nad Romima nastavljeni su tokom rata, a osim ustaša činile su ih i četničke i njemačke vojne jedinice. Posljednji ustaški masovni zločin nad Romima dogodio se u posljednjim danima rata, krajem travnja 1945. u Hrastini u okolici Zaprešića. Tamo su “luburićevci” brutalno ubili četrdesetak sintskih artista iz Njemačke. Motiv za taj zločin bilo je koristoljublje jer su imali zlato, konje i druge dragocjenosti. Ubrzo nakon kraja rata tamošnji seljani iskopali su leševe i pokopali ih na obližnjem mjesnom groblju u Mariji Gorici. Primjer tog masovnog zločina ukazuje da je ustaški teror prema Romima provođen do samog kraja rata. Zbog toga je romska zajednica na hrvatskim područjima gotovo uništena pa se tek nekoliko stotina ljudi nakon rata izjasnilo kao Romi. Zasigurno ih je bilo i više, no strah među Romima bio je toliki da se dio njih izjašnjavao kao pripadnici drugih naroda. Nažalost, strah od diskriminacije prisutan je i danas među Romima, jer se i dalje dio njih ne izjašnjava tako.

Jačanje romske zajednice

U Hrvatskoj se stradanje Roma obilježava 2. kolovoza, a u Srbiji 16. prosinca. Koji bismo datum trebali obilježavati?

Pitanje kulture sjećanja na romske žrtve područje je u kojem su jugoslavenske i hrvatske vlasti pokazale određenu razinu marginalizacije njihove žrtve nakon Drugog svjetskog rata. Ideološki diskurs bratstva i jedinstva oblikovao je memoriju na žrtve unutar pojma “žrtve fašističkog terora”, a time je isključivao zasebno komemoriranje pojedinih skupina žrtava, poput Roma i drugih. Zbog toga se tek 1970. u Uštici podiže manja memorijalna ploča za ubijene romske zatočenike jasenovačkog logora, a na većinu drugih spomenika povezanih s Drugim svjetskim ratom u Hrvatskoj romska imena bila su upisivana bez navođenja njihova etničkog identiteta. Ulice i trgovi nisu nazivani po romskim žrtvama, unutar sustava obrazovanja sve do unazad nekoliko godina romske žrtve bile su svedene na tek nekoliko riječi “i one su ubijene” u poglavlju koje se odnosi na žrtve ustaškog režima i slično. Jednostavno se dogodio zaborav. Demografski uništena romska zajednica preživjela je rat, ali je i dalje bila nedovoljno organizirana sve do 1960-ih kada se skupina romskih intelektualaca predvođenih srpskim romskim književnikom i političarom Slobodanom Berberskim uspijeva organizirati što rezultira Prvim kongresom Roma u Londonu 1971. gdje su romski predstavnici donijeli odluke o imenu Roma, zastavi i grbu. Otada romski intelektualci sve više organizirano zagovaraju istraživanja i obilježavanja onog što se dogodilo nad njihovim narodom za vrijeme Drugog svjetskog rata, inzistirajući na priznanju razmjera njihova stradanja, njegova obilježavanja, proučavanja i obrazovanja o njemu. Posljedice tog procesa nisu se mogle zaustaviti i europske države postepeno su priznavale stradavanje Roma u njihovim državama kao genocid nad njima. To su tek 1982. učinile zapadnonjemačke vlasti pod kancelarom Helmutom Schmidtom koji je priznao da su nacionalsocijalističke vlasti provele genocid nad Romima a ne, kako se dotada uglavnom smatralo unutar njemačkih pravosudnih vlasti i političkih krugova, politiku sprečavanja romskog kriminala. Tu je bio znatan pomak u razumijevanju totaliteta stradanja Roma. Taj uvod ključan je za razumijevanje povijesnog konteksta komemoriranja romskih žrtava. Rat na prostoru bivše Jugoslavije 1990-ih na neki način je rasplinuo fokus romskih zajednica na komemoriranje njihovih žrtava jer su Romi ponovno bili žrtve, i to nerijetko kolateralne žrtve zaraćenih strana, što najviše pokazuje njihovo stradanje u BiH početkom 1990-ih ili na Kosovu krajem istog desetljeća. Na neki način bilo je potrebno preživjeti, a onda razmišljati o drugim pitanjima vezanima za njihovu zajednicu.

Kada se dogodio pomak u komemoriranju?

Znatan pomak u komemoriranju došao je iz romske zajednice u Hrvatskoj nakon 2002. kada oni postaju službeno priznata nacionalna manjina s određenim pravima na području njihovog političkog i društvenog predstavljanja. Tako ojačana romska zajednica predvođena svojim političkim zastupnicima, a to se ponajviše odnosi na djelovanje Veljka Kajtazija u Hrvatskom saboru, započinje u Uštici od 2012. sustavno obilježavati stradanje svog naroda u NDH. Kao datum komemoracije uzet je 2. kolovoza jer su toga dana u noći 1944. nacističke vlasti u Auschwitzu likvidirale “Ciganski obiteljski logor” i u plinskim komorama ubile oko 4.200 romskih zatočenika. Ta komemoracija dobila je priznanje kao službeni dan sjećanja i od strane Hrvatskog sabora 2014., a ono je središnje mjesto komemoriranja romskih žrtava u Hrvatskoj. No ne i jedino. Komemoracije romskim žrtvama obilježavaju se i na groblju u selu Draškovec, na sjećanje ubijenih desetak Roma Bajaša na samom kraju Drugog svjetskog rata, a ove godine, kako sam spomenuo, i u Mariji Gorici. Romske žrtve se u Hrvatskoj obilježavaju i na drugim mjestima, zajedno s drugim žrtvama rata.

Spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima u Zagrebu ukazuje u kojoj mjeri je pogrešno forsirati zajednički komemorativni diskurs. Politička vlast je posve pogrešno od spomenika židovskim žrtvama u NDH proširila fokus na sve žrtve ustaškog režima

Kakva je situacija s komemoracijama u Srbiji?

U Srbiji je istodobno tamošnja romska zajednica u suradnji s vlastima kao dan komemoriranja odabrala 16. prosinca kao znak sjećanja na dan kada je Himmler donio posebnu odredbu o deportaciji svih Roma iz Njemačkog Reicha u nacističke koncentracijske logore. Tek krajem siječnja 1943. posebnom odredbom nacističkih policijskih tijela kao središnji logor za Rome i Sinte odabran je Auschwitz. No komemoracije u Srbiji u znak sjećanja na Rome počele su se održavati i na druge datume, poput 2. kolovoza. Istodobno se to obilježava i na razini lokalnih vlasti, kao stradanje istaknutog romskog partizana Stevana Đorđevića Novaka kod njegovog spomenika u Prevodskom potoku kod Donje Bele Reke, gdje su ga četnici ubili 1943. On je prvi i jedini Rom koji je proglašen narodnim herojem u socijalističkoj Jugoslaviji. Ne smatram dakle da je neprimjereno da se romske žrtve u Srbiji komemoriraju 16. prosinca jer je taj datum jedan od ključnih u razumijevanju totaliteta njihova stradanja u Europi. Istodobno, smatram da bi se uz te datume komemoriranja koji se odnose na stradanje Roma, trebalo sustavno obilježavati njihovo stradanje na razini jedne države. Primjerice, za Hrvatsku to bi bio 19. svibnja, dan kada su ustaške vlasti donijele odredbu o deportaciji svih Roma u jasenovački koncentracijski logor, gdje je većina njih i ubijena. Na tom tragu je i nedavno održana tribina u Zagrebu u organizaciji zastupnika Kajtazija i Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara”, što pokazuje kako je iznimno bitna, gotovo ključna, uloga samih romskih političkih i društvenih predstavnika kao inicijatora u izgradnji kulture sjećanja na romske žrtve.

Zašto dio hrvatskih historičara kada je riječ o zločinima počinjenim u NDH, kako nad Romima, tako i nad Srbima i Židovima, obično izostavlja zločine u BiH ili u Srijemu?

Općenito govoreći to su ograničenja naše historiografije jer je većina povjesničara usmjerena na istraživanja lokalne razine povijesti, a tek manji dio njih svoj istraživački fokus usmjeruje i izvan granica Hrvatske. To je posljedica dugogodišnje politike državnih vlasti u podupiranju istraživanja samo nacionalne povijesti, ne shvaćajući temeljnu premisu kako povijest Hrvatske nije samo povijest hrvatskog naroda, već svih stanovnika koji su na ovom području živjeli ili danas žive. Razumijevanje povijesti jednog sela ili grada u Hrvatskoj, gotovo je nemoguće razumjeti bez istraživanja doprinosa židovskih, njemačkih, mađarskih, talijanskih, srpskih i drugih stanovnika, uključujući i romskih sugrađana. To je ono što čini našu povijest iznimno kompleksnom, jer je hrvatski prostor bio prostor višegraničja u kojem su se isprepletali razni kulturni, vjerski, društveni i politički interesi. I danas je Hrvatska u sličnom političko geostrateškom položaju kao članica EU-a nasuprot zemljama koje to nisu, posebno u geostrateškom pozicioniranju europskih država u Rusko-Ukrajinskom ratu. Druga posljedica fokusiranosti povjesničara u Hrvatskoj na nacionalnu povijest i povijest većinskog hrvatskog naroda, jeste da se zanemaruje potreba istraživanja i onih područja izvan Hrvatske gdje je hrvatski narod relativno brojniji. Upravo je stoga potrebno istraživati područje cjelokupnog Srijema, koje se danas većinom nalazi unutar Srbije, jer se taj prostor osim od 1918. do 1941. sve do kraja Drugog svjetskog rata nalazio unutar hrvatskih upravnih jedinica. Ista metodološka nedosljednost primjetna je i unutar hrvatske historiografije kod istraživanja područja BiH. Upravo je značaj ovog prostora ključan za razumijevanju totaliteta politike ustaških vlasti jer je NDH obuhvaćala i ovo područje. U svojim istraživanjima nastojao sam uvrstiti istraživanje povijesti Roma na srijemskom i području BiH, koliko je to bilo moguće. Istraživanje genocida nad Romima u tim institucijama mora se intenzivirati i usustaviti, a potrebna su nam međunarodna istraživanja i suradnja povjesničara iz naših država. Cilj ovakvih međunarodnih projekata je izdavanje povijesnih publikacija koje bi time bilo bolje integrirano u narativ europskih historiografija o stradanju Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pretpostavka za ovakva znanstvena istraživanja je potpora državnih i europskih institucija, ali i okupljanje tima relevantnih stručnjaka. Na kraju time bi se u potpunosti moglo potisnuti iz javnog i znanstveno dominantnog diskursa o genocidu nad Romima kao “zaboravljenom genocidu” ili “zaboravljenom holokaustu”.

Možete li nešto više reći o akciji muslimanske zajednice u BiH koja je pokušavala spasiti dio sjedilačkih Roma?

Na području BiH već je za vrijeme Osmanlijske vlasti živjelo romsko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti i sjedilačkog načina života. U narodu ih se nazivalo “Bijelim Ciganima” kao svojevrsna suprotnost prema “Crnim Ciganima” koje je nerijetko označavalo nomadski dio romskog stanovništva. Ne želeći ulaziti u detaljnu znanstvenu analizu odnosa ustaških vlasti prema “Bijelim Ciganima” ukratko ću reći da se za vrijeme provođenja popisa Roma u ljeto 1941. dio muslimanskih intelektualaca i istaknutih gospodarskih i društvenih pojedinaca uz potporu islamskih vjerskih institucija usprotivio da tim popisom budu obuhvaćeni i “Bijeli Cigani”. Štoviše, oko tog pitanja osnovana je Komisija koju su činili muslimanski intelektualci i koja je na osnovu istraživanja Leopolda Glücka s kraja 19. stoljeća donijela dokument nazvan “Elaborat” u kojem je, ukratko rečeno, dokazivala da se “Bijeli Cigani” ne mogu smatrati Romima, nego isključivo Muslimanima, a time i arijskim stanovništvom. Ustaške vlasti prihvatile su taj stav i u kolovozu 1941. donijele odredbu kojom se “Bijeli Cigani” izuzimaju od daljnjeg postupanja prema njima kao Romima. U svojoj nedosljednosti nisu je poštovale, već su nakon donošenja odredbe iz 19. svibnja 1942. o deportaciji svih Roma u Jasenovac počele deportirati i “Bijele Cigane”, napose one s travničkog područja. Takvo postupanje ustaških vlasti izazvalo je novu reakciju muslimanskih intelektualaca i islamskih vjerskih vlasti, koji su krajem svibnja 1942. donijeli “Zeničku deklaraciju” u kojoj su jasno istaknuli tezu kako se prema “Bijelim Ciganima” mora odnositi kao prema Muslimanima. I u tom slučaju ustaške su vlasti prihvatile takva tumačenja o “Bijelim Ciganima” i posebnom odredbom zaustavili njihove daljnje deportacije u jasenovački logor. Nakon Drugog svjetskog rata, a posebno posljednjih nekoliko godina, dio muslimanskih intelektualaca sve više navodi taj primjer kao svjedočanstvo humanosti muslimanskih vlasti i intelektualca u pokušaju spašavanja Roma. No može li se to tako interpretirati? Kao i kod drugih područja vezanih za povijest Roma, i to je jedno od kompleksnih područja na koje nije moguće dati jednodimenzionalan odgovor. Prema postojećim dokumentima, ustaške vlasti nastavile su s genocidnom politikom i prema muslimanskim sjedilačkim Romima, što najbolje pokazuje primjer masovnih zločina na području Bosanske Gradiške, gdje je šestotinjak njih ujesen 1944. bilo ubijeno pri deportiranju u jasenovački logor. Postoje i drugi brojni primjeri ubijanja muslimanskih Roma u BiH. Rajko Đurić, romski znanstvenik koji se bavio i proučavanjem stradanja svog naroda u ratu također kritički propituje pitanje spašavanja “Bijelih Cigana”. Dio intelektualaca u BiH, poput Amira Brke, kritički propituju ograničenost bošnjačkog humaniteta samo na muslimanske sjedilačke Rome, dok su Romi druge vjeroispovijesti ostali nezaštićeni. Meni se kao znanstveniku koji se već blizu 20 godina bavi poviješću Roma nameće pitanje može li se smatrati humanošću usmjerenost na spašavanje samog jednog dijela romskog naroda i to tako da pritom negira samo postojanje istog naroda i etnički ga uklapa unutar drugog. Istodobno, svaki slučaj spašavanja bilo kojeg člana društva od ustaškog i nacističkog genocidnog progona iznimno je značajan primjer i pokazatelj kako se dio stanovništva, unatoč ratnim neprilikama i po cijenu vlastite sigurnosti suprotstavio takvoj politici i nastojao je ne provoditi. Takvih primjera spašavanja Roma bilo je u Hrvatskoj, Srbiji i drugim europskim državama i oni svjedoče o iznimnoj humanosti dijela stanovništva unatoč teroru vlasti.

Romi u NOB-u

Može li se reći da su Romi, kao i Židovi, spas našli u partizanima?

Ne samo kao Židovi, nego kao i pripadnici drugih manjinskih skupina Nijemci, Česi, Slovaci… O Romima kao partizanima tek se 1980-ih povremeno počelo govoriti na određenim kulturnim i znanstvenim okupljanima, no i tada se nije o tome gotovo ništa znalo. Na neki način se marginalizirajući odnos jugoslavenskih i hrvatskih socijalističkih vlasti, pa i cjelokupnog društva prema romskim žrtvama prenio i na izostanak istraživanja i spoznaje o drugim značajnim aspektima njihova položaja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedan od njih zasigurno je bilo i pitanje sudjelovanja Roma u antifašističkom pokretu otpora. Rajko Đurić u svojim je radovima usputno spomenuo kako su Romi u početku bili nepoželjni u srpskim partizanskim jedinicama, no pritom je naveo nekoliko istaknutih romskih partizana u Srbiji, poput Stevana Đorđevića Novaka. Tu je potrebno spomenuti hrabru Romkinju Milicu Katić, koja je od početka aktivno pomagala srpske antifašiste, da bi se i sama zajedno sa svoja dva sina uključila u partizanski pokret. Uhvaćena je i odvedena u logor Banjica gdje je mučena i ubijena. Upravo takvi primjeri, relativno nepoznati javnosti, svjedoče o hrabrosti Roma kao partizana. I u Hrvatskoj postoje brojni primjeri u kojemu su Romi aktivno sudjelovali u partizanskim jedinicama, a neki od njih su se istaknuli po svojoj hrabrosti i požrtvovnosti. U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti manju romsku partizansku jedinicu, koju su partizani formirali od odbjeglih Roma u šumama u okolici sela Bijela nedaleko Daruvara u drugoj polovini 1942. Četrdesetak Roma skrivalo se od ustaških vlasti koje su tada provodile masovnu deportaciju Roma u jasenovački logor. Po stupanju u kontakt s Romima, partizani su formirali manju romsku partizansku jedinicu, koja se isticala po tome što su se njeni borci borili zajedno s drugim članovima svoje obitelji. I tu je vidljiva romska obiteljska povezanost. Kasnije su tu jedinicu rasformirali, a njeni borci bili su pridruženi ostalim jedinicama. U popisima pojedinih partizanskih jedinica navedeni su Romi kao njihovi pripadnici, no zasigurno je njihov broj bio znatno veći, jer se jedan dio njih nije izjašnjavao kao Romi, već kao pripadnici drugih naroda. Vladimir Dedijer u jednom od svojih djela opisuje hrabre romske partizanske diverzante na širem banijskom području, a u nekima od svjedočanstvima preživjelih Roma i neroma nakon rata spominje se kako su se neki od Roma aktivno borili unutar partizanskih jedinica. Romi kao pripadnici pokreta otpora bili su prisutni u brojnim vojnim jedinicama drugih europskih država, napose tadašnjim jedinicama Crvene armije, slovačkih i talijanskih partizana… Taj aspekt povijesti Roma potrebno je dublje proučavati i njegove rezultate uklopiti u širi narativ o povijesti stradanja tog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata te ga na kraju uklopiti u hrvatsku povijest i obrazovni sustav.

Koliko mlade, ali i starije generacije, pogotovo romske, znaju o genocidu nad Romima?

Nažalost, mladi danas o genocidu nad Romima gotovo ništa ne znaju. A kako bi i znali? Unutar hrvatskog obrazovnog sustava i dalje se nedovoljno obrađuje ta tematika, koja je često svedena na tek usputno navođenje kako su i Romi stradali u Drugom svjetskom ratu i u NDH. I kolege koji provode nastavu povijesti nerijetko mi govore kako unutar svoje satnice imaju relativno malo prostora za predavanja o genocidu nad Romima. Istodobno, u medijima se o tome ponajviše piše vezano za komemoraciju u Uštici. Na televiziji se ne prikazuju dokumentarni filmovi o tim temama, a o tome gotovo da i ne postoji nikakav interes među mladima na društvenim mrežama, iako se unazad nekoliko godina primjećuje sve veća aktivnost mladih Roma u Europi u educiranju o toj temi. Rješenje za taj nedostatak su organizirana stručna predavanja za nastavnike i učenike, postavljanje izložbi u školama, provođenje radionica, organiziranje stručnih putovanja u memorijalne institucije kao što su Spomen područje Jasenovac i Romski memorijalni centar u Uštici. Učenje o genocidu nad Romima mora biti sastavni dio šire edukacije o holokaustu i drugim zločinima i mora biti jedno od središnjih u odgoju mladih. Cilj mora biti da se takvi zločini više ne događaju. Imajući na umu trenutne ratne neprilike u Ukrajini, teško možemo govoriti kako je Europa išta naučila od onoga što se događalo prije 80-ak godina. Savez Roma u RH “Kali Sara” lani je započeo s održavanjem Ljetne škole suočavanja s prošlošću, gdje se romski učenici i studenti nekoliko dana obrazuju o povijesti stradanja vlastitog naroda, što je samo jedan od primjera ispravnog smjera obrazovanja o genocidu nad Romima.

S obzirom na to da ste svojevremeno rekli da među narodima žrtava nema takmičenja i da su one ravnopravne, moraju li žrtve genocida komemorirati predstavnici sva tri stradalnička naroda?

Što se tiče zajedničkog ili odvojenog komemoriranja stradalačkih naroda Drugog svjetskog rata, ukazujem na činjenicu da jedno ne isključuje drugo. Ne smijemo forsirati zabranu pojedinačnih komemorativnih aktivnosti određenog stradalačkog naroda, jer bismo time učinili ono što su jugoslavenske socijalističke vlasti pogrešno činile nakon Drugog svjetskog rata, a to je forsiranje zajedničkog komemoriranja unutar ideološke matrice “žrtava fašističkog terora”. Upravo nedavno podignuti Spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima u Zagrebu ukazuje u kojoj mjeri je pogrešno nasilno forsirati zajednički komemorativni diskurs. Umjesto da vlasti surađuju sa stradalačkim narodima i stručnjacima za tu tematiku, politička vlast je posve pogrešno od spomenika židovskim žrtvama u NDH proširila fokus na komemorativni diskurs na sve žrtve ustaškog režima. Sam dizajn spomenika i natpis koji se odnosi na deportaciju 800 Židova s Glavnog kolodvora 1942. govori da je morao biti posvećen sjećanju samo na židovske žrtve u NDH. Taj primjer ukazuje da je u redu u nekim prilikama na određenim mjestima i određenim datumima komemorirati srpske, židovske ili romske žrtve. Istodobno, na drugim mjestima, kao što je to logor Jasenovac u kojemu su bili ubijeni svi navedeni, potrebno je da svi zajedno komemoriraju stradanje. Kultura sjećanja nije politička pozornica, već pozornica na kojoj svi mi, koji smo potomci onih koji su preživjeli rat, imaju dužnost u tim i drugim trenucima pognute glave i nerijetko šutnjom, koja je u puno slučajeva glasnija od govora političkih i drugih predstavnika, sjećati se onih kojih više nema. Onih koji su ubijeni samo zato što su bili određenog nepoželjnog etniciteta, rase i vjere.

Dr. sc. Danijel Vojak

Također provjeri

Dr. sc. Nenad Pokos: U popisu stanovništva došlo je do zbrke zbog dva pitanja, 28. 9. 2022.

Dr. sc. Nenad Pokos gostovao je 28. rujna 2022. u N1 studiju uživo i komentirao… Pročitaj više o Dr. sc. Nenad Pokos: U popisu stanovništva došlo je do zbrke zbog dva pitanja, 28. 9. 2022.