Prva godina projekta Regulacija prostitucije u Hrvatskoj, 30. 4. 2020.

Dana 1. svibnja 2020. završava prva godina projekta HRZZ-a Regulacija prostitucije u Hrvatskoj (IP-2018-1-3878) čiji su ciljevi opisati razvoj politika prostitucije u Hrvatskoj, analizirati postojeće zakone i sudsku praksu, propitati usklađenost hrvatskog modela sa standardima zaštite ljudskih prava te predložiti smjernice za izradu javnih politika.O projektuEnglish version

U prvoj godini projekta HRZZ-a Regulacija prostitucije u Hrvatskoj (IP-2018-1-3878) provedene su sljedeće aktivnosti:

Metodološko usavršavanje

Voditeljica projekta dr. sc. Ivana Radačić i suradnica doktorandica Marija Antić završile su dva tečaja – Kvalitativna analiza podataka – koncepti i pristupi; Uvod u NVivo za kvalitativnu analizu podataka – na 14. Ljetnoj školi metoda i tehnika Europskoga konzorcija za politička istraživanja na Central European University u Budimpešti, koja se održavala od 26. srpnja do 8. kolovoza 2019. Stekle su vještine kreiranja projekta i analize podataka u NVivo softveru za kvalitativnu analizu podataka, s naglaskom na kodiranje i interpretiranje kvalitativnih podataka. Također su usavršile znanja o ključnim konceptima i metodološkim pristupima u kvalitativnom istraživanju.

Nakon povratka prenijele su stečeno znanje, održavši 14. listopada 2019. poludnevnu edukaciju o korištenju NVivo softvera za ostale članove i članice tima.

Analiza literature

U pregled i analizu literature, koja je trajala prvih šest mjeseci, bili su uključeni svi članovi projektnog tima. Fokus je u ovom vremenskom razdoblju bio na analizi literature koja tematizira politike i modele regulacije prostitucije, teorijske okvire na kojima su zasnovani i trenutnu situaciju u Hrvatskoj. Pregledano je 114 bibliografskih jedinica.

Razmatrani su dominantni modeli regulacije prostitucije u Europi – model kriminalizacije klijenata (prvo primijenjen u Švedskoj), koji žene u prostituciji definira kao žrtve koje je potrebno spasiti iz seksualnog ropstva te model legalizacije (usvojen npr. u Nizozemskoj i Njemačkoj), koji definira prostituciju kao rad. Također su analizirani učinci tih modela na prava seksualnih radnica/ka. Naime, literatura je pokazala kako je pretjerana regulacija u Njemačkoj rezultirala strogom kontrolom seksualnih radnica, dok je kriminalizacija klijenata u Švedskoj seksualne radnike/ce izložila većoj opasnosti od eksploatacije i nasilja, gurnuvši ih u sjenu. Model koji se, temeljem analize literature, pokazao najboljim iz perspektive zaštite ljudskih prava seksualnih radnica je novozelandski model, koji je nastao u suradnji s organizacijama seksualnih radnica.

Analiza literature o prostituciji u Hrvatskoj pokazala je da je prostitucija još uvijek tabu tema, čak i u znanosti. Osim nekoliko istraživanja i studija iz perspektive kriminologije i prava (Kovčo Vukadin, 1998; Milivojević Antoliš et al., 2013; Kanduč i Grozdanić, 1998) i socijalne epidemiologije (Štulhofer et al., 2009; Štulhofer et al., 2015, Štulhofer et al., 2016), te recentne socio-pravne analize (Radačić i Pajnik, 2017; Radačić 2017), prostitucija nije bila predmetom znanstvenog interesa u Hrvatskoj. Analiza je pokazala da je hrvatski pristup prostituciji moralistički (usmjeren je na suzbijanje prostitucije ili makar izmicanje od pogleda javnosti), u fokusu ima javni red i moral, a ne prava i sigurnost žena u prostituciji.

Analiza zakona

Dr. sc. Radačić provela je analizu zakonskih odredaba kojima se kriminalizira prostitucija. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira (ZPJRM) kažnjava odavanje prostituciji (članak 12.) novčanom kaznom u iznosu od 50 do 200 DM ili kaznom zatvora do 30 dana; te omogućavanje ili pomaganje vršenja prostitucije (čl. 7.) novčanom kaznom u iznosu od 50 do 350 DM ili do 60 dana zatvora. Za prekršaj iz čl. 12. moguće je izdati i zaštitne mjere: obvezno liječenje od spolno prenosivih bolesti (čl. 34 ZPJRM) te udaljenje iz područja općine na kojem je prekršaj počinjen (čl. 36. ZPJRM).

Omogućavanje i organiziranje prostitucije te namamljivanje, vrbovanje ili poticanje druge osobe na prostituciju radi zarade ili druge koristi također je kriminalizirano Kaznenim zakonom (čl. 157.), bez obzira na pristanak, što znači da se mogu kazniti i seksualne/i radnice/i koje zajedno rade bez ikakve eksploatacije. Djelo je teže ako postoji određeni oblik prisile: sila, prijetnja, prijevara, obmana, zloupotreba ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti. Korištenje usluga kažnjivo je samo ako se radi o uslugama osobe koja je prisiljena na pružanje seksualnih usluga ili maloljetne osobe. Potpuna kriminalizacija klijenata bila je u dva navrata predviđena u prijedlogu ZPJRM koje je MUP izradio 2012. i 2016. godine. Ti su prijedlozi proširili kažnjivost i na jednokratno nuđenje usluga i oglašavanje te znatno pooštrili kazne.

Analiza je pokazala kako se hrvatski model kriminalizacije smatra zastarjelim u Europi, gdje su dominante rasprave o modelu kriminalizacije klijenata – utemeljenom na shvaćanju prostitucije kao nasilja nad ženama, ili legalizacije – utemeljenom na shvaćanju prostitucije kao načina zarađivanja za život. Hrvatski model počiva na moralističkom shvaćanju prostitucije kao nepoželjne društvene pojave, odnosno prijetnje javnom redu i sigurnosti. Prema hrvatskom zakonodavnom modelu, kako se provodi u praksi, u kojoj dominiraju prekršajni predmeti, prostitucija se suzbija primarno kažnjavanjem osoba koje se bave prostitucijom, a potom i sve vrste organizatora, dok se klijenti, osim iznimno, ne kažnjavaju. Prijedlog MUP-a uveo bi potpunu kriminalizaciju, čime bi se Hrvatska još više udaljila od dominantnih europskih modela.

Istraživanja su pokazala kako kriminalizacija prostitucije ima negativne učinke na zdravlje, sigurnost i fizički integritet osoba koje se bave prostitucijom i omogućava sistemsko nasilje nad njima, odnosno rezultira kršenjem ljudskih prava. S obzirom na to da kriminalizacija odavanja prostituciji disproporcionalno pogađa žene, koje su u većini slučajeva time bave, smatra se oblikom rodne diskriminacije (Radna skupina UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica, Godišnji tematski izvještaj Vijeću za ljudska prava, 2016). Stoga je zaključak analize da bi Hrvatska što prije trebala reformirati svoje zakonodavstvo u skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava koji zahtijevaju dekriminalizaciju osoba u prostituciji te uspostavu programa pomoći i izlaska, a u proces izrade zakona uključiti (i) osobe koje se bave prostitucijom.

Analiza dokumenata javnih politika

Dr. sc. Nikola Baketa i Josip Šipić proveli su analizu dokumenata javnih politika. Metodom kritičke analize okvira rodnih politika (Verloo i Lombardo, 2007.) analizirano je 69 dokumenata javnih politika u RH od 2005. do 2019. godine kako bi se identificiralo na koji način su tema prostitucije i popratne teme i fenomeni uokvireni od strane pojedinih aktera, čiji glasovi su zastupljeni te koja rješenja se vezuju uz koji okvir. Analizom su najviše obuhvaćeni dokumenti javnih i državnih institucija koje djeluju pod okriljem Vlade (poput ministarstva, agencija, vladinih ureda) ili drugih državnih tijela koja su zadužena za izradu dokumenata koji se referiraju direktno ili indirektno na prostituciju. Riječ je o nacionalnim strategijama i planovima koji se bave pitanjima suzbijanja spolno prenosivih bolesti, trgovine ljudima i djecom, integracije romske populacije, ravnopravnosti spolova, te pravima djece, akcijskim planovima za njihovu provedbu te izvješćima o njihovoj implementaciji, kao i o izvješćima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Zatim su uključeni dokumenti nevladinih organizacija, poput policy izvještaja, studija ili članaka koji se bave fenomenom prostitucije.

Analiza odabranih dokumenata pokazala je da prostituciji kao društvenoj pojavi pristupa ograničeni broj aktera te da se u najvećem broju problematiziraju teme s kojima je prostitucija na neki način povezana (prijenos HIV-a i trgovina ljudima), što ukazuje na to da se i dalje radi o društvenom tabuu. Nevladine organizacije i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova jedini su akteri koji detaljnije razrađuju pitanje prostitucije i daju rješenja za promjenu postojećeg zakonodavstva i politika: Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i mreže protiv trgovine ljudima zagovaraju kriminalizaciju klijenata, a udruge koje se bave smanjenjem štete dekriminalizaciju.

Analiza je identificirala četiri dominanta policy okvira u koje se prostitucija stavlja, osim policy okvira prijetnje javnom redu i sigurnosti, prisutna u zakonskim odredbama (izvješće o analizi zakona). Ti su okviri: okvir zdravstvene prijetnje, okvir seksualnog rada, okvir rodno uvjetovanog nasilja i okvir povezivanja prostitucije s trgovanjem ljudima. Od navedenih okvira, jedino se u okviru seksualnog rada prostituciju ne predstavlja kao problem koji treba prevenirati. Taj je okvir ujedno najkasnije artikuliran te je jedini koji ne viktimizira seksualne randnice/ke te inzistira na važnosti njihova glasa i aktivne uloge u policy procesu.

Zaključak je analize da dominantan pristup prostituciji kao društvenom tabuu na razini javnih i državnih tijela održava status quo i trenutačni model kriminalizacije prostitucije. Policy okviri u kojima se zagovara promjena postojećeg modela regulacije prostitucije u Hrvatskoj u smjeru modela dekriminalizacije/legalizacije ili tzv. nordijskog modela, ne čine se dovoljno snažnima da bi mogli dovesti do tražene promjene, prvenstveno zbog nedostatka šire mreže aktera koja ih zagovara. Ipak, može se reći da povećanje broja aktera tijekom analiziranog razdoblja, poput intenzivnijeg uključivanja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u raspravu o reguliranju prostitucije ili nedavnog artikuliranja okvira seksualnog rada od strane udruga koje se bave smanjenjem štete, doprinosi otvaranju obuhvatnije rasprave o prostituciji i njezinom reguliranju te potencijalnoj promjeni statusa quo.

Analiza sudskih spisa

Članice projektnog tima Marija Antić, dr. sc. Rašeljka Krnić, dr. sc. Ivana Radačić i dr. sc. Antonija Petričušić od srpnja do rujna 2019. prikupljale su praksu općinskih kaznenih i prekršajnih sudova u Zagrebu i Splitu temeljem obrasca za analizu koje su izradile, uzimajući u obzir prijašnje istraživanje sudske prakse (Radačić i Pajnik, 2017). Analizu su provele dr. sc. Radačić i Marija Antić.

Predmeti prekršajnih sudova

Prikupljen je ukupno 141 predmet – 74 u Zagrebu i 67 u Splitu, koji su pravomoćno okončani u razdoblju od 1. 1. 2015. do 31. 12. 2019. godine. Od 141 predmeta, 132 odnosno gotovo 94%, završilo je osudom. Sedam predmeta (četiri u Zagrebu i tri u Splitu) završilo je oslobađajućom presudom: u pet predmeta (tri zagrebačka i dva splitska) jer nisu ispunjena obilježja djela, a u dva zbog nedostatka dokaza (jedan zagrebački i jedan splitski). U jednom je predmetu donesena odbijajuća presuda jer je okrivljeni već kazneno gonjen za isto djelo, u jednom je optužni prijedlog odbačen zbog proceduralnih nedostataka (oba su predmeta splitskog suda). Kazne su novčane, u zagrebačkim slučajevima bliže minimumu, u splitskom maksimumu, osim u četiri predmeta: u tri su izdane uvjetne zatvorske kazne, a u jednom zaštitna mjera udaljenja (u tri predmeta izdane su uz novčane kazne).

Analiza prakse prekršajnih sudova pokazala je da su različite policijske prakse u Zagrebu i Splitu: u Zagrebu policija pretežno goni osobe koje rade na ulici (najčešće u ophodnji), a u Splitu osobe koje rade u stanu, temeljem prekršajnog istraživanja koje započinje pregledom oglasa, a završava odlaskom prikrivenog istražitelja koji se predstavlja kao klijent na mjesto izvršenja prekršaja. Samo dva zagrebačka predmeta odnose se na prostituciju u stanu/hotelu.

Okrivljene su u 96% slučajeva žene. Pet muških okrivljenika bilo je gonjeno pred splitskim Općinskim prekršajnim sudom, s time da su u dva predmeta radili zajedno sa ženskom partnericom. Okrivljene su osobe lošijeg socio-ekonomskog položaja (posebno u zagrebačkim predmetima), većinom srednje ili niže stručne spreme: u zagrebačkom uzorku 35% žena ima završenu samo osnovnu školu, a u Splitu 16% završeno ili nepotpuno osnovno školovanje. Dobni raspon u zagrebačkom uzorku kreće se od 21 do 62 godine starosti, s time da je srednja dob uzorka 40 godina. U splitskom uzorku, dob se kreće u sličnom rasponu, od 19 do 62 godine, ali je srednja dob nešto niža, 37 godina. Iako se uvidom u spise ne može u svim predmetima razabrati razlog bavljenja prostitucijom, u onima u kojima je spomenut odnosi se na lošu financijsku situaciju, s time da se u dva splitska slučaja spominje uz to i potraga za seksualnim partnerom, te znatiželja i zabava. Navedeno pokazuje kako kriminalizacija pogađa žene i to one u nepovoljnom položaju, koje se prostitucijom bave zbog loše financijske situacije.

Različite su policijske prakse i u pogledu ograničavanja slobode: u Zagrebu su uhićenja češća (20% predmeta) nego u Splitu (9%), a najčešći razlog je bojazan da će okrivljena/i ponoviti djelo. Uhićenja zbog opasnosti od ponavljanja djela utemeljena su većinom na tome što su okrivljene od prije upozoravane, što se čini problematičnim su jer se time zapravo dopušta da već samo postojanje djela (koje traži višekratnost) bude razlogom ograničenja slobode, suprotno zahtjevu da ono mora biti posebno opravdano. Nadalje, katkad su navedena sva tri zakonom dopuštena razloga iako je jasno da sva tri nisu prisutna (npr. utjecaj na svjedoke, kad svjedoka nema), katkad ni jedan, što nije u skladu sa zahtjevom za konkretiziranjem razloga uhićenja.

Policija u Zagrebu i Splitu različito tumači djelo „odavanja“ prostituciji: u zagrebačkim predmetima se većina optužnih akata odnosi na opetovano nuđenje seksualnih usluga (na javnome mjestu), na što upućuju fraze kao: otprije poznata policiji, već prijavljivana, višestruko upozoravana. Međutim, postoje predmeti u kojima se u optužnom aktu ne navodi da se osoba od ranije bavi prostitucijom, a nedostaju i podaci o prethodnoj kažnjavanosti. U splitskim predmetima većina optužnih akta navodi pružanje seksualnih usluga, većinom u određenom vremenskom periodu koji započinje neko vrijeme prije, a završava dolaskom policajca, koji nije uvijek potpuno konkretiziran (ne navodi se uvijek točan datum početka). Postoje i tri optužna akta u kojima se samo navodi „oglašavanje“ ili „prikriveno oglašavanje“ kao činjenični opis djela.

Analiza je pokazala da je i sudska praksa u dva grada različita, a postoje nesuglasja oko interpretacije čak i unutar svakog suda, čime se narušava načelo pravne sigurnosti. U praksi suda u Zagrebu se obično zahtijevaju dva elementa: nuđenje usluga (na javnom mjestu) i trajnost/ponavljanje djela. U tri predmeta u kojima je Sud smatrao da nema obilježja prekršajnog djela navedeno je da je nužno da je okrivljena već kažnjavana ili zaticana u prekršaju, odnosno da se trajno odavala prostituciji. Međutim, postoji 10 osuđujućih presuda u kojima se u izreci presude ne navodi uobičajena sintagma koja upućuje na ponavljanje djela (jer toga nema ni u optužnom aktu), no u spisu su podaci iz prekršajne evidencije te jedna takva presuda u kojoj tih podataka nema. U praksi suda u Splitu obično se traži nuđenje seksualnih usluga u određenom od policije procijenjenom vremenskom periodu, no postoje tri predmeta u kojem su osobe osuđene i za samo oglašavanje. S druge strane, postoje dva predmeta u kojima pružanje seksualne usluge (u jednom predmetu stoji da je unajmila stan i barem jednom pružila seksualnu uslugu, a u drugom da se odavala u unajmljenom stanu i barem 15 puta pružila uslugu) nije bilo dovoljno za osudu jer je sud smatrao da nije dokazano da osoba prostituciju obavlja kao „zanat“, „način života i stjecanja materijalne koristi“, što je smatrao obilježjem djela.

Na oba suda obično djela nisu uvijek posve specificirana, niti u odnosu na vrijeme, niti broj usluga (u Splitu), a gotovo nikad se na navode konkretni klijenti (osim u slučaju kada je klijent prijavio okrivljenu), već se koriste fraze kao „prolazeće muške osobe“ ili „nepoznate muške osobe“.

Presude se najčešće temelje na priznanjima osoba: u zagrebačkim predmetima u 70% slučajeva, a u splitskim predmetima 69%. Okrivljene ni u jednom predmetu nisu bile pravno zastupane, a u nekim slučajevima oduzeta im je i sloboda, dok su se u tri predmeta okrivljene žalile da su bile zlostavljane u policijskim postajama (sve u splitskom predmetima gdje su česta priznanja tijekom obavijesnih razgovora u policiji). Kad osoba ne priznaje, sudovi u većini slučajeva vjeruju policajcima, pa i kad je iskaz neprecizan. Osim toga, nuđenje se predmnijeva kad osoba stoji na suspektnim mjestima, posebice ako je otprije poznata policiji. Nedostatnim konkretiziranjem djela te predmnijevanijem da osoba nudi seksualne usluge zato što stoji na suspektnom mjestu zapravo se kriminalizira „status“ osobe (da je osoba poznata policiji kao osoba koja se bavi prostitucijom, tzv. status offence), što je problematično u odnosu na zahtjev predvidljivosti kažnjivih djela.

U tri su predmeta i sudovi smatrali da djelo mora biti konkretizirano. To je izrijekom u jednom predmetu naveo splitski sud te je, s obzirom na to da policijska službenica nije imala saznanja tko su klijenti i koliko ih je bilo, a da okrivljena nije priznala prekršaj, donio oslobađajuću presudu zbog nedostatka dokaza. U jedom zagrebačkom predmetu sud je naveo da to što je osoba od prije poznata policiji ne predstavlja dokaz nuđenja u konkretnom slučaju te je također donio oslobađajuću presudu zbog nedostatka dokaza, budući da policajac okrivljenu nije vidio da se nudi, a okrivljena je opovrgla djelo. U dva splitska predmeta koja su završila oslobađajućom presudom jer je Sud smatrao da nisu ispunjena obilježja djela, također je naveo da oglašavanje nije dokaz pružanja usluge.

Zaključno, policijska i sudska praksa upućuje na određene neusklađenosti sa standardima zaštite ljudskih prava, što treba adresirati ne samo kroz izmjene zakona, već i edukacije policijskih službenika i sudaca.

Predmeti općinskih kaznenih sudova

U vrijeme boravka na sudovima u Zagrebu i Splitu bila su dostupna samo četiri predmeta koja su pravomoćno okončana u razdoblju od 1. 1. 2015. do 31. 12. 2019. godine (tri na splitskom, jedan na zagrebačkom sudu), što pokazuje da je postupanje pravosudnih organa usmjereno na osobe koje se bave prostitucijom više nego na organizatore. Osim toga, sva se djela odnose na osnovni oblik, organizaciju prostitucije uz pristanak tj. bez prisile, s time da su u dva okrivljene ženske osobe, a u dva muške (u rasponu godina od 25 do 51 u vrijeme počinjenja), a sve su oštećene žene (u dobi od 19 do 50 godina). Nema djela koja se odnose na kvalificirani oblik, koji podrazumijeva neki oblik prisile (što bi trebao biti fokus pravosudnih organa), no u jednom je predmetu bilo elementa zlouporabe teškog položaja ili odnosa zavisnosti. U jednom se predmetu optužba osim organiziranja (st.1.), odnosi i na oglašavanje (st. 3.). Prostitucija se odvijala na različitim adresama u Splitu (stanovi, jahte), Zagrebu (stanovi, hoteli), a u jednom predmetu i u drugim gradovima.

Djela organiziranja/pomaganja prostitucije sastojala su se, prema činjeničnom opisu u presudi, od:

1. Stupanja u kontakt, dogovora o pronalasku klijenata i stana.
2. Dogovora o pronalasku klijenata, omogućavanja stupanja u kontakt s klijentima, pružanja usluga prijevoza.
3. Dogovora o pružanju usluga, davanja savjeta o oglašavanju, pružanja usluga prijevoza i fizičke zaštite.
4. Dogovora o pružanju usluga, javljanja na telefon, pružanja usluga prijevoza.

Djela oglašavanja odnosila su se na stavljanje oglasa na određenoj internetskoj stranici. Za te usluge organizacije okrivljeni su uzimali određeni minimalni iznos, polovicu zarade (u dva slučaja) ili potpunu zaradu.

Sve su presude osuđujuće, a kazne su u rasponu od šest mjeseci uvjetno, do 1,5 godina zatvora bezuvjetno. Kao olakotne okolnosti navedene su priznanje, kajanje, ranija neosuđivanost, primjereno ponašanje na sudu, narušeno zdravlje, obiteljske prilike, roditeljstvo maloljetnog djeteta, priznanje i kritičnost prema vlastitim postupcima, zaposlenje, izražavanje namjere da više neće činiti kaznena djela. Kao otegotne navedene su društvena opasnost djela te prethodna kažnjavanost. U dvije presude okrivljenima su oduzeti predmeti izvršenja kaznenog djela (mobitel; mobitel i krivotvorene novčanice) te u tri imovinska korist (koja je u jednom predmetu bila značajna).

Radni sastanak s konzultantima na projektu

Na samom kraju projektne godine održan je online radni sastanak sa konzultanticama na projektu: dr. sc. Rosie Campbell, dr. sc. Elis Ward, dr. sc. Jane Scoular, dr. sc. Aleksandar Štulhofer, dr. sc. Karin Doolan. Na sastanku je uz članove time sudjelovala i buduća članica dr. sc. Maja Munivrana Vajda. Izmijenila su se iskustva istraživanja prostitucije, dobivena je povratna informacija na rezultate prve godine projekte i planirane aktivnosti te posebice na protokol za intervjue za stručnjake: predstavnike relevantnih ministarstava, nezavisnih institucija i udruga; policajce, državne odvjetnike, suce prekršajnih i kaznenih sudova.

• Nakon sastanka dr. sc. Ivana Radačić i dr. sc. Mirjana Adamović finalizirali su protokol za intervjue sa stručnjacima.

English version

Projekt “PROREG Regulacija prostitucije u Hrvatskoj“

Također provjeri

Sretan i blagoslovljen Uskrs 2024. godine!