Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Pilar
Tjednik Nacional u broju od 22. 6. 2021. u tekstu pod naslovom „IZA PENAVINE INICIJATIVE stoji opasna agenda – dovest će do dodatne segregacije i potaknuti iseljavanje Srba“ objavljuje o pitanju obrazovanja u Vukovaru i mišljenje dr. sc. Dražena Živića. – Nacional, 22. 6. 2021.
DEMOGRAF S INSTITUTA IVO PILAR u Vukovaru, dr. sc. Dražen Živić, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, kaže da je za promjenu u modelima školovanja potrebno mijenjati zakonodavni okvir, a za to je potrebna politička volja, odnosno razumijevanje važnosti ovoga pitanja od strane političkih dionika na svim razinama od nacionalne do lokalne:
„Na tom putu traženja boljih ili optimalnijih rješenja treba biti razborit i konstruktivan. Drugim riječima, treba naći pravu mjeru između ostvarenja prava, obveza i odgovornosti hrvatske države, ali i svake pojedine nacionalne manjine, odnosno postići ravnotežu između zaštite prava nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje njihove djece na vlastitom jeziku i pismu te odgovornosti hrvatske države da uspostavi i primjenjuje one modele koji će omogućiti stvarnu, a ne samo deklarativnu integraciju manjinske djece, i manjine u cjelini, u hrvatsko društvo. Većina manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj ulazi u kategoriju stanovništva s izrazito visokom razinom ostarjelosti, značajno višom od razine opće populacije, niskom reprodukcijom i većom sklonosti iseljavanju u matične ili druge zemlje. Ako primjena nekog od postojećih modela školovanja produbljuje negativnu demografsku bilancu pojedine nacionalne manjine, primjerice srpske zajednice u Vukovaru, onda sam skloniji redefiniranju postojećih modela nego inzistiranju na njima. Do toga treba doći smirenom i objektivnom raspravom, utemeljenom na činjenicama i relevantnim podacima. Uloga znanstvenog diskursa u toj raspravi mora biti puno veća nego do sada.“
ŽIVIĆ JE UVJEREN DA SE PITANJE obrazovanja u Vukovaru može riješiti ako postoje politička volja i spremnost da se o turbulentnim društvenim pitanjima raspravlja, promišlja i odlučuje s razine struke:
„Cilj je da se sve promatra s motrišta ostvarenja najboljih interesa djeteta, a manje s motrišta dnevne politike, odnosno postizanja političkih bodova na temama koje uvijek proizvode određenu količinu društvene i javne napetosti, napose u onim sredinama, a vukovarska svakako jest jedna od takvih, koje su i dalje duboko traumatizirane ratom i teškim ratnim posljedicama u mnogim segmentima života i rada. S jedne strane nalaze se pozitivni zakonski propisi koji osiguravaju zamjetno visok stupanj zaštite manjinskih prava, osobito pravo na odgoj i obrazovanje svake nacionalne manjine na vlastitom jeziku i pismu, dok se s druge strane nalazi još uvijek do kraja neistraženo područje stvarnih pozitivnih ili negativnih učinaka modela školovanja koji su predviđeni u hrvatskom školskom sustavu. Vjerujem da bi staložena stručna javna rasprava utemeljena na stvarnim činjenicama i argumentima snažno pripomogla da se donesu primjerene i dobre odluke i da se postignu iješenja kojima je cilj dobrobit djece, a ne uspon na hijerarhijskoj ljestvici političkih elita.“
Živić drži pozitivnim da se pitanje dosadašnje dvadesetogodišnje primjene uspostavljenih modela školovanja djece pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj cjelovito istraži i promisli. Nada se da će inicijativa gradonačelnika Penave pomoći da se svi odgovorni, posebno znanstvenici društvenih i humanističkih područja, uhvate ozbiljnog posla i da se kroz adekvatne procedure uoče i definiraju manjkavosti postojećeg modela te omoguće da se djeca u Hrvatskoj kroz zajedničko odrastanje, odgoj i obrazovanje pripreme za sve veće izazove koje donosi globalizirani svijet, a ne da budu mogući akcelerator nekih budućih napetosti, kriza i sukoba:
„BUDUĆI DA DJECA NE MOGU SAMA odlučiti, velika je odgovornost na roditeljima, ali i na onima koji, temeljem političkih i demokratskih procedura, upravljaju procesima u manjinskim zajednicama, da na prvo mjesto stave dobrobit svoje djece. A ona se u punini teško može ostvariti u samosegregirajućim okolnostima. Hoće li osnivanje manjinske škole pomoći rješavanju pitanja o kojima se trenutačno vodi javna rasprava nisam siguran. Čini mi se da taj put ne vodi u integraciju, nego pojačava samosegregaciju srpske manjinske zajednice. No dok postoje takve zakonske mogućnosti i ako se ispune konkretni uvjeti na terenu, sve manjinske zajednice u Hrvatskoj, pa tako i srpska u Vukovaru, imaju pravo na autonomno odlučivanje, ali i odgovornost za vlastite odluke koje će u tom pravcu eventualno donijeti. Dakako, sve se može gledati i drukčije, ako se promijeni postojeći zakonodavni okvir za što, čini se, postoje mali izgledi.“
Živić upozorava na problem koji je puno veći od dnevnopolitičkih tema. Kaže da u Vukovaru formalnim procesom mirne reintegracije nije postignut pravedan, nego je uspostavljen nepravedan mir:
„Ostala su do današnjega dana otvorena pitanja sudbine svih nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih osoba, otkrivanja i kažnjavanja svih počinitelja ratnih zločina, različitog tumačenja zbivanja iz ljeta i jeseni 1991. godine, nepriznavanja počinjene agresije. Tomu treba pribrojati i kontroverze oko teme Domovinskoga rata u sadržajima predmeta Povijest u nastavi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, i mnoga druga koja su poznata široj javnosti. Činjenica jest da je 15. siječnja 1998. godine Hrvatska formalno integrirala svoja istočna, do tada okupirana područja, ali su na stvarnoj i učinkovitoj integraciji ljudi i društva učinjeni najmanji, odnosno nedovoljni koraci. Bez istine o onome što se dogodilo, bez pravde zaono što se dogodilo i bez poštovanja prema onome što se dogodilo, teško možemo stvoriti društveno, pa ako hoćete i političko ozračje u kojemu će se stvoriti uvjeti za potrebne promjene na dobrobit svih u Vukovaru.“
