Dr. sc. Jelena Puđak: Dogovor o klimi je prioritet, svako odgađanje vodi u katastrofu

Glas Slavonije u tiskanom i online izdanju 21. kolovoza 2021. objavljuje razgovor s dr. sc. Jelenom Puđak pod naslovom “Dogovor o klimi je prioritet, svako odgađanje vodi u katastrofu”.Glas Slavonije

– Glas Slavonije (Magazin): Jelena Puđak: Dogovor o klimi je prioritet, svako odgađanje vodi u katastrofu, 21. 8. 2021.

Dr. sc. Jelena Puđak autorica je knjiga “Koga briga za klimu” i “Kap preko ruba čaše – klimatske promjene: svijet i Hrvatska”

Od prethodnog priloga za Magazin dr. sc. Jelene Puđak, znanstvene suradnice na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, prošlo je šest godina, u međuvremenu mnogo se toga dogodilo i sa zdravljem našeg planeta i sa zdravljem ljudi, klimatske promjene još su izraženije, a svijet se i dalje bori s pandemijom koronavirusa. Uzimajući u obzir sve što se događa, koliko su klima i pandemija dva glavna globalna problema s kojima se čovječanstvo danas suočava?

– Rekla bih da se radi o jednom problemu koji ima više aspekata, klimatske promjene i pandemija dva su aspekta kojima možemo pribrojiti još i globalni kolaps bioraznolikosti, koji onda zajedno produciraju negativne društvene, političke i ekonomske posljedice. Važno je pritom stalno imati na umu da su problemi u okolišu, ovi globalni koje smo sad spomenuli, antropogenog uzroka te da upravo oni društveni sustavi koji su njima pogođeni, dakle zajednice, ekonomije…, isti oni koji ih izazivaju. Povjesničar Andreas Malm u knjizi koju je objavio početkom pandemije, pomoću argumenata koje posuđuje iz prirodnih znanosti, o tome kako gubitak bioraznolikosti i nestanak područja divljine (odnosno drastičnog smanjivanja staništa divljim životinjama) te pogođenost tih područja klimatskim promjenama ubrzava i osnažuje mogućnost pojave zoonoza, odnosno bolesti koje prelaze sa životinja na čovjeka, objašnjava povezanost uzroka klimatskih promjena i pandemije. To, dakle, nije problem prehrambenih navika jedne zemlje, ili kulturno ugrađenih rituala, to je strukturni problem načina na koji je globalno društvo organizirano. Kultura potrošnje, ekonomija utemeljena na rastu, i pritisak koji imaju na resurse i okoliš te zanemarivanje znanstvenih spoznaja i upozorenja, doveli su do kriznog stanja u kojem se nalazimo. Klimatske promjene zaista su već duže vrijeme, i nastavljaju to biti, jedna od najvećih prijetnji životu na Zemlji kakav poznajemo. Uz njih dolazi ova, a i buduće sada sve vjerojatnije pandemije, problemi dostupnosti hrane i vode, klimatskih izbjeglica, rastuće društvene nejednakosti…

Loša politika

Kad smo kod klime, kad bismo danas pisali novu verziju Vaše izvrsne knjige “Koga briga za klimu?”, što bi ona sadržavala, koja nova saznanja, nove činjenice, argumente? Drugim riječima, kakav je danas put prema “sociologiji klimatskih promjena”, da se poslužim podnaslovom Vaše knjige?

– Pa neki zaključci iz knjige, iako bi se danas poduprli novim činjenicama, nažalost, bili bi valjani i dalje. Domaća klimatska politika kojom sam se tada u knjizi bavila i dalje je razmjerno neučinkovita i nekoherentna. Ni danas nije utemeljen ozbiljniji sustav monitoringa koji bi nam rekao koliko su nam učinkovite mjere koje smo implementirali, gdje postoji prostor za poboljšanja. Fond za energetsku učinkovitost i dalje prate afere o netransparentnosti i pronevjerama javnog novca. A neke mjere, poput subvencioniranja plinskih bojlera, pokazuju kronični nedostatak doticaja s klimatskom, ali i međunarodno-političkom situacijom u kojoj se nalazimo. Međutim, ako me pitate što bi bilo drugačije da danas pišem knjigu o društvenim aspektima klimatskih promjena, mislim da bih se ovaj put manje fokusirala na ‘policy‘, a više na alternativne razvojne mogućnosti. Sada nam više nego ikad nedostaje socijalna inovacija koja će omogućiti promjenu koja je već donekle omogućena raspoloživom tehnologijom. Implementacija pozitivnih konvergentnih politika i ekonomskih podsustava prema načelima takozvanog zelenog rasta, trenutačno je prevalentno ponuđeno rješenje te uz pozitivne učinke koje nosi za okoliš i ekonomiju treba podrobnije analizirati položaj našeg društva unutar tog zelenog suprasustava koji gradi Europska unija. Prije sedam, osam godina, kada sam pisala knjigu, u zaključku također navodim kako instrumentalni pristupi rješavanju klimatskih promjena utemeljeni na ekonomski racionalnom ponašanju individua i države koji objedinjuju tržišni individualizam i maksimizaciju pojedinačnih nacionalnih interesa, predstavljaju pokušaj da se problem riješi iz istog stanja svijesti iz kojeg je nastao. U kontekstu paradigme zelenog rasta i nove međunarodne politike, bar na području EU-a, taj zaključak stoji i dalje. U području sociologije koja se bavi ovim pitanjem javlja se potreba reevaluacije svakidašnjih praksi, ali i društvene i ekonomske reorganizacije, ne samo u kontekstu zaštite okoliša, nego i u kontekstu etičkih implikacija modernog društvenog i ekonomskog uređenja. A što se tiče puta prema sociologiji klimatskih promjena, mislim da je on danas dobro utemeljen, posebice unutar grane sociologije koja se bavi razmatranjem odnosa društva i okoliša, ali i šire unutar discipline, budući da su klimatske promjene sveprisutna prijetnja suvremenom društvu te radi naglašene međupovezanosti višestrukih kriza s kojima se suočavamo.

Pogoršanje stanja

U razgovoru prije šest godina također ste upozorili kako je “degradacija okoliša na globalnoj razini veća nego ikad prije”. Koliko je stanje danas lošije? Vidimo da planetom haraju golemi požari, poplave, prijeti nam povišenje razine mora, protekli srpanj je po vrućinama bio temperaturni rekorder…

– Nažalost, iako ne i neočekivano, godišnji izvještaji o stanju planeta i društva donose sve alarmantnije rezultate. Za vrijeme pandemije u javnost je izišlo nekoliko krajnje zabrinjavajućih izvješća – zadnje je ono Međunarodnog panela o promjeni klime, takozvanog IPCC-a, koje po šesti put pokazuje drastično pogoršanje trendova globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. Prije petnaestak godina te promjene su se više očitovale u klimatskim modelima i neposrednim mjerenjima u usporedbi s prethodnim klimatskim razdobljima, međutim danas, samo 10 – 15 godina poslije, svatko ih možemo osjetiti na vlastitoj koži. I ne samo da je trenutačno stanje već sada u nekim dijelovima svijeta nepodnošljivo do te mjere da primorava ljude na izbjeglištvo, već smo toliko zaglibili u problem da budući trendovi, već do polovice stoljeća, pokazuju znatno pogoršanje situacije. A pogoršanje znači daljnje zagrijavanje površine kopna i mora, topljenje ledenjaka, porast razine mora, poremećaje klimatskih obrazaca koji će uključivati intenzifikaciju i porast učestalosti vremenskih ekstrema, dakle poplava, suša, oluja…, ono što se prije moglo dogoditi jednom u stoljeću ili desetljeću, sada će uslijediti gotovo svake sezone. Sve to direktno će utjecati na mogućnost zajednica da osigura vodu i hranu, da organizira ekonomske aktivnosti na način na koji smo to radili do sada, što će stvoriti društvene nejednakosti i tenzije. Ono što je pritom možda i najzabrinjavajuće jest to da promjenu u klimatskom sustavu Zemlje koju smo pokrenuli, ne možemo zaustaviti preko noći, čak i da od sutra obustavimo sve emisije stakleničkih plinova, daljnje posljedice akcija koje smo poduzimali do jučer nastavit će se još neko vrijeme, stoga je zaista krajnji čas da se uhvatimo u koštac s klimatskom krizom i pokušamo zaustaviti rast globalne temperature na 1,5 do 2 Celzijeva stupnja. Međutim, to nije jedino zabrinjavajuće izvješće, 2020. godine Svjetski fond za zaštitu divljine objavio je izvješće u kojem se navodi kako je u posljednjih 40-ak godina populacija divljih životinja smanjena za 68 %! Ovome možemo pridodati izvješće Weizman Instituta izišlo krajem 2020., u kojem je izračunato kako je antropogena masa, dakle masa stvari koje su stvorili ljudi, a koja uključuje beton, čelik, otpad, plastiku…, jednaka masi svekolike biomase planeta, te nastavili se ovim tempom premašit će za dvostruko biomasu planeta u sljedećih 40 godina. Iako je danas tehnologija mnogo efikasnija nego prije recimo 50 godina, ništa ne mijenja činjenicu da ne možemo nastaviti neograničenu potrošnju resursa koji su ograničeni.

Impuls za promjene

Uzimajući sve u obzir, znači li to sve da je sad ipak moguća neka konkretna prekretnica, konkretan i čvrst dogovor oko klime, a mnogo se očekuje i od Konferencije UN-a o klimatskim promjenama 2021. (COP26) krajem godine u škotskom Glasgowu?

– Predstojeći summit u Glasgowu nije prvi takav od kojeg se mnogo očekuje, već više od desetljeća i javnost i znanstvenici od međunarodne politike očekuju odlučnije akcije kako bi se ograničile klimatske promjene. Trenutačno se nalazimo u takvoj situaciji da će ne samo ublažavanje, nego i prilagodba na klimatske promjene biti znatno teži negoli da smo odgovarajuće korake poduzeli prije 25 godina, nakon donošenja Kyotskog protokola, a u sljedećih 25 godina ovi procesi ne da će biti teži nego danas, nego gotovo neostvarivi, budući da se zaista nalazimo na prekretnici te da smo blizu točke bez povratka, rekla bih da sada konkretan i čvrst dogovor ne samo da je moguć, nego i nužan. S druge strane, ove godine četrdesetak znanstvenika sudjelovalo je u izradi izvješća pod nazivom Hamburg Climate Future Outlook, u kojem procjenjuju izvjesnost zaustavljanja trendova koji će dovesti do porasta temperature već od 1, 5 ili 2 Celzijeva stupnja. Pritom uzimaju u obzir ne samo trenutačne tehnološke mogućnosti i raspoložive ekonomske alate, nego i društvene aspekte koji bi trebali voditi k dekarbonizaciji, poput međunarodne klimatske politike, građanskih inicijativa i pokreta, postojećih klimatskih regulatornih politika, korporativnih odgovora, potrošačkih obrazaca, stupnja informiranosti i slično. U studiji zaključuju kako nijedan od analiziranih aspekata trenutačno ne posjeduje dovoljno snažan impuls koji bi pokrenuo nužnu promjenu, međutim, ti zaključci ne ukazuju kako trebamo odustati od inzistiranja na promjeni, nego služe kao dodatno upozorenje o ozbiljnosti i sveobuhvatnosti zadatka koji treba poduzeti. Političari su rijetko bili avangarda promjene, ona je češće dolazila odozdo, od pojedinaca, ili skupine građana, ili je bila potaknuta znanstvenim spoznajama. Znanstvene spoznaje o klimatskim promjenama već su dugo prisutne, a buduće generacije, pa i buduće generacije birača ako hoćete, već su i prije pandemije stavile klimatske promjene na agendu najvažnijih pitanja globalne i nacionalne politike. Zaključci summita u Parizu prije šest godina bili su poražavajući s aspekta potrebnih odluka za suvislu klimatsku akciju, međutim, svijet je danas bitno drugačije mjesto, a to pokazuju alarmantna izvješća o kojima smo ranije razgovarali, ali i iskustvo pandemije, devastirajući vremenski ekstremi, tu je i nova generacija boraca za klimu, srednjoškolaca koji će živjeti u bitno drugačijem svijetu od onog u kojem su odrasli njihovi roditelji. S druge strane ekonomske posljedice pandemije te novi zamah ekonomije koja se oporavlja i s time povezan porast emisija koji se već bilježi, europski snažni impuls za međunarodnom zelenom politikom temeljenih na rastu, koalicije malih i otočnih zemalja i zemalja u razvoju koje imaju potrebu za razvojem i financijskim instrumentima pomoći, sudjelovanje razvijenih zemalja koje su prethodno izišle iz Pariškog sporazuma, i još čitav niz kompleksnih i međusobno povezanih tendencija u međunarodnoj politici utjecat će na rezultate summita u Glasgowu te još jedanput pokazati zrelost političkog vodstva.

Izazov budućnosti

Zaključno, kad se radi o klimi, odnosno klimatskim promjenama, koliko je zapravo u široj populaciji, među ljudima, osviješten taj problem? Zašto ga mnogi još uvijek olako shvaćaju, dok neki (i znanstvenici) i dalje tvrde da su to sve normalni prirodni ciklusi kroz koje prolazi naš planet te je odgovornost ČOVJEKA minimalna ili nikakva? Pritom se, dakako, ne smiju zapostaviti ekonomski i korporacijski interesi, a na koje upozoravaju i brojni ekološki pokreti…

– Mislim da se često podcjenjuje zabrinutost i informiranost naših građana kada su u pitanju klimatske promjene. Zadnje istraživanje, koje je provedeno prije pet godina, kojim je obuhvaćen reprezentativan uzorak na nacionalnoj razini pokazao nam je da više od 60 % građana Hrvatske problem klimatskih promjena ocjenjuju zabrinjavajućim ili vrlo zabrinjavajućim. Pri tome, istraživanje koje sam radila s kolegama pokazuje kako na zabrinutost oko klimatskih promjena najviše utječe svjetonazor pojedinca (ne primjerice, kako bi se moglo očekivati, obrazovanje). Iako i dalje postoji klimatski skepticizam i u javnom prostoru i zaista zanemarivom dijelu znanstvene zajednice (čak bih napomenula da se radi o svega nekoliko pojedinaca koji ne objavljuju znanstvene radove na temu klimatskih promjena), pozitivni pomaci vidljivi su u medijskom prostoru u kojem je primjetan porast zastupljenosti prevladavajućeg znanstvenog konsenzusa o antropogeno izazvanim klimatskim promjenama i stručnjaka koji se bave klimom iz različitih disciplina prirodnih i društvenih znanosti.

Ekonomski i korporacijski interesi koje spominjete kočnica su klimatskoj politici još od osamdesetih i devedesetih, zapravo nemogućnost implementacije načela klimatske pravednosti i zaštite okoliša i klime u mainstream politiku rezultat je kontradikcije s dominantnim strukturama kapitalističke države, i zasigurno predstavljaju izazov s kojim će se nacionalni establišment i međunarodna politika morati nositi i dalje, posebice u slučaju nužnih radikalnijih promjena. Međutim, podilaženje tim interesima i odgađanje rješavanja klimatske krize nudi daleko gori scenarij budućnosti, i u tom kontekstu važno je pozivati donositelje odluka na odgovornost. (D.J.)

Dr. sc. Jelena Puđak

Također provjeri

Dr. sc. Danijel Vojak o Nacionalnom planu za Rome te o povijesti otpora Roma u Drugom svjetskom ratu

Portal Udar.net 29. rujna 2021. objavljuje izjavu dr. sc. Danijela Vojaka u postu pod naslovom… Pročitaj više o Dr. sc. Danijel Vojak o Nacionalnom planu za Rome te o povijesti otpora Roma u Drugom svjetskom ratu