Dr. sc. Jelena Puđak: Na ekstreme se ne možemo prilagođavati beskonačno, 30. 7. 2022.

Magazin Glasa Slavonije u Temi tjedna Klimatske promjene u broju od 30. srpnja 2022. objavljuje razgovor s dr. sc. Jelenom Puđak pod naslovom “Na ekstreme se ne možemo prilagođavati beskonačno”

– Glas Slavonije: Jelena Puđak: Na ekstreme se ne možemo prilagođavati beskonačno, 30. 7. 2022.

DR. SC. JELENA PUĐAK Znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu

Od velike međunarodne konferencije o klimi COP26 u Glasgowu prošlo je već osam mjeseci, no dojam je da je puno toga i dalje na papiru, a malo u praksi. Što je zapravo COP26 donio dobroga, i koliko će se toga moći provesti u stvarnosti kad se radi o poboljšanju klimatske situacije u svijetu koja je, vidimo, i dalje sve gora… pitali smo dr. sc. Jelenu Puđak, znanstvenu suradnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, autoricu knjiga “Koga briga za klimu” i “Kap preko ruba čaše – klimatske promjene: svijet i Hrvatska”?

– Konferencija u Glasgowu donijela je nekoliko novih, ili možda bolje reći unaprijeđenih elemenata postojećeg sporazuma. Jedan od važnijih je potvrda cilja zaustavljanja porasta globalne temperature ispod odnosno na 1,5 Celzijevih stupnjeva, ne više ispod 2 stupnja – ovome su pridonijele i nove znanstvene spoznaje koje predviđaju mnogo gore posljedice porasta iznad ovih 1,5 stupnjeva. Da bi se taj cilj postigao, u Glasgowu je zato 140 zemalja prisegnulo da će smanjiti emisije stakleničkih plinova na nulu, a to obuhvaća oko 90 % svjetskih emisija. U tom kontekstu također je dogovoreno da će revizija ciljeva za ublažavanje klimatskih promjena biti češća kako bi se procijenila i ispravila njihova adekvatnost s obzirom na postojeće stanje.

Međutim, posljednje izvješće Međunarodnog panela o promjeni klime (IPCC) izišlo početkom ove godine govori nam kako sva preuzeta obećanja odnosno ciljevi zemalja za smanjenje emisija nisu dovoljni da zadrže porast temperature do 1,5 stupnjeva – pa čak ni s ovom ambicioznom varijantom dogovorenom u Glasgowu. Znači, ciljevi za smanjenje emisija morali bi biti još ambiciozniji, odnosno njihovo ostvarivanje moralo bi biti još skorije kako bi uspjeli dostići cilj zadržavanja porasta temperature na 1,5 stupnjeva. I još povrh toga, mi i dalje govorimo o obećanjima, o ciljevima koji još nisu ostvareni i koji su dobrovoljni ciljevi zemalja potpisnica sporazuma, a koji se stoga mogu i ne ostvariti. Ovdje pripadaju i obećanja više od stotinu zemalja o reverziji deforestacije, uključujući Brazil, čija vlada trenutačno čini sve kako bi omogućila deforestaciju Amazone, a ne obrnuto. Sporazum u Glasgowu također i predviđa veću financijsku pomoć zemljama u razvoju kako bi smanjile svoje emisije i prilagodile se na klimatske promjene – mislim da se to često zaboravlja kada se govori o smanjenju emisija, a to je da su upravo razvijene zemlje svojim razvojem dovele do problema globalnog zagrijavanja, da su svoj razvoj također ostvarivale često na štetu zemalja u razvoju, i da zato snose veću povijesnu, ali i trenutačnu odgovornost za smanjivanje tih emisija. U tom smislu financijski paketi pomoći dogovoreni u Glasgowu broje se u milijardama funti, međutim, to je također obećanje koje tek treba ostvariti, odnosno, i Pariški, a i prethodni sporazumi su predviđali financijske pakete pomoći u mnogo većem obujmu nego što su oni u konačnici ostvareni.

ZELENI EU PLAN

Prošle godine u lipnju Europski parlament potvrdio je europski zakon o klimi. Koliko je taj dokument provediv u praksi? Drugim riječima, je li uopće moguće postizanje klimatski neutralne Europske unije do 2050. i smanjenje emisije stakleničkih plinova za najmanje 55 posto do 2030.? I o čemu to najviše ovisi? Pretpostavljam i o političkim dogovorima…

– Europski Zakon o klimi jedini je takav trenutačno na svijetu, i njime bi se trebalo osigurati da se ovakva obećanja o kojima smo sad govorili i ostvare. U tom smislu taj se zakon, koliko mi je poznato, jako oslanja na shemu trgovanja emisijama, odnosno dozvolama za emisije, takozvani ETS. To pojednostavljeno znači da će “zagađivač” (koji je u sklopu zakona proširen s industrije i energetskog sektora i na kućanstva i transport) morati kupiti “dozvolu” za emisije stakleničkih plinova čija će visoka cijena onda motivirati “zagađivača” da što manje emitira stakleničke plinove i da ulaže u čišće tehnologije. Ali i ovdje onda postoje razne ‘‘rupe‘‘ u sustavu – jer ETS je u Europi na snazi već neko vrijeme, a i neke od zemalja izvan Europe imaju slične trgovinske mehanizme, koji onda često u praksi upravo radi raznih mogućnosti trgovanja unutar sheme dovode do toga da u stvarnosti nema značajnog smanjenja emisija, ili da se emisije ‘‘izvezu‘‘ izvan teritorija pojedine države. Ja čak mislim da je manji problem to je li moguće postizanje klimatske neutralnosti EU-a do polovine stoljeća, odnosno ovo smanje za 55 % u sljedećih deset godina. Ako pitate inženjere, oni će vam reći da tehnologija dopušta da se to ostvari i puno ranije, praktički odmah. Na to onda dolaze pitanja ekonomske izvedivosti – iako i to nije neizvedivo u kontekstu bogatog EU-a – odnosno političke odluke da se osiguraju ne samo financijski mehanizmi nego i sustavne društvene promjene koje će omogućiti prijelaz na niskougljično gospodarstvo. Kritičari ovog zakona najmanje su zadovoljni ciljem koji on želi ostvariti, odnosno smatraju, slijedom znanstvenih dokaza, kako je ovih 55 % i dalje premalo da izbjegnemo katastrofalne posljedice klimatskih promjena. Međutim ja vidim i jedan dodatni problem, a to je da se cijeli Europski zeleni plan, kojeg je ovaj zakon dio, fokusira više na održavanje rasta BDP-a Unije nego na ublažavanje klimatskih promjena. Tom rastu BDP-a je onda u EU-u sve više mantra taj takozvani decoupling, odvajanje rasta BDP-a od porasta potrošnje resursa. No znanstveno je utvrđeno da to odvajanje ne može funkcionirati na globalnom nivou. Ovo je važno jer smanjenje emisija, koje je povezano s potrošnjom resursa i porastom BDP-a, mora biti globalno.

PLINSKA KRIZA

Možete li navesti neki od konkretnih primjera koji potkrjepljuju netom izrečeno…?

– Evo jednog primjera: Unija sada jako nastoji na zamjeni europskog voznog parka električnim automobilima koji ne emitiraju stakleničke plinove. Međutim, proizvodnja svih tih novih automobila – koje si, usput budi rečeno, i nećemo svi moći priuštiti – ovisi o sve ograničenijim resursima, ili o onim rijetkim za baterije čiji rudnici ostavljaju nepopravljive i ekološke i zdravstvene i društvene štete u zemljama trećeg svijeta – dakle ti auti nisu napravljeni od zraka, njihova proizvodnje, koliko god energetski učinkovita bila, resursno je intenzivna i ostavlja za sobom direktne emisije stakleničkih plinova, ali i one indirektne koje dolaze kao posljedice devastacije i zagađenja ekosustava, koje je jednako opasno iako se ne događa na teritoriju EU-a, nego daleko od europskih vozača.

Zato mislim da je licemjerno inzistirati na smanjenju emisija stakleničkih plinova na teritoriju EU-a kroz rast BDP-a, a istovremeno se praviti slijep na druge, itekako povezane, probleme uništenja ekosustava i rastućih nejednakosti (i unutar i izvan EU-a). Na kraju krajeva, predanost Unije ciljevima ublažavanja klimatskih promjena vidljiva je i u novonastaloj situaciji krize opskrbe resursima radi rata u Ukrajini – što je dovelo do proglašenja prirodnog (fosilnog) plina održivim gorivom (zajedno sa nuklearnom energijom) – što istovremeno pokazuje i nespremnost EU-a da se nosi s krizom i da osigura niskougljični razvoj.

Jesmo li zakasnili poduzeti učinkovite mjere za obuzdavanje globalnog zatopljavanja? Mnogi sad govore da je prilagodba na ekstreme jedino rješenje…

– Dio znanstvenika smatra da smo takozvanu točku bez povratka već prešli, veći dio ipak smatra da se još uvijek nalazimo u prostoru gdje imamo vremena djelovati. Stvar je u tome da je taj prostor svakim danom sve manji – znači iako nam se ovi ciljevi o kojima smo malo prije govorili mogu činiti ambiciozni, doveli smo se do toga da ih moramo implementirati odmah jer će za 10 ili dvadeset godina biti prekasno. A znanost govori još od osamdesetih da trebamo smanjiti emisije – i bilo je dovoljno vremena da zamislimo i izgradimo društvo i gospodarstvo koje će se razvijati na drukčijim temeljima, ali čekalo se do posljednjeg časa i pitanje je hoćemo li ovu zadnju šansu i iskoristiti. Ipak, jako je opasno stavljati sad sve karte na prilagodbu – prilagodba nam je sada stvarnost, nju više i ne možemo izbjeći, ali itekako nam je važno, ja bih rekla i sve važnije, to ublažavanje – nije svejedno hoće li temperatura rasti do 1,5 stupnjeva, do 2 ili preko. Uostalom na ekstreme se ni mi, ni hrana koju uzgajamo, ni infrastruktura naših gradova, a ni ostatak živog svijeta ne možemo prilagođavati beskonačno. Ako ne obuzdamo emisije stakleničkih plinova, klimatske promjene neće stati na ovome što doživljavamo ovih dana, bit će samo sve gore.

Zaključno, je li naša civilizacija kakva sada jest, prepuna problema uključujući i pandemiju i ukrajinski rat i njegove posljedice, uopće spremna pronaći kompromisno, održivo i dugoročnije realno moguće rješenje da bi se izbjegla klimatska katastrofa u bližoj ili daljoj budućnosti?

– Da, nakon svega rečenog, i imajući na umu užas rata kojem trenutačno svjedočimo u Europi, izgleda kao da teško možemo govoriti o nekoj svijetloj budućnosti. Ali, ipak ima pozitivnih primjera, bilo da se radi o lokalnim samoupravama koje donose pozitivne klimatske politike, a ima ih i kod nas, bilo da se radi o lokalnim inicijativama ljudi koji sudjeluju u akcijama pošumljavanja, čišćenja okoliša, permakulturnim grupama, tranzicijskim gradovima – postoji čitav niz mikropraksi koje osmišljavaju zajednicu koja živi održivije i bolje. Inovativnih i pametnih tehnologija isto ima napretek, međutim, i važnije od toga, ima i inovativnih razvojnih modela koji nas uče kako implementirati te tehnologije na širokoj skali, a da istovremeno vodimo računa da svi podjednako imamo koristi od njih. Nije riječ samo o tehnologiji, riječ je o tome da sociolozi i ekonomisti nude alternativne razvojne modele, poput takozvanog odrasta, kroz koji strateški planiramo razvoj društva kojem je cilj bolja kvaliteta života (što svakako uključuje čist okoliš i smanjenje emisija stakleničkih plinova) i smanjenje nejednakosti u društvu, a nije isključivi cilj porast BDP-a, iako to često primjerice znači i porast nejednakosti između onih koji imaju najviše i onih koji imaju najmanje.

U tom kontekstu odrast ne znači, kako protivnici često optužuju, neki povratak na staro ili neko kolektivno siromaštvo, dapače, takav razvojni model pretpostavlja rast primjerice udjela obnovljivih izvora energije i rast životnog standarda siromašnih iz zemalja trećeg svijeta, ali ukupni pad proizvodnje i potrošnje posebice u razvijenim zemljama kako bi se između ostalog ublažile klimatske promjene.

Sljedeće godine u Zagrebu će se održati međunarodna znanstvena konferencija o odrastu gdje će se predstaviti postojeća istraživanja i modeli koji promišljaju upravo budućnost razvoja društva koje ne srlja u klimatsku katastrofu. Dakle, da vam odgovorim na pitanje, naša civilizacija ima mogućnost pronaći rješenje kriza s kojima se suočava, dakle potencijal koji može iskoristiti je tu, pitanje je hoće li. (D.J.)

Dr. sc. Jelena Puđak

Također provjeri

Sretan i blagoslovljen Uskrs 2024. godine!