Dr. sc. Jadranka Švarc o liberalnoj, iliberalnoj i deliberativnoj demokraciji

Glas Slavonije u Temi tjedna Kriza liberalizma u tiskanom i online izdanju 23. travnja 2022. objavljuje prilog dr. sc. Jadranke Švarc pod naslovom “Mnogo je primjera kolektivnog narcizma”

– Glas Slavonije: Dr. sc. Jadranka Švarc: Mnogo je primjera kolektivnog narcizma, 23. 4. 2022.

DR. SC. JADRANKA ŠVARC: Mnogo je primjera kolektivnog narcizma

U medijima i na političkoj sceni uvriježio se odnedavno termin iliberalna demokracija, kao da je posve normalno da demokracija, koja utjelovljuje individualne slobode i izražavanje slobodne političke volje građana bude – neslobodna. Kako je to moguće? Kako je nastao ovaj hibrid slobodnog i neslobodnog pod kapom demokracije, i još k tome fenomen koji se u mnogim državama od Rusije, Mađarske, Poljske, Srbije do Turske, a sada, s usponom Marine LePen i Francuskoj, slavi kao novi politički ustroj superioran demokraciji kakvu poznajemo u Europskoj uniji i Americi od 2. svjetsko rata. U čemu su to ideje liberalizma i demokracije podbacile i otvorile vrata novim opcijama u kojima se političko-ideološka uvjerenja i odluke poistovjećuju sa socijalno-ekonomskim napretkom i javnim dobrom uopće?, pita se dr. sc. Jadranka Švarc, sociologinja s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu te u nastavku svoga priloga za Magazin nudi odgovore:

– Sam pojam iliberalna demokracija pripisuje se indijsko-američkom politologu i novinaru Fareedu Zakariji, zbog njegovog članka “Uspon iliberalne demokracije”, objavljenom u Foreign Affairsu još 1997. godine, koji on počinje dilemom Richarda Hoolbroka – da li prvi demokratski izbori u Bosni i Hercegovini nakon rata 1996. godine, ma kako bili “slobodni i pošteni”, mogu zemlji vratiti građanski život i političke slobode. Što ako na takvim izborima budu izbrane separatističke ili nacionalističke stanke koje se javno protive miru, reintegraciji i građanskim slobodama? To je dilema koja se sada sve više širi svijetom, a vladavine Orbana, Vučića, Erdogana, Putina te uspon LePen, zorno ilustriraju kako demokratske procedure u izboru vladajuće garniture ni u kojem slučaju ne znače da će doći do vladavine demokratskih prava i građanskih sloboda.

Razlika između liberalne i iliberalne demokracije nije, dakle, u poštivanju demokratskih procedura pri izboru vladajuće garniture i njezinom izbornom legitimitetu, nego u tome kako političari na vlasti ideje liberalizma shvaćaju i provode u praksi, Razlika je, dakle, prije svega ideološke i normativno-vrijednosne prirode, a odnosi se na shvaćanje što liberalizam u političkom sustavu neke zemlje uopće jest. Vlada, tvrdi Zakarija, može biti neefikasna koruptivna i nesposobna za reforme, no to je ne čini iliberalnom. Iliberalna je ona vlada koja ne poštuje ustavni liberalizam – prava pojedinca na život i vlasništvo te slobode vjere i govora, dakle, vlada koja ignorira društvena, politička, ekonomska i vjerska prava i slobode građana te guši individualne slobode i međusobne toleranciju. Iliberalne vođe vjeruju da u njihovim zemljama vlada demokracija tako dugo dok su dopušteni izbori za vladu i parlament. Sve ostalo nedostaje: trodioba vlasti zbog utjecaja politike na sudstvo i zakonodavstvo, sloboda medija i izražavanja javne kritike, djelovanje nevladinih organizacija itd. Režim može koristiti birokraciju, ekonomski pritisak, zatvorske kazne, ili nasilje protiv svojih kritičara. Konformizam i samocenzura gotovo su pravila. Kako je onda moguće da građani podržavaju takve vođe i takve iliberalne demokracije?

POLITIKA ČVRSTE RUKE

Primjerice, Rusija je postala oličenje iliberalne demokracije i ilustracija procesa u kojem građani na demokratskim izborima izabiru vođu koji naposljetku uvodi autoritarnu vlast u kojima su građanske slobode prilično ograničene. Putina podržava, kako tvrde mediji, 70 % stanovnika Rusije, što bi značilo da je on jedan od najznačajnijih autokratskih vođa u Europi i svijetu. Problem je u tome što Putinova politika ima priličan broj pobornika u svijetu, posebno u Euroazijskim zemljama i Latinskoj Americi, ali nisu izuzeti ni građani u Hrvatskoj koji u politici “čvrste ruke” vide modus društvenog i ekonomskog napretka. Kako je to moguće? Razlozi su, kako tvrdi američki profesor Matthew Rose u svojoj knjizi “Svijet nakon liberalizma”, u dekadenciji zapadnjačke demokracije, istrošenosti liberalnih ideja i institucija te se ideal individualnih sloboda zamjenjuje idealom ostvarenja “javnog dobra” u nacionalnim(ističkim) i konzervativnim okvirima. Nesposobnost zapadnih demokracija da daju zadovoljavajući odgovor na sve veću socijalnu nepravdu i rastuće socijalne nejednakosti, razlog su rastuće popularnosti populističkih stanaka koje su pod sintagmom iliberalne demokracije našle svoj teorijski i ideološki okvir za kreiranje novog politekonomskog modela koji odgovara njihovim političkim i svjetonazorskim ciljevima. Iz tog razloga čak i neke europske zemlje pokazuju sve veću sklonost autoritarnim i populističkim političarima.

Potporu takvom stavu daje, kao i u većini današnjih geopolitičkih i ekonomskih dilema, primjer Kine – države koja prerasta u ekonomskog diva i predstavlja jasan ideološki izazov zapadnim demokratskim sustavima. “Kineski model” političkog kapitalizma koji provodi tržišnu ekonomiju, ali pod nadzorom države, uz veliku dozu ograničenja građanskih sloboda, predstavlja u očima mnogih nacija izvan zapadnog kruga zemlja uspješan i sve poželjniji model nacionalnog razvoja, model koji predstavlja jasnu alternativu demokratskom liberalizmu zapadnog stila. Posebice onog Europske unije kojeg mnogi procjenjuju slabim i neefikasnim zbog sporosti i birokratiziranosti.

Građani koji se osjećaju društveno i ekonomski deprivirani, skloni su vidjeti upravo u liberalnoj demokraciji u kojoj dominira individualizam i konkurencija, uzrok svojih nedaća. To ih prirodno usmjerava da glasaju za autoritarne vođe koji im obećavaju brza i jednostavna rješenja za njihove probleme, kao što je zatvaranje granica, izlaz iz EU-a, ali i nametanje svjetonazorskih rješenje koja, prema njihovu mišljenju, razaraju tkivo duševnog i obiteljskog života kao što je homoseksualizam, ili pravo na pobačaj. Tako se homofobija i ograničenje prava žena u iliberalnim demokracijama izjednačavaju s borbom za nacionalni suverenitet.

DELIBERATIVNA DEMOKRACIJA

Jedan od razloga rasta populizma neki analitičari vide, poput Agnieszke Golec de Zavale, psihologinje sa Goldsmith Sveučilišta u Londonu, u “kolektivnom narcizmu”, osjećaju pojedinih društvenih grupa da su izni mni, ali društveno-ekonomski zakinuti pa teže osveti. Sljedbenici Trumpa, kao i Brexita, rezultat su takvog kolektivnog narcizma koji rješenje nalaze u populističkom vođi i referendumima kao obliku neposredne demokracije. U Hrvatskoj su popularni referendumi o ideološkim pitanjima koji su za socijalno-ekonomski napredak uglavnom posve irelevantni, ali su zato za “rejting” populista i osvajanje vlasti od presudne važnosti. Referendum o COVID potvrdama, ili o definiciji braka, mogu biti primjeri takvog kolektivnog narcizma kojim određene grupe svoje stavove i uvjerenja predstavljaju kao općenarodne i bitne za nacionalni suverenitet.

Kontekst kolektivnog narcizma može donekle objasniti zapanjujuću želju raznih “suverenista” u Hrvatskoj da zaviruju građanima u domove i spavaće sobe te određuju ljudima koga će voljeti, ili kako će odgajati djecu. Pritom se stalno pozivaju na “narod”, ili volju većine koja se u konačnici pokazuje kao grubo zadiranje u prava manjina i onih drukčijih od “naroda” te potkopava samu ideju liberalizma – prava na individualnost i slobodnu volju. Volja naroda tako se pretvara u sredstvo protiv demokracije, vladavine prava i jednakosti svih društvenih skupina. Na primjeru Putinove Rusije imamo se prilike osvjedočiti kako to završava.

Vrijedi, stoga, na kraju istaknuti da se kao alternativa takvoj “većinskoj” demokraciji danas ističe deliberativna demokracija, u kojoj političke odluke više nisu rezultat brojenja glasova i volje političkih stranaka, nego argumentirane i informirane rasprave građana unutar zajednice o kojoj se odlučuje. Iako ovaj model izgleda prilično daleko i utopijski, nesumnjivo je da deliberativna demokracija predstavlja značajnu izazov današnjem političkom modelu te se, u budućnosti, neće moći zanemariti.

Dr. sc. Jadranka Švarc

Također provjeri

Objavljen 156. broj časopisa DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA

Iz tiska je izašao 156. netematski broj časopisa Društvena istraživanja (2/2022). Broj donosi 5 izvornih… Pročitaj više o Objavljen 156. broj časopisa DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA