Dr. sc. Ivan Markešić: Istražiti malograđanštinu koju resi “ljubav spram hrvatstva”, 26. 10. 2019.

Glas Slavonije u sklopu Teme tjedna priloga Magazin GRAĐANSKA ILI MALOGRAĐANSKA HRVATSKA objavljuje 26.-27. 10. 2019. razgovor s dr. sc. Ivanom Markešićem pod naslovom “Mućenje bistre vode”.Tiskano izdanje | On-line izdanje

– Glas Slavonije (tiskano izdanje): IVAN MARKEŠIĆ: Mućenje bistre vode, 26.-27. listopada 2019.
– Glas Slavonije (on-line izdanje): IVAN MARKEŠIĆ: Mućenje bistre vode, 26. listopada 2019.

Dr. sc. Ivan Markešić: MUĆENJE BISTRE VODE

U kakvome društvu živimo, je li ono više građansko ili malograđansko, napredno ili nazadno, moderno ili tradicionalno, više ili manje religiozno pitali smo dr. sc. Ivana Markešića, sociologa religije s Instituta “Ivo Pilar”:

PRIVATNI INTERESI

– Hrvatsko društvo, unatoč nastojanjima mnogih ‘nabrijanih‘ uskogrudnih, licemjernih i sebičnih hrvatsko-katoličkih rodoljuba, još uvijek je pluralno društvo. Karakterizira ga sve ono što ste naveli u svome pitanju, s tim što je više malograđansko negoli građansko, nazadno negoli napredno, tradicionalno negoli moderno, religiozno negoli nereligiozno. U tome hrvatskom društvu, kao i u Krležino vrijeme iz 1926., jedni uvjeravaju (bolje reći: obmanjuju) i sebe i druge da smo “u Evropi”, dok drugi, kao nekoć Krležini stanovnici zagrebačkoga naselja Trnje, žive “zaostalo žalosno balkansko stanje”. Mi smo društvo koje je permanentno na raskrižju – ostati ili otići. U njemu vlada palanački, malograđanski duh hrvatstva i katoličanstva, ili, kako bi to rekao srpski pisac Radomir Konstantinović u svome djelu “Filosofija palanke” (1969/2004), “duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog i svetskog duha…To je duh, zaboravljen od istorije, koji pokušava ovaj udes da preobrazi u svoju privilegiju”. A to znači da smo u duši i dalje samoupravljački proleteri (ne možeš me toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi), a u javnosti ispovijedamo plemensko endehazijsko hrvatstvo spremno za dom s prvim bijelim poljem. Željeli bismo biti sastavni i jednakopravan dio suvremene kršćanske Europe, željeli bismo stvoriti društvo rada i reda, ali življenom svakodnevnom praksom potvrđujemo svoju privrženost balkanskome uhljebničkom načinu uređivanja društvenih, političkih i pravničkih odnosa. U nas, a to potvrđuju najnoviji prosvjedi hrvatskih učitelja i srednjoškolskih i sveučilišnih profesora, kao i prosvjedi protiv stanja u hrvatskome pravosuđu, vrijedi izokrenuta priča: snaga (politička, stranačka – proizišla iz ljubavi prema hrvatstvu) caruje, um klade valja.

Malograđanština postoji u svim razvijenim društvima, no kako se najčešće manifestira?

– Teško mi je precizno odgovoriti na to Vaše pitanje, ponajprije stoga što se ni hrvatska, a ni europska sociologija nije posebno bavila fenomenom malograđanštine. Sve je ostalo u natuknicama. Stoga mlađim generacijama ostaje zadaća istražiti malograđanštinu – jednu od dugovječnijih boljki hrvatskoga društva. Posebno je potrebno istražiti onu malograđanštinu koju, kako navodi već spomenuti Miroslav Krleža, resi “ljubav spram hrvatstva”, a koju u ovo vrijeme na izuzetno primamljiv način promoviraju gotovo svi predsjednički kandidati i njihovi medijski trabanti.

U svome tekstu iz 1926. “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva” Krleža kaže: “Taj je pojam uslovljen prilikama, on je takoreći izazvan okolnostima, ali on kao snaga, i to ‘ideološka‘, djeluje kod nas već stotinu godina. U tom začaranom krugu romantičnih sugestija, bolećiv klišej sentimentalnog, u sebe samog zaljubljenog hrvatstva postao je kreatorom i inicijatorom jedne političke svijesti, jedne izvjesne varijante takozvane kolektivne narodne volje, koja se ne podudara ni s interesima narodnim niti s istinom. Kako danas stvari stoje, ova hrvatska formula, nažalost, u rukama je preživjelih, konzervativnih, staromodnih snaga, koje djeluju isključivo po zakonu duševne tromosti.“

Teško je dati neku bolju dijagnozu stanja malograđanske kako jednoumno-liberalno-lijeve tako i desno-konzervativne i religiozno-fundamentalne svijesti suvremenoga hrvatskog društva negoli je ova. Mnogi se, držeći ruku na srcu (!), zaklinju u hrvatstvo, u jedinu nam Domovinu Hrvatsku, u našu pravednu borbu za slobodu i samostalnost (1941-45. i 1991-95), u spasenje koje nam treba doći preko Svete Majke Crkve Katoličke kako bi – djelujući ‘po zakonu duševne tromosti‘ – ostvarili svoje privatne i interese svoje Partije i svoje Crkve.

NA RUBU PAMETI

Negdje sam pročitao kako je hrvatski filistar čovjek ograničena malograđanskog mentaliteta, uskogrudan, licemjeran i sitničavo uporan u svojim pogledima i postupcima…

– Navedenu definiciju filistra, odnosno malograđanina Filistejca nalazimo u Hrvatskoj enciklopediji. Trebalo bi ga, međutim, uzimajući u obzir suvremenu hrvatsku zbilju, prošiti dodatkom iz Rječnika hrvatskoga jezika Vladimira Anića, koji malograđanina definira u pejorativnom smislu kao pripadnika građanstva nesposobnog “za javnu djelatnost izvan svoga izravnog interesa i sigurnosti”. U tome dodatku sadržano je sve ono što pripisujemo današnjemu hrvatskom uhljebu, čovjeku koji živi samo za sebe i kojemu su tzv. (sve)hrvatski interesi u službi osobnih interesa i sigurnosti. Ne čudi stoga da ti naši rodoljubnim i hrvatstvom izbrazdanim plaštem ogrnuti filistri, malograđani, uhljebi, unatoč suvremenim društvenim gibanjima i dalje žele ostati u oklopu neponovljive prošlosti i u oklopu nacionalnog katoličkog hrvatstva i hrvatskoga katoličanstva. Svakodnevno nas uvjeravaju da posjeduju golemo znanje iz hrvatske nacionalne i crkvene povijesti, a zapravo nam lažu. Ta povijest ustaško-komunističkog zla služi im kao osnova za cjeloživotno prežvakivanje jednog te istog. Oni svakodnevno mute bistru vodu, vrše reinterpretaciju povijesnih zbivanja (počevši od najviših državnih dužnosnika do onih polupijanih kafanskih analitičara), ulaguju se crkvenim velikodostojnicima kako bi od njih – a kao da je to teško! – dobili blagoslov za “uljepšavanje” daljnje i bliže hrvatske prošlosti i u njoj nastalog hrvatskog identiteta. Pri tome, međutim, zaboravljaju da ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini taj hrvatski identitet nije statičan, jednoznačan, da nije kristalno čist, da je identitetski šatiran. A to znači da je povijesno uvjetovan i da u sebi sadrži petrificirane natruhe drugih i drukčijih (tuđinskih, neprijateljskih) identiteta, kako onih s istoka: bizantsko-pravoslavnih, otomansko-islamskih, tako i zapadno-kršćanskih. Tvrdoglavost i upornost u ustrajavanju u neistinitom i ideološkom tumačenju povijesnih zbivanja, jedna je od konstanti takvih malograđanskih nastojanja. Nažalost, svoje zagovornike nalazili su i još uvijek nalaze u, kako je već rečeno, malograđanima na najvišim državnim i crkvenim pozicijama.

Vaš zaključni komentar?

– Ovo svoje “ulijetanje” u ocjenu mentaliteta velikoga dijela hrvatskih malograđana završio bih citatom iz Krležina teksta “Na rubu pameti” iz 1938. godine: “Primjećivao sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutno indiferentni spram svega što momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su ograničeni, dosadni, nametljivi, da se ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da ne ispunjavaju obaveze, da ne plaćaju dugove, da se majmunski slijepo, ograničeno, praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom probicima crijeva i tjelesne udobnosti)”. (D.J.)

Dr. sc. Ivan Markešić

Također provjeri

Dr. sc. Saša Mrduljaš: Ne može Dodik računati s potporom Hrvatske u odvajanja RS-a od BiH…, 8. 1. 2024.

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća 8. siječnja 2024. objavljuje razgovor s dr. sc. Sašom Mrduljašem pod… Pročitaj više o Dr. sc. Saša Mrduljaš: Ne može Dodik računati s potporom Hrvatske u odvajanja RS-a od BiH…, 8. 1. 2024.