Dr. sc. Vinicije Lupis: Predavanje “Likovne i kulturne veze Dubrovnika i Bugarske”, 23. 9. 2021.
U sklopu Dana europske baštine, Dubrovačke knjižnice organizirale su predavanje dr. sc. Vinicija Lupisa na temu “Likovne i kulturne veze Dubrovnika i Bugarske”. Predavanje se održalo u 23. rujna 2021. godine u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik. – Dubrovački vjesnik
– Dubrovački vjesnik: VINICIJE LUPIS Veze Dubrovnika i Bugarske mogu se pratiti od 13. do 20. stoljeća, od onih diplomatskih, trgovačkih preko kulturnih do umjetničkih, 24. 9. 2021.
– Dobrovački vjesnik: Predavanje Vinicija Lupisa o likovnim i kulturnim vezama Dubrovnika i Bugarske, 21. 9. 2021.
– Dubrovačke knjižnice: PREDAVANJE VINICIJA LUPISA: Likovne i kulturne veze Dubrovnika i Bugarske, 17. 9. 2021.
Povezanost Dubrovnika i Bugarske datira još od XIII. stoljeća i uz znane političke veze, zrcali se i u boravku jednog bugarskog kovača, Georgiusa Bulgarusa, 1282. godine. Autor u svom radu obrađuje renesansnu sliku Gospe s Kristom iz armenske crkve sv. Kevorka u Plovdivu i datira je u početak XVI. stoljeća i vezuje se dubrovački likovni krug. Ujedno radi se o prvoj renesansnoj slici pronađenoj u Bugarskoj. Slika je bila dio večeg likovnog ansambla, to jest poliptiha o čemu svjedoče ostatci otiska kapitela lukova, stupića i ulaganja u poliptih. Autor rada povezuje je uz djelatnost fra Marka Beneše, čiji se poliptih čuvao u bugarskom franjevačkom samostanu sv. Antuna Opata kraj Čiprovca. U armenskoj crkvi u Plovdivu čuva se i gotički enkolpion iz XV. stoljeća, blizak onovremenoj dubrovačkog produkciji. U Nacionalnoj galeriji u Sofiji čuvaju se djela hrvatskih slikara iz dubrovačke okolice: Vlaha Bukovca i Mata Celestina Medovića. Posebno je važan utjecaj Dubrovnika kao mjesta likovne inspiracije na bugarske slikare Benča Jordanova Obreškova i Maria Žekova, koji je i cijelu jednu godinu boravio u Dubrovniku. Slikar Žekov najznačajniji bugarski marinist naslikao je cijeli niz dubrovačkih pejzaža. Bugarski slikar iz Stare Zagore, školovan u Francuskoj, gotovo cijeli svoj život je proveo na putovanjima od francuske Rivijere, Bospora, Dalmacije i Crnog mora. Bugarski kipar Asen Nikola Pejkov 1940. u Rimu izrađuje brončanu plaketu sv. Vlaha, po narudžbi obitelji Mirošević – jugoslavenskog diplomata tada u Rimu. Jedan carigradski fotograf Pascal Sebah na poseban način povezao je Hrvate i Bugare, jer su se u njegovom carigradskom foto-ateljeju portretirali brojni bugarski uglednici, ali i hrvatski brodovlasnici iz obitelji Kovačević iz Vignja na poluotoku Pelješcu. Među njima je bio i Georgi Benkovski (1843. – 1876.), vođa antiosmanskog Travanjskog ustanka 1876. – u četvrtom revolucionarnom distriktu. Ova osebujna osoba koja je živjela u Carigradu, Smirni i Aleksandriji. Postavši članom Bugarskog Središnjeg Revolucionarnog Komiteta 1875. aktivno se uključio u Travanjski ustanaka, a poslije njegova sloma sa 200 subora ustanovio je Leteči odred (Hvarkovata četa) U Odredu je bilo šest Hrvata iz Dalmacije. Svakako, kulturne i umjetničke veze Dubrovnika i Bugarske možemo pratiti od XIII. do XX. stoljeća. One su bile u nekim stoljećima intezivnije, ali iz stoljeća u stoljeće možemo pratiti njihov kontinutet, i predstavljaju bitne satavnice obaju nacionalnih identiteta.
Vinicije B. Lupis diplomirao je 1992. na dvopredmetnom studiju povijesti i arheologije u Zadru, a drugi put je, također u Zadru, diplomirao 1995. na studiju povijesti i teorije umjetnosti. Magistrirao je 1998. s temom Liturgijsko srebro Stona do 1600. godine, a doktorirao je 2004. u Zadru s temom Moćnik dubrovačke prvostolnice. Svoj rad u struci započeo je 1992. kao konzervator arheolog u Regionalnom zavodu u Splitu, a sljedeće godine radi kao konzervator povjesničar umjetnosti u Zavodu za zaštitu spomenika Dubrovnik. U Državnom arhivu u Dubrovniku obavljao je posao arhivista specijalista i voditelja Odjela nove građe XIX. i XX. stoljeća. Tijekom dosadašnjega interdisciplinarnog rada, koji se zahtijeva u suvremenoj znanosti, povezivao je više humanističkih disciplina: povijest, povijest umjetnosti, arheologiju i arhivistiku. Od 2007. radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a od 2008. voditelj je Područnog centra Dubrovnik toga instituta. Objavio je stotinjak znanstvenih radova i više knjiga s temom sakralne baštine, povijesti i povijesti umjetnosti dubrovačkog kraja i Boke kotorske. Urednik je više časopisa i zbornika, a kao vanjski suradnik HRT-a dao je svoj prilog za cijeli niz dokumentarnih emisija o povijesti i baštini Dubrovnika. Bio je autorom cijelog niza zapaženih izložbi u Dubrovniku i Korčuli. Dobitnik je plakete Društva dubrovačke starine 2000. godine za prinos istraživanju povijesti Dubrovnika; iste godine dobio je i zahvalnicu Dubrovačkoga simfonijskog orkestra za uspješnu suradnju i doprinos promicanju njegovog rada. Dobitnik je zlatne povelje Matice hrvatske za knjigu Sakralna baština Stona i okolice 2002. godine, i srebrne povelje Matice hrvatske 1997. za knjigu Ston u trešnji. Aktivni je član Predsjedništva Matice hrvatske-ogranak Dubrovnik, Velikog vijeća Društva prijatelja dubrovačke starine, Hrvatskoga arheološkog drušva, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatskoga mariološkog instituta, Odbora za kulturu Hrvatsko-austrijskog društva Dubrovnik, Hrvatsko-armenskog društva u Dubrovniku i Društva hrvatskih književnika.
