Dr. sc. Dražen Šimleša: Globalni klimatski samiti su jalovi, 6. 11. 2021.

Portal Novosti 6. studenoga 2021. objavljuje razgovor Tamare Opačić s dr. sc. Draženom Šimlešom pod naslovom “Globalni klimatski samiti su jalovi”

– Novosti: Dražen Šimleša: Globalni klimatski samiti su jalovi, 6. 11. 2021.

Glavni problem je što još uvijek ne shvaćamo da su klimatske promjene posljedica principa na kojima funkcionira naš potrošački svijet. Sve dok se to ne promijeni, suludo je očekivati da ćemo njihove devastirajuće učinke riješiti plasiranjem većeg broja elektroničkih automobila na ceste

Sociolog Dražen Šimleša koordinator je Europske mreže za društvenu i solidarnu ekonomiju, znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar i upravitelj Zadruge za dobru ekonomiju, koja djeluje pri Zelenoj mreži aktivističkih grupa (ZMAG). Autor je brojnih publikacija i istraživanja o globalizaciji i održivom razvoju, a predavanja na te teme drži i na Mirovnim studijima. Povodom aktualne UN-ove konferencije u Glasgowu, s njim smo razgovarali o koracima potrebnim za suzbijanje razornih posljedica klimatskih promjena. U intervjuu za Novosti Šimleša govori i o održivoj ekonomiji, prehrambenom suverenitetu te radu na Recikliranom imanju Vukomerić, ekoselu nadomak Zagreba, u kojem je smješten ZMAG-ov edukacijski centar.

– Iako su mnogi konferenciju održanu u Glasgowu označili kao posljednju najbolju šansu za spas klime, na njoj, makar za sad, nisu postignuti nužni dogovori potrebni za zaustavljanje rasta globalne temperature. Ima li nam spasa s takvim postupcima svjetskih lidera?

S takvim klimatskim konferencijama nam nema spasa. Globalni samiti, kao što je ovaj u Glasgowu, potpuno su jalovi s obzirom na to da su intenziteti koraka koji se na njima dogovaraju preslabi. Obično se svode na kozmetičku sanaciju, pa ih volim uspoređivati s nemarnim odnosnom prema zdravlju. Kada bi se prema vlastitom tijelu odnosili kao što se svjetski lideri odnose prema klimatskim promjenama, to bi značilo da uslijed dijagnosticirane teške bolesti naš glavni korak bude odlazak na uljepšavanje frizure. Zapravo bi trebali prestati imati očekivanja od takvih konferencija jer na njih, nažalost, glavni akteri dolaze s figom u džepu. Da je drugačije, već bi imali bolju situaciju na razini njihovih nacionalnih država i kompanija koje predstavljaju. Uostalom, mi malo stariji se sjećamo da ovo nije prva konferencija koju se naziva presudnom, pa do danas svejedno ne svjedočimo pozitivnim pomacima.

Kada bi se prema vlastitom tijelu odnosili kao što se svjetski lideri odnose prema klimatskim promjenama, to bi značilo da uslijed dijagnosticirane teške bolesti naš glavni korak bude odlazak na uljepšavanje

– Koja su onda moguća rješenja?

Nužni koraci za spas našeg planeta zahtijevaju redizajn cjelokupnog načina donošenja političkih odluka i funkcioniranja globalne ekonomija. Ali prije svega je potrebno da klimatske promjene shvatimo ozbiljno. Naš glavni problem je što još uvijek ne shvaćamo da su one posljedica određenog životnog stila, principa na kojima funkcionira naš potrošački svijet. Sve dok se to ne promijeni, potpuno je suludo očekivati da ćemo devastirajuće učinke riješiti plasiranjem većeg broja elektroničkih automobila na ceste ili instalacijom solarnih panela na krovove naših domova. Za razliku od današnje svjetske ekonomije, koja se temelji na konzumerizmu, gomilanju, pa onda bacanju nepotrebnih proizvoda te subvencioniranju štetnih projekata, trebamo se okrenuti onoj koja istodobno štiti radna mjesta i okoliš. Pritom je potrebno poštovati načelo klimatske pravednosti, odnosno da zelenu tranziciju ne svalimo na leđa onih koji su najmanje odgovorni za trenutno stanje, a to su siromašni. Kada bi postojala odgovarajuća volja među političkim i ekonomskim elitama, stvar bi bila vrlo jednostavna. Međutim, mi trenutno svjedočimo njihovim igricama koje imaju vrlo ozbiljne posljedice.

– Što je s osviještenim pojedincima? Koja je njihova uloga u cijelom tom procesu? U jednom tekstu spominjete da nećemo daleko stići fokusiramo li se samo na odgovorno, održivo ponašanje, odnosno osviještenost.

Na Zapadu se još od 1970-ih, 1980-ih forsira priča da su pojedinci najodgovorniji za spas planeta. Smatram da je velika greška što smo prihvatili takav narativ, koji podrazumijeva da će svatko od nas riješiti sustavne probleme tako što promijeni potrošačke navike. Pritom se nalazimo u suludoj situaciji. Naime, ljude se konstantno uvjerava da nisu dovoljno dobri ako ne kupuju skupe, organske proizvode, koje si većina njih ne može priuštiti zato što je cijela ekonomija organizirana tako da su najjeftiniji upravo oni proizvodi, od hrane do kućanskih uređaja, preparata i energije, koji su najštetniji za naš planet. Ljudi se zbilja trude na toj osobnoj razini, a kada shvate da se ne događaju promjene kakve priželjkujemo, postaju frustrirani i ljute se na one koji im se ne žele pridružiti, koji ne smanjuju konzumaciju mesa, ne kupuju štednje žarulje ili ne voze bicikle. Svaljivanje odgovornosti na pojedince je nepoštena iluzija koja do sada nije dala nikakve rezultate niti će ih dati u budućnosti jer najveći utjecaj kako na klimu, tako i na cjelokupno funkcioniranje današnjeg svijeta, ima ponašanje velikih igrača. U cijelom tom procesu ne negiram ulogu pojedinaca, ali oni nisu ti koji će sami pomaknuti svijet nabolje. Zbog toga bi građane trebalo osvijestiti da je prije svega, pogotovo na dugoročnoj razini, potrebno mijenjati politiku i način funkcioniranja ekonomije. A zna se kako se to radi – prestankom izbora političara koji, barem što se tiče ovih tema, ne žive ni u 20., nego 19. stoljeću.

MLADE NADE

– “Prije nas je kapitalizam umirivao da smo bogati te da ćemo se kasnije pobrinuti za prirodu. Sada nema čak ni te iluzije”, izjavili ste nedavno. Međutim, pobune, barem one masovnije, i dalje nema.

Ne mislim da nema masovnije pobune, nego da se ona ne kristalizira na pravim mjestima. Kada vidimo koliko ljudi izražava zabrinutost zbog trenutnog stanja, koliko ih izlazi na pojedine prosvjede, shvatimo da njihov broj nije zanemariv, ali ta energija nije u potpunosti usmjerena na prave adrese. Nažalost, čini mi se da smo prošli fazu u kojoj možemo reći da će prosvjedi donijeti značajnije promjene. Kada kažem da treba promijeniti ekonomiju i politiku, jasno mi je da to zvuči gotovo nemoguće, ali velike sustave se ne mijenja preko noći. Uostalom, da su promijene moguće, dokazuje nam čitav niz pozitivnih primjera iz nekih europskih regija i gradova, poput Barcelone, Berlina, Nantesa, Edinburga ili Glasgowa, u kojima se na tzv. municipalnoj razini politika i ekonomija odvijaju po drugačijim načelima i tako ostvaraju benefite za klimu i sve njihove građane. To je ono što nam treba. Takve priče više nisu nikakav SF niti žešća alternativa i predvode ih političari koje su izabrali građani. Naznake takvih procesa postoje i kod nas, ali će put do njihove realizacije biti daleko teži zbog niza okolnosti, baštine, nasljeđa i življenja u prošlosti. Ogroman problem je i korupcija te ono o čemu se jako malo priča – mi imamo nevjerojatno veliko nepovjerenje u društvu. Pitanje je možemo li u takvom kontekstu razviti ikakav valjani koncept održivog razvoja i borbe protiv klimatskih promjena. I situacija s aktualnom pandemijom nam pokazuje kako nas velika razina nepovjerenja gura u suprotstavljene tabore iz kojih režimo jedni na druge. Za promjenu su potrebni dijalog, suradnja i solidarnost.

Banija se, u odnosu na Zagreb, nalazi u tzv. prstenu održive prehrane, što doslovno znači da ga može hraniti. Zbog toga treba revitalizirati proizvodnju hrane koja bi podrazumijevala očuvanje prirodnih resursa i tako jačati vlastiti prehrambeni suverenitet

– Pandemije koronavirusa svoje izvore, uostalom, ima u uništavanju ekosustava. Jesmo li išta naučili iz nje, makar na mikrorazinama?

Otkad je počela pandemija, na Recikliranom imanju Vukomerić, koje je i edukacijski centar, nikad nismo bili zatrpaniji pozivima na suradnju, s pojavom novih ljudi, pogotovo mladih, koji shvaćaju razinu problema o kojima sada razgovaramo. Jedini je problem što je trenutno takva vrsta potražnje puno veća nego ponuda. Po meni bi u svakoj županiji, da ne kažem oko svakog malo većeg grada, trebali postojati edukacijski centri za pravednu tranziciju i prilagodbu na klimatske promjene. Međutim, kod nas trenutno ne postoji dovoljan broj fizičkih prostore ni zajednica u kojima bi svi zainteresirani mogli djelovati i međusobno se inspirirati. Zbog toga se sve svodi na odabir individualnih, potrošačkih navika u momentu kada stanemo pred policu lokalnog dućana. Postojeća energija i želja za sudjelovanjem u promjenama su jedinstvena prilika i zbilja bi je bilo šteta propustiti i ne usmjeriti u nešto pozitivno. Ta energija se u ovom trenutku teško može kanalizirati u nešto opipljivo baš zato što za nekim najboljim primjerima iz Europske unije zaostajemo 30 do 40 godina. Nije to ništa neobično i ne treba nas frustrirati, nego osnažiti da se još jače zalažemo za promjene koje se ne tiču samo održivog razvoja, već i položaja žena, manjinskih zajednica te afirmacije suradnje i mirovnih priča.

– Kad smo kod korone, dodajmo i da značajan dio domaćeg BDP-a ovisi o turizmu koji je poprilično nastradao za vrijeme pandemije. U kojem smjeru se Hrvatska treba okrenuti?

Proteklo ljeto nam je pokazalo da ćemo se teško izvući iz zagrljaja turizma jer čim se pojavi nada da možemo nastaviti u starom smjeru, ta grana ponovno preuzme primat. Znamo i da najveće gradovi u Europi, od Amsterdama, Berlina, Barcelone do Beča, muče iste problemi jer je zagrljaj turizma prejak i prejednostavan. Za razliku od nas, oni promišljaju kako da kroz uvođenje određenih ograničenja očuvaju prirodu i kvalitetu života lokalnog stanovništva. Na temelju takvih promišljanja donose političke odluke koje turizam čine smislenijim i održivijim. Hrvatska se po razini bogatstva prirodnim resursima može svrstati uz bok latinoameričkim zemljama, ali trebamo naučiti gospodariti s njima na daleko održiviji način. Istodobno je apsurdno da smo zemlja koja je toliko ovisna o turizmu, a da ga nismo povezali s nekim drugim sektorima kao što su proizvodnja hrane, IT i kulturna industrija. To mi se čini kao puno veći problem jer se podrazumijeva da će ljudi iskorištavati prirodne resurse kao što je more koliko god mogu. Prednost nam je što imamo mlade zainteresirane za IT industrije, kojima treba omogućiti prostor za realizaciju ideja, kao i veliki broj onih koji su spremni sudjelovati u sustavu socijalne skrbi, odnosno pomagati potrebitima. To je ljudski kapital koji trebamo njegovati, pogotovo ako znamo da naše stanovništvo rapidno stari i da ćemo uskoro imati sve više starijih koji zahtijevaju brigu. Dio društvene, solidarne ekonomije je i na Zapadu usmjerene na brigu za starije, pa smatram da je to smjer u kojem i mi trebamo ići, pogotovo jer već imamo razvijenu komparativnu prednost na tom području. Ne trebamo izmišljati nešto što nemamo, a mislim da ne možemo ni težiti ogromnoj industrijskoj proizvodnji kakvu smo imali za vrijeme Jugoslavije. To se jednostavno više neće dogoditi.

POVRATAK SELU

– Spomenuli ste proizvodnju hrane, koja ovisi o ruralnim krajevima. Činjenica je da se njih kod nas sustavno zanemaruje, tj. uništava već desetljećima. Možemo li u tom kontekstu na obnovu Banije gledati kao svojevrsni test?

Možemo. U to sam se osobno uvjerio kad sam bio tamo. Ljudi koji su odlučili ostati na Baniji i nakon tragedije koja ih je zadesila su upravo oni koji se bave proizvodnjom hrane, bilo zato što im je to prirodna prednost ili nužnost. Njima bi prvima trebalo pomoći i omogućiti im kakvu-takvu kvalitetu života, jer u suprotnom više nitko neće željeti živjeti na tom području. Taj kraj je i prije bio poprilično osiromašen, a sad je, nakon potresa, još manje popularan za život. Banija se, u odnosu na Zagreb, nalazi u tzv. prstenu održive prehrane, što doslovno znači da ga može hraniti. Zbog toga treba revitalizirati proizvodnju hrane, koja bi podrazumijevala očuvanje prirodnih resursa, organizirati njenu dopremu do najbližeg mogućeg odredišta i tako jačati vlastiti prehrambeni suverenitet.

– U kojoj mjeri su Hrvatskoj u takvim procesima, od prehrambenog suvereniteta do razvoja održivijih energetskih strategija, svezane ruke s obzirom na EU-članstvo i ostale geopolitičke utjecaje?

Jesu, ali samo donekle. Nažalost, veliki dio našeg prehrambenog suvereniteta nije prodan i predan zbog brutalnih zahtjeva zločeste EU ili neke druge međunarodne institucije, nego zato što se našim političarima ili nije dalo, ili nisu znali kako, ili su imali neki još gori interes da se taj suverenitet ne sačuva i da se proizvođače doslovno uništi. Zbog toga smo izgubili velike dijelove raznih industrija, kao što je ona mljekarska, i stvorili imidž o poljoprivredi kao nepoželjnom zanimanju, pogotovo među mladima. Budući da proizvodnja hrane omogućava zapošljavanje velikog broja ljudi, jačanje lokalne ekonomije i zaustavljanje depopulacije ruralnih krajeva, Hrvatska bi tu gospodarsku granu trebala isticati kao jedan od svojih prioriteta. U suprotnom će nam se ruralni prostori svesti na muzeje i izletišta.

– Već smo se dotakli recikliranog imanja u selu Vukomerić na kojem ste aktivni već godinama. Kako je rad na njemu utjecao na vaš život?

Jako puno. Pogotovo jer sam u toj priči od njenog samog početka, sada već preko 20 godina, što znači da je utjecala i na moje odrastanje. Imanje je dosta nastradalo u potresu čiji je epicentar bio na Baniji, pa smo bili zatvoreni preko pola godine. Na kraju smo ga uspjeli obnoviti uz pomoć divnih ljudi, volontera. To nam je svima bila velika škola. Rad na imanju mi je pomogao da puno toga naučim, posebno kao sociologa koji voli proučavati društvo i odnose ljudi u njemu. Osim tog živog eksperimenta, bivanje u Vukomeriću mi je omogućilo da naučim hrpu novih vještina. Pošto nas društvo gura u fah idiotizam, odnosno da učimo raditi samo jednu stvar s kojom ćemo se onda baviti cijeli naš život, priče kao što je reciklirano imanje otvaraju čitav niz novih mogućnosti. Sve to me izgradilo i kao osobu.

Dr. sc. Dražen Šimleša

Također provjeri

Dr. sc. Ivo Turk: “Govori se o decentralizaciji, no mi smo periferija u kontekstu Europske unije pa nama zapravo treba deperiferizacija”, 25. 6. 2022.

Večernji list u broju od 25. lipnja 2022. objavljuje mišljenje dr. sc. Ive Turka u… Pročitaj više o Dr. sc. Ivo Turk: “Govori se o decentralizaciji, no mi smo periferija u kontekstu Europske unije pa nama zapravo treba deperiferizacija”, 25. 6. 2022.