Naslovna / Grid / Dr. sc. Saša Poljanec Borić: Turizam i privatizam: Osvrt na ograničenja ekonomije koja nema institucije kolektivne akcije

Dr. sc. Saša Poljanec Borić: Turizam i privatizam: Osvrt na ograničenja ekonomije koja nema institucije kolektivne akcije

News portal za turizam – Turizmoteka, portal za vijesti iz hrvatske i svjetske turističke industrije, 11. lipnja 2019. objavljuje izlaganje znanstvene savjetnice Instituta Pilar dr. sc. Saše Poljanec Borić na Znanstvenom vijeću za turizam HAZU-a pod naslovom Turizam i privatizam: Osvrt na ograničenja ekonomije koja nema institucije kolektivne akcije.Turizam i privatizam

− Turizmoteka: Turizam i privatizam: Osvrt na ograničenja ekonomije koja nema institucije kolektivne akcije, 11. lipnja 2019.

Raspravu o izazovima hrvatskog turizma potrebno je pri kraju druge dekade 21. stoljeća staviti u širu povijesnu perspektivu zato što se Hrvatska, u odnosu na druge konkurentske turističke zemlje zapadnog ekonomskog i političkog sustava, nalazi u heterokroničnoj sociokulturnoj dinamici. Ključni razlog te heterokroničnosti je razlika u političkim projektima koje su druge turističke zemlje provodile krajem 20. stoljeća, u doba globalizacije, 4. industrijske revolucije i pada Berlinskog zida.

Za razliku od konkurentskih zemalja iz zapadnog sociokulturnog kruga Hrvatska se, u tom posebnom povijesnom razdoblju koje sada traje oko 30 godina, bavila istovremeno izgradnjom države i nacije te prilagodbom integracijskoj dinamici. Prvo se može smatrati zakašnjelim modernizacijskim projektom a drugo hvatanjem koraka s postmodernim europskim odgovorom na globalizacijski kulturni, politički i ekonomski pritisak.

Zbog niskog institucionalnog kapaciteta Hrvatska je taj hibridni sociokulturni metaprojekt razumjela isključivo kao tranziciju te ga suženo interpretirala kao: izgradnju demokracije, tržišne ekonomije i privatizacije a ne kao sveukupni socio-kulturni projekt ubrzanog pozapadnjenja na temelju afirmacije nacionalnog identiteta. Zato se danas mnogi poslovni sektori i „crosssektori“ kao što je turizam muče s problemom poslovne klime, poslovnog modela i konkurentskog pozicioniranja. Naime, zbog tranzicijskog sociokulturnog deficita nedostaju im figure republike koja alocira javna i zajednička dobra na racionalan način ravnomjerno na čitavom teritoriju zemlje.

U uvjetima izrazitog republikanskog deficita kao krajnjeg političkog ishoda inače relativno uspješnog tranzicijskog prijeđenog puta, hrvatski turizam danas stoji na raskrižju između poslovnog modela neodrživog rasta korporativnog i narodnog privatizma (Hirt, 2012) i republikanski orijentiranog institucionalizma (Ostrom, 2009). Točka na kojem puca model rasta korporativnog i narodnog turističkog privatizma uvjetno se može nazvati: problemom javnog mjesnog pristupa pomorskom dobru, a točka na kojoj počinje republikanski institucionalizam naziva se: urbanizam.

U tom se smislu može reći da je rast konkurentnosti hrvatskog turizma u bitnom ovisan o ponovnom uvođenju urbanističkih pravila u mjesne prostorno planerske prakse te o razvoju lokalnih institucija kolektivne akcije (Ostrom, 2009) koje će interes „mjesta“ pretpostaviti interesu „destinacije“.

U srži ovakvog republikanskog obrata stoji potreba da se postojeći privatizam na steroidima (Hirt, 2012) koji se pojavljuje kao nova javna politika u Hrvatskoj a kojeg su ogledni primjeri projekti: „Golf na Srdju“ i nešto recentniji pulski „Muzil“ (te čitav niz pokušaja ograđivanja komunalnih mjesnih plaža kroz klijentelistički alocirane koncesije), zamjeni aktivnom politikom urbanističkog definiranja mjesnog pristupa pomorskom dobru u uvjetima nove stvarnosti povremenog stanovanja u Hrvatskoj. S takvom je aktivnom politikom usko povezana potreba definiranja pravila dobrog upravljanja svim „plažama-zajedničkim dobrima“ u mjestima gdje su ona mjesni „faktor proizvodnje“ u turizmu.

Naime, poznato je iz ekonomije da razumijevanje pravila predstavlja temelj racionalnih očekivanja (Buchanan, 2000) pa se može reći da je postavljanje pravila o racionalnim očekivanjima u odnosu na pristup pomorskom dobru, prvi korak na putu aktivne turističke politike usmjerene na promjenu postojećeg poslovnog modela. U tom smislu se definiranje prihvatnog kapaciteta javnih mjesnih plaža može smatrati internim regulatorom neodrživog razlijevanja privatnog smještaja daleko izvan granica naselja koje u svim ostalim (ne-turističkim) društvenim funkcijama održavaju stalni stanovnici i porezni obveznici.

Također, urbanističko je planiranje ključ za razbijanje mita o turističkim „green“ i „brown field“ megaprojektima koji bez potrebnih studija izvodljivosti proizvode efekt bijelog slona (Robinson, Torvik, 2005) u mnogim mjestima duž obale. Zbog toga smatram da bez povratka republikanskim politikama prostornog planiranja ne može biti niti prelaska na novi održivi poslovni model razvoja hrvatskog turizma.

Dr. sc. Saša Poljanec Borić

Također provjeri

Dr. sc. Ivan Markešić: KOLUMNE I ANALIZE, 2018.-2019.

Kolumne i analize dr. sc. Ivana Markešića, znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju Instituta društvenih znanosti …