Predstavljena knjiga dr. sc. Josipa Jurčevića STOGODIŠNJI TEROR

Dokumentacijsko informacijsko središte i Hrvatski klub organizirali su 4. studenog 2015. u Zagrebu predstavljanje knjige znanstvenog savjetnika Instituta Ivo Pilar dr. sc. Josipa Jurčevića STOGODIŠNJI TEROR JUGOSLAVENSTVA I KOMUNIZMA U HRVATSKOJ. O knjizi su govorili akademik Dubravko Jelčić, prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, mr. sc. Antun Abramović i prof. dr. sc. Josip Jurčević
Predgovor knjizi

jurcevic teror s

Predstavljanje knjige dr. sc. Josipa Jurčevića STOGODIŠNJI TEROR JUGOSLAVENSTVA I KOMUNIZMA U HRVATSKOJ; Zagreb, 4. studenog 2015.

 

Pozivnica za predstavljanje knjige dr. sc. Josipa Jurčevića STOGODIŠNJI TEROR JUGOSLAVENSTVA I KOMUNIZMA U HRVATSKOJ; Zagreb, 4. studenog 2015.

pozivnica zg

Knjiga dr. sc. Josipa Jurčevića STOGODIŠNJI TEROR JUGOSLAVENSTVA I KOMUNIZMA U HRVATSKOJ

korice


 
Predgovor

Ovu je knjigu, ovakvu kakvu držimo u ruci, mogao napisati samo vjerodostojni povjesnik, svjestan svoje
profesionalne dužnosti i moralne odgovornosti, povjesnik koji zna da hrvatsku povijest nakon četvrt stoljeća
naše nacionalne slobode i državne neovisnosti, valja najzad zauvijek očistiti i osloboditi desetljećima
smišljanih manipulacija i gomilanih krivotvorina, laži i srbokomunističke ideologizacije, povjesnik koji zna
i osjeća da tu temeljnu dužnost svakog povjesničara može ostvariti samo istraživanjem i svjedočenjem istine
i samo istine, kao što priseže svaki svjedok pred sudom. A povjesnik je svjedok prošlih događaja pred sudom
javnosti. Jurčević se predao toj zadaći i prije Rezolucije 1481 Vijeća Europe, koja poziva na utvrđivanje i
razotkrivanje zločina totalitarističkih komunističkih režima.
Znatan broj hrvatskih povjesničara nije se nažalost odazvao tom pozivu i toj preporuci, stojeći i nadalje –
prešutno ili izrijekom – na tvrdnjama i stajalištima jugokomunističke historiografije. Davno sam, uređujući
u Nakladnom zavodu „Znanje“ biblioteku Hrvatska politička misao XIX i XX stoljeća, kao uvod u nju, napisao
članak Službouljudni povjesničari („Vjesnik“, 9. veljače 1971.), u kojem sam kritizirao naše povjesnike jer
pišu hrvatsku povijest onako kako tadašnja totalitaristička vlast od njih traži, ignorirajući sve što je
bilo nepoćudno toj vlasti, ne izuzimajući ni bjelodane činjenice. Zastrašujuće je, međutim, što ti isti
povjesničari, kao i oni koji su ih kao njihovi đaci u međuvremenu naslijedili, stoje i danas na istim
(jugokomunističkim) stajalištima. I danas nam oni nameću jugokomunističke laži kao povijesnu istinu. Ako se
to tada, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u doba jugoslavenskoga srbokomunističkog totalitarizma,
moglo shvatiti kao ljudska slabost, danas je to moralna pokvarenost koja ih, u slobodnom društvu,
diskvalificira za svaku javnu ulogu, a ne samo znanstveničku.
Od svojih prvih znanstveno-istraživačkih početaka Jurčević ne kroči utabanim stazama, ne ponavlja tvrdnje
koje su već rečene, ne prepričava misli što ih je već netko napisao; on zna da hrvatsku povijest valja
istraživati i ponovno pisati, pa to i čini. Zna i da je to težak, dugotrajan ali i neizbježan rad, ako
hoćemo odgovoriti zahtjevima svoga vremena i biti dostojni njegova povijesnog značenja. On je dakle doista
revizionist povijesti, ali revizionist u najboljem, najpozitivnijem smislu te riječi. I zato je
vjerodostojan: ni jedna njegova tvrdnja nije proizvoljna nego je potkrijepljena dokumentacijom. Biblioteke i
arhivi su njegov istraživački laboratorij. Stoga ne iznenađuje da često i dobri poznavatelji tema o kojima
on piše nailaze u njegovim tekstovima na poneki detalj koji još nisu znali. A da ogromna većina Hrvata nije
znala bitne činjenice, koje utječu na kvalifikaciju i spoznaju istine o svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti,
to valjda ne moramo danas nikome dokazivati. U obje Jugoslavije, primjerice, službena historiografija,
kojoj su služili i naši „službouljudni povjesničari“, tajila je, a njeni sljedbenici taje i danas, povijesnu
istinu, da je ujedinjenje 1. prosinca 1918. za Hrvatsku i hrvatski narod bilo formalno-pravno nezakonito,
jer taj čin nikada nije odobrio, potvrdio i na kraju izglasao Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije, koji je to jedini imao pravo odlučiti. Izaslanstvo Narodnog vijeća u Beogradu nije imalo ovlasti
da to izvede i zubar Ante Pavelić pročitao je onu adresu regentu Aleksandru Karađorđeviću samovoljno i
neovlašteno. A ratni i poslijeratni zločini komunističke vojne i civilne vlasti u Hrvatskoj nisu bili
pojedinačni ekscesi, kako i danas tvrde komunistički vjernici u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, nego
brižno smišljen i sustavno organiziran projekt uništenja „narodnih neprijatelja“, koji su OZN-a i UDB-a
striktno i neumoljivo provodili po osobnom naređenju Josipa Broza, kao što dokazuju dokumenti koje Jurčević
objelodanjuje u ovoj knjizi, u članku/poglavlju Ustrojavanje represivnog sustava komunističke Jugoslavije.
Jurčević zna razliku između povijesti i politike, razumije njihov odnos i zato ih nikada ne poistovjećuje.
Povijest su znanstveno utvrđene činjenice, ona je dakle objektivna istina, a politika je subjektivna
interpretacija tih činjenica i te istine, koja može biti sukladna smislu i duhu tih činjenica, ali u
drastičnim slučajevima može značiti i njihovo krivotvorenje ili potpuno ignoriranje. Jurčevićeve
interpretacije povijesnih činjenica, rekao bih, proizlaze iz njih samih, one se uvijek nameću kao prirodni,
jedini mogući logični zaključak. Zato one i ostavljaju dojam objektivnosti i samo se rijetki, veoma rijetki
čitatelji ove knjige, ako im je do istine, ne će složiti s Jurčevićevim shvaćanjima i prosudbama koje ovdje
izlaže. A isto se može reći i za sve njegove studije i rasprave.
Jurčević je, reći ću tako, kompletni povjesničar, on vidi povijest kao integralnu cjelinu, tako je
doživljava, tako razumijeva i tako je istražuje. Po tom je osebujan i uzoran. Kulturna povijest je dio opće
povijesti jednoga naroda, koja je ponekad gotovo i nepotpuna ako je izdvojimo iz konteksta opće povijesti.
Prolozi te vrste u ovoj knjizi to najbolje potvrđuju.
Zbog svega toga primjereno je apelirati na naše u prošlom vremenu zaostale povjesničare, koji se nazivaju
lijevima, a nisu lijevi nego lažni, upozoriti ih na Jurčevićeve riječi na kraju jedne od rasprava u ovoj
knjizi kako je već „krajnje vrijeme da – četvrt stoljeća nakon sloma komunističke Jugoslavije – napokon
započne najozbiljnije i najdublje suočavanje s vrijednosnim porukama i zločinačkim posljedicama
jugoslavenske komunističke osatavštine.“ To im je njegova i naša poruka i preporuka, koju ova knjiga
uvjerljivo ilustrira i zagovara.

akademik Dubravko Jelčić

 

Također provjeri

Dr. sc. Ines Sučić na 17. tjednu psihologije u zatvorskom sustavu i probaciji, 19.-25. 2. 2024.

Dr. sc. Ines Sučić je u povodu obilježavanja Tjedna psihologije u Hrvatskoj (19. – 25.… Pročitaj više o Dr. sc. Ines Sučić na 17. tjednu psihologije u zatvorskom sustavu i probaciji, 19.-25. 2. 2024.