Razgovor s prof. dr. sc. Nenadom Pokosom; Glas Koncila, 13. 9. 2015.

Glas Koncila u broju 37 (2151) od 13. rujna 2015. u rubrici Intervju objavljuje razgovor s prof. dr. sc. Nenadom Pokosom, višim znanstvenim suradnikom Instituta Ivo Pilar, pod naslovom “A mogli smo imati nekoliko tisuća više živorođene djece!” – Razgovarao: Ivan Tašev • Foto: GK/B. Čović

Pokos

– Glas Koncila: A mogli smo imati nekoliko tisuća više živorođene djece!, 13. rujna 2015.

»Kako se približavaju parlamentarni izbori, a samim time i raspuštanje sabora – koji mora donijeti novu obiteljsku politiku – postaje jasno da za mandata ove vlade obiteljska politika ne će biti usvojena. Najveća šteta od svega je što bi predloženim mjerama možda idućih godina imali nekoliko tisuća više živorođene djece, odnosno manje iseljenih stanovnika.«

»Europska unija se voljela hvaliti poštovanjem svih religija i svačijega svjetonazora, poštovanjem ljudskih prava, solidarnošću i jedinstvom, sve dok izbjeglice nisu došle na njezine granice. Ljudi koji žele život dostojan čovjeka odjednom su uzdrmali temelje Europske unije, koja je nespremno dočekala njihov dolazak.«

Već duže od desetljeća u analizama demografa u Hrvatskoj nema pozitivnih vijesti, jer svako novo istraživanje pokazuje trend sve bržega gubljenja stanovništva. To je potvrdila i nedavno objavljena analiza UN-a, prema kojoj je Hrvatsku svrstala među 11 zemalja svijeta koje će do 2050. godine izgubiti više od 15 posto stanovništva. U razgovoru s dr. Nenadom Pokosom, demografom s Instituta za društvena istraživanja »Ivo Pilar« i predavačem na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Hrvatskim studijima, dotakli smo se demografskih tema, ali i aktualne imigrantske krize, koja donosi nove izazove.

Posljednjih mjeseci dolaze vijesti o imigrantima koji masovno pristižu u Europu. Rijetko se spominje aspekt izbjegličkoga vala, koji sa sve većim brojem muslimana može biti izazov za kršćanski identitet Europe. Kako zadržati vlastiti europski identitet pred tim migracijskim valom, što kazuju brojke?

DR. POKOS: Europska unija se voljela hvaliti poštovanjem svih religija i svačijega svjetonazora, poštovanjem ljudskih prava, solidarnošću i jedinstvom, sve dok izbjeglice nisu došle na njezine granice. Ljudi koji žele život dostojan čovjeka odjednom su uzdrmali temelje Europske unije, koja je nespremno dočekala njihov dolazak. Kao demograf osvrnuo bih se na promjenu vjerske strukture europskoga stanovništva posljednjih pedesetak godina. Danas od ukupno 740 milijuna Europljana oko 76% čine kršćani, muslimani 6% – 46 milijuna, budisti 0,4% – oko tri milijuna, hinduisti 0,2% – 1,5 milijuna, židovi 0,2% – 1,4 milijuna, sikhi 0,1% – oko milijun.

Danas je udio kršćana podjednak kao i 1970. godine, kad su oni činili 75 % ukupnog stanovništva Europe. Taj gotovo nepromijenjeni udio kršćana posljedica je znatnoga smanjenja udjela ateista i agnostika nakon sloma komunizma 1989. godine. Tako su primjerice u Istočnoj Europi kršćani 1970. godine činili samo 57,2%, a danas ih je oko 85% ukupnog stanovništva. U svim ostalim dijelovima Europe udio kršćana se između 1970. i 2015. godine smanjio, što je najizraženije u Zapadnoj Europi, gdje kršćani danas čine oko 66% ukupnoga stanovništva 1970. Njihov je udio iznosio 89%.

Među ostalim religijama najveći porast broja pripadnika bilježe muslimani, kojih je 1970. bilo 20 milijuna, što je tada činilo 3% europskog stanovništva. Već 1990. njihov broj iznosi 4,1%, a danas ih ima oko 46 milijuna – 6%. Prema projekciji izrađenoj 2011. godine, očekivalo se da bi 2030. godine njihov broj iznosio oko 58 milijuna, što bi činilo 8% europskoga stanovništva. Međutim, kako je ta projekcija rađena prije ove migrantske krize, u kojoj najveći broj izbjeglica čine upravo muslimani, njihov broj i udio će za petnaest godina biti zasigurno veći. Naime, osim što će velik broj recentnih izbjeglica ostati zauvijek u Europi, na snimkama ovih dana možemo vidjeti da je uglavnom riječ o mlađemu, reproduktivnom stanovništvu, koje je sa sobom donijelo i svoj potencijalni natalitet, a koji također nije bio uključen u prethodne projekcije. Opće je poznato da muslimani imaju tradicionalno veće stope nataliteta od kršćana, pa će stoga za nekoliko desetljeća sigurno doći do drastičnije promjene vjerske strukture europskoga stanovništva no što se donedavno predviđalo. Kako će se doseljavanje muslimana na naš kontinent i dalje nastaviti, razmjere je teško procijeniti, na Europi je da te migrante pokuša što bolje integrirati u europsko društvo, ali ne zadirući u njihov islamski identitet.

Koga vi vidite odgovornim za tolik priljev izbjeglica? Je li za to odgovorna politika prema toj regiji, američka invazija prije deset godina, bijeg od siromaštva… S geopolitičkoga gledišta: vidite li političku volju »jakih« zemalja da riješe neastabilnosti i osiguraju preduvjete za ostanak, posebice u Siriji?

DR. POKOS: Izbjeglička ili migrantska kriza počela je već prošle godine, kada je u odnosu na 2013. godinu u Europsku uniju ušlo oko 280 000 izbjeglica ili čak 140% više nego godinu ranije. Priljev izbjeglica preko Sredozemlja bio je tada čak 266% veći nego 2013. godine, a među njima su najbrojniji bili državljani Sirije (30,2%) nakon kojih su slijedili izbjeglice iz Eritreje (15,6%), nespecificiranih subsaharskih država (12%), Afganistana (5,8%) itd. Najveći broj izbjeglica ušao je preko Italije koja je primila 170 000 izbjeglica ili 296% više nego 2013. godine.

Najveći broj izbjeglica dolazi iz Sirije, gdje već četiri i pol godine traju krvavi sukobi koji su započeli na tragu Arapskoga proljeća. U tim sukobima sudjeluju snage predsjednika al-Asada, sirijska oporba, koja želi svrgnuti al-Asada, snage tzv. Islamske Države, dok na sjeveru zemlje svoje područje kontroliraju i manjinski Kurdi. Stanje dodatno komplicira što je pobuna oporbe protiv al-Asadova režima počela uz potporu SAD-a, dok je al-Asad dugogodišnji saveznik Rusije, koja se nedavno aktivno uključila u sirijski sukob. Susjedna Turska donedavno nije bombardirala položaje Islamske Države, već je to činila samo nad kurdskim područjima, da bi oslabila njihove položaje. O nastanku i naglu širenju Islamske Države postoje kontroverzna tumačenja, ali upravo jačanjem njihova terorizma mnogi Sirijci, kao i Iračani, prisiljeni su bježati iz svojih domova. Tijekom tih sukoba iz Sirije je izbjeglo četiri milijuna stanovnika, unutar zemlje raseljeno više od sedam miljuna ljudi, a poginulo je oko 250 000 ljudi i razumljivo je da mnogobrojni stanovnici te zemlje više ne žele ili ne mogu čekati kraj sukoba i konačan dogovor, ponajprije velikih sila. Usto su izbjeglički kampovi u susjednim državama – Libanonu, Jordanu i Turskoj – prepuni te Sirijcima ne preostaje drugo nego da krenu u Europu. Kao najpoželjnija europska destinacija uvjerljivo prednjači Njemačka, koja je zbog potreba za brojnom radnom snagom, između ostalih, i izbjeglicama iz Sirije znatno pojednostavila postupak za dobivanje azila. Osim toga u Njemačkoj se već nalazi znatan broj njihovih članova obitelji ili rodbine, pa je stoga u prvih sedam mjeseci ove godine u Njemačkoj azil zatražilo već 44 000 Sirijaca, dok je u istom razdoblju prošle godine taj broj iznosio 16 500. U Njemačkoj k tomu tražitelji azila dobivaju mjesečnu naknadu u visini od 352 eura i plaćeni su im stan i grijanje, pa time postaje jasnije zašto je njihov krajnji cilj baš Njemačka.

Homogeniji od europskog kontinenta

Bavili ste se promjenama vjerskoga sastava stanovništva u Hrvatskoj posljednjih pedesetak godina. Do kakvih ste nalaza došli? Mogu li se prilike iz naše zemlje preslikati na opću, sadašnju sliku?

DR. POKOS: Vjerski sastav stanovništva Hrvatske poprilično se razlikuje od europske slike. U Hrvatskoj je nakon Drugoga svjetskoga rata pitanje o vjerskoj pripadnosti postavljeno u popisu 1953. godine te od popisa 1991. nadalje, a na posljednjem popisu, 2011. godine, 94,8% stanovništva Hrvatske izjasnilo se vjernicima. Nadalje, kršćani su 2011. godine činili 91,3% ukupnog stanovništva, po čemu Hrvatska pripada u red europskih država s najvećim udjelom te religijske skupine. Jedna od najznačajnijih promjena između 1991. i 2011. godine znatan je porast udjela katolika sa 76,9% na 86,3%, do čega je došlo zbog doseljavanja Hrvata iz susjednih država, ponajprije iz Bosne i Hercegovine, znatnoga brojčanoga smanjenja stanovništva, koje se 1991. godine nije izjasnilo kao vjernici te drastična smanjenja broja i udjela pravoslavaca. Broj potonjih smanjio se između 1991. i 2011. za 342 000, odnosno, za 64,3%. Time se udio pravoslavaca u tih dvadeset godina smanjio s 11,1% na svega 4,4% ukupnog stanovništva Hrvatske, a što je prije svega posljedica intenzivna iseljavanja srpskoga pravoslavnoga stanovništva 1990-ih godina uglavnom u Bosnu i Hercegovinu te Srbiju.

Brojem značajniju religijsku skupinu čine još muslimani, sa 63 000 pripadnika (1,5% stanovništva Hrvatske), što je u odnosu na 1991. porast od samo 14,8%, a u istom razdoblju u Europi je porast iznosio više od 50 posto. Možda je nekima začuđujuće što se 2011. godine čak 9647 muslimana u Hrvatskoj u narodnosnom smislu izjasnilo Hrvatima, no to je fenomen koji u Hrvatskoj ima starije političko-nacionalno i kulturno utemeljenje, a čija će perspektiva ovisiti i o kretanju integracijsko-asimilacijskih društvenih procesa. Iz predočenih podataka proizlazi da je Hrvatska vjerski znatno homogenija od europskoga kontinenta te da bi do znatnijega poremećaja vjerske slike došlo tek masovnijem doseljavanjem nekršćanskoga stanovništva.

Nepovoljni demografski trendovi

Od demografa stalno dolaze alarmantne brojke o više umrlih nego rođenih. Kojim intenzitetom Hrvatska gubi stanovništvo?

DR. POKOS: Razvoj stanovništva Hrvatske nakon Drugoga svjetskoga rata karakterizira nekoliko globalnih i specifičnih demografskih procesa izrazito depopulacijskih značajki, među kojima su najznačajniji procesi ukupne i prirodne depopulacije te demografskog starenja. Ti su dugoročni demografski procesi, u međusobnoj kauzalnosti i s dalekosežnim posljedicama, postali remetilački čimbenik stabilnoga i prirodnoga populacijskoga, ali i društveno-gospodarskoga razvoja Hrvatske. Hrvatska ulazi u krug onih europskih zemalja koje imaju izrazito nepovoljne demografske procese, trendove, odnose i strukture.

Hrvatska je prvi put nakon Drugoga svjetskoga rata smanjenje ukupnog broja stanovnika zabilježila tijekom međupopisnoga razdoblja 1991. – 2001., što se nastavilo i u razdoblju 2001. – 2011. Premda su ta tri popisa provedena prema različitoj metodologiji podaci, kazuju da je između 1991. i 2011. broj stanovnika smanjen za 499 376. Posljedica je to naslijeđenih, izrazito nepovoljnih čimbenika razvoja stanovništva, napose uzajamna djelovanja kontinuiranog pada nataliteta, snažne emigracije i demografskog starenja. Broj živorođenih u konstantnu je padu od početka 1980-ih godina, a od 1991. do danas svake godine zabilježen je veći broj umrlih od živorođenih. Međutim, nepovoljne tendencije u prirodnom kretanju stanovništva počele su znatno ranije, pa je tako totalna stopa fertiliteta još daleke 1968. godine pala ispod granične vrijednosti od 2,1, koja osigurava jednostavno generacijsko obnavljanje ukupnog stanovništva. Godine 2013. totalna stopa fertiliteta iznosila je svega 1,46 i bila je među najnižima u Europi. Na takvo ukupno i prirodno kretanje uvelike su utjecala i nepovoljna migracijska kretanja, jer su u drugoj polovici 20. stoljeća bila dva velika vala iseljavanja.

Odgovornost na vladajućim strukturama

Spominje se i treći val iseljavanja mladih ljudi, koji u potrazi za egzistencijalnim pitanjima odlaze ne samo u europske, nego i prekooceanske zemlje. Kako spriječiti taj odlazak?

DR. POKOS: Za razliku od europske migrantske krize, nas zasada treba znatno više zabrinjavati iseljavanje mladog stanovništva iz Hrvatske. Točne razmjere tog iseljavanja ne znamo, jer su statistički podatci dosta nepouzdani. Njemačka statistika bilježi da je u prvih šest mjeseci 2014. godine u Njemačku iselila 21 000 hrvatskih državljana, a Državni zavod za statistiku, koristeći MUP-ove podatke, barata s brojem od 7877 hrvatskih državljana iseljenih u Njemačku tijekom 2014. godine. Podatci za tu godinu bit će još nepovoljniji, jer je Njemačka, kao i Francuska, Belgija i Italija, 1. srpnja ukinula restrikcije za zapošljavanje hrvatskih državljana. Treba reći i da se Hrvati lako integriraju, a mnogi i asimiliraju u njemačko društvo, pa se po nekim projekcijama očekuje da će svaki drugi radni migrant iz Hrvatske otići u Njemačku. Odgovornost za taj masovni odlazak je na vladajućim strukturama, koje ne poduzimaju adekvatne mjere za ostanak mladih ljudi, a pritom se prije svega misli na otvaranje novih radnih mjesta te donošenje javnih politika, kao što su populacijska i obiteljska politika.

Posljednja obiteljska politika donesena je 2003. godine. Što se po tom pitanju poduzelo u proteklom desetljeću? Ima li kod vlasti spremnosti za provođenje mjera za preokret negativnih trendova?

DR. POKOS: Donošenje nove obiteljske politike, kao i populacijske politike, treba biti jedan od prioritetnih zadaća hrvatske politike. Krajem 2012. godine pri Ministarstvu socijalne politike i mladih osnovana je radna skupina za izradu nove Nacionalne obiteljske politike. Nakon nekoliko početnih sastanaka navedeno ministarstvo nije poduzimalo daljnje akcije, već je u veljači 2015. osnovalo novu radnu skupinu, koju je činilo znatno manji broj stručnjaka te koja je do kraja lipnja ministarstvu predložila mjere obiteljske politike. Kako se približavaju parlamentarni izbori, a samim time i raspuštanje Sabora, koji mora donijeti novu obiteljsku politiku, postaje jasno da se za mandata ove vlade obiteljska politika ne će usvojiti. Najveća šteta od svega je što bi predloženim mjerama možda idućih godina imali nekoliko tisuća više živorođene djece, odnosno manje iseljenih stanovnika.

Žene s pet djece – »nacionalne heroine«

Koje bi to mjere bile učinkovite? Možete li nam kao osoba koja ima pregled nad demografskim politikama drugih zemalja dati uvid u to kako su to riješile druge zemlje?

DR. POKOS: Općenito su najznačajnije mjere obiteljske politike dječji dodatci, porezne olakšice, potpore majkama, obiteljski servisi, pomoć jednoroditeljskim obiteljima i sl. U našem prijedlogu mjera, a o čemu su mediji već pisali, uvažavali su se i naputci Europske unije, kao i novi prijedlog Europskoga parlamenta kojim se predlaže 20 tjedana rodiljnoga dopusta – četiri tjedna prije poroda i 16 tjedana nakon poroda. Jedan od prijedloga bio je ukidanje ograničenja na iznos naknada nakon rođenja djeteta za drugih šest mjeseci, roditeljski dopust, a koji sada iznosi 2660 kuna. Po našem prijedlogu, zaposleni roditelji primali bi 15 mjeseci, mjesec dana prije rođenja djeteta te 14 mjeseci nakon njegova rođenja, naknadu u visini svoje prosječne plaće prije rođenja djeteta – s time da to ne bi moglo biti više od 17 000 kuna. Ovdje smo se vodili obiteljskom politikom Estonije, koja je 2008. godine uvela mogućnost porodiljnoga dopusta od 18 mjeseci uz punu nadoknadu plaće. Na taj su način totalnu stopu fertiliteta u samo pet godina dignuli s 1,2 na 1,7 djece.

Predloženo je i stimuliranje relativno brza rađanja sljedećega djeteta, kakvo je poznato u skandinavskim zemljama. Naime, praksa pokazuje da se roditelji u Hrvatskoj nakon dopusta vrlo često vraćaju na slabije plaćena radna mjesta ili ostaju bez posla. Stoga se predlaže da se roditeljima koji dobiju sljedeće dijete u razdoblju od dvije do pet godina nakon rođenja prvog djeteta dopust produži za još 140 dana, a da im naknada bude jednaka onoj koju su imali nakon rođenja prvoga djeteta – bez obzira na to jesu li sada, primjerice, nezaposleni ili im je smanjena plaća. Nadalje, prijedlog je i da se naknada za nezaposlene roditelje poveća sa sadašnjih 1600 na oko 2200 kuna. Jedan od prijedloga je i da se za svu djecu osigura topli obrok u školi itd.

Što se tiče obiteljske politike u drugim državama, dobri su primjeri Bjelorusije i Ukrajine, jer se ne možemo uspoređivati s državama koje imaju vrlo dobru obiteljsku politiku, ali su i znatno razvijenije od Hrvatske, primjerice Francuskom. Bjelorusija i Ukrajina imale su veoma lošu demografsku sliku jer je 2004. godine totalna stopa fertiliteta u Bjelorusiji iznosila samo 1,23 djeteta po ženi, a u Ukrajini 1,21, čime su po tom pokazatelju te države bile na samom svjetskom dnu. Da bi promijenili postojeće stanje, vlasti u Ukrajini počele su primjenjivati nesvakidašnju politiku i mjere da bi potakle povećanje nataliteta. Financijska pomoć koja se dodjeljuje za prvo dijete iznosi 3259 dolara (22 000 kuna), za drugo dijete 6441 dolara (43 500 kuna), dok dodatak za treće i više djece dostiže iznos od 13 067 dolara (88 500 kuna). U Hrvatskoj, primjerice, jednokratna državna naknada za rođenje svakog djeteta iznosi 2300 kuna (oko 300 eura). Osim toga država obiteljima s petero i više djece dodjeljuje čak i stan, dok se obiteljima s troje ili više djece, računi za vodu, struju, plin i telefon umanjuju za 50 posto. Žene koje rode petero djece, uz 1500 dolara, dobivaju i titulu »nacionalnog heroja«.

Država mora snositi troškove integracije

Postoji li konsenzus među demografima o tome kojim rješenjima se može doći do povećanja nataliteta ili postoje različite ideje?

DR. POKOS: Neka od rješenja su, naravno, hitno donošenje obiteljske i populacijske politike, čime bi se barem donekle poboljšalo demografsko stanje, jer ako se nešto bitno ne promijeni, možemo očekivati još manji broj rođenih nego 2014. godine, kad je u Hrvatskoj rođeno najmanje djece otkad se vodi statistika o njihovu broju, tj. od 1780. godine. Pogotovo je zabrinjavajuće što u dob između 25. i 30. godine života – dob u kojoj rađa najviše hrvatskih žena – iduće godine počinju ulaziti žene rođene početkom 1990-ih, a čiji je broj znatno manji od onih rođenih krajem 1980-ih. Ako se ne poduzme ništa u tome smislu, uskoro ćemo morati početi uvoziti radnu snagu iz drugih regija ili kontinenata, ali u tom slučaju treba znati da će država snositi troškove integracije, što nije niti jednostavno, niti jeftino. Ovdje možemo istaknuti primjer Švedske, koja je ovo ljeto proglašena najboljom zemljom u pogledu integracije legalnih migranata, promatrajući barijere s kojima se migranti susreću u zapošljavanju, obrazovanju, zdravlju, političkoj participaciji, osiguranju stalnog prebivališta, dodjeli državljanstva, ujedinjenju obitelji i borbi protiv diskriminacije. Unatoč tomu i tamo postoje problemi koji se očituju u etničkoj segregaciji i uzletu krajnje desnice.

 

Pozitivna diskriminacija žena

Dolaze komentari da je populacijska politika skupa. Koliko bi trebalo uložiti novca za pozitivne brojke? Mogu li se pozitivni pomaci osigurati samo sustavom obiteljskih potpora i poreznih olakšica, tj. novcem, ili su potrebnije sveobuhvatne promjene?

DR. POKOS: Bez obzira što je svaka populacijska ili obiteljska politika skupa, moramo postati svjesni da što će se više odgađati donošenje adekvatnih mjera populacijske i pronatalitetne politike, to će one iziskivati mnogo više truda i mnogo će više stajati hrvatsko društvo. O uloženim financijskim sredstvima teško je govoriti, jer sve ovisi o predviđenim mjerama. Osim novcem, jaka populacijska politika može se ostvariti, primjerice, i u odnosu prema zaposlenim ženama, a koji kod naših poslodavaca nije uvijek na visokoj razini. Stopa zaposlenosti žena najveća je upravo u onim razvijenim europskim zemljama koje imaju pozitivne demografske trendove. U tim zemljama mnoge žene mogu raditi pola radnoga vremena, ali uz punu plaću, a što im subvencionira država. Ukoliko žene raspolažu novcem, vremenom i javnim uslugama, odnosno dostupnoću jaslica i vrtića, riječ je o pozitivnoj diskriminaciji zaposlenih žena te u tim zemljama žene imaju jaku javnu podršku. Često se i ističe primjer Švedske, čija sustavna pronatalitetna politika uključuje skraćeno radno vrijeme za žene s djecom, što je dovelo do toga da visokoobrazovane Šveđanke rađaju više djece od prosjeka, a u Hrvatskoj upravo majke s VSS-om rađaju manje djece, jer se vraćaju na nižu poziciju i manje plaćeno radno mjesto.

Članak je objavljen u on-line izdanju Glasa Koncila, kao i u tiskanom izdanju dostupnom u župama diljem Hrvatske.

 

>>> Prof. dr. sc. Nenad Pokos

Također provjeri

Dr. sc. Saša Mrduljaš: Ne može Dodik računati s potporom Hrvatske u odvajanja RS-a od BiH…, 8. 1. 2024.

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća 8. siječnja 2024. objavljuje razgovor s dr. sc. Sašom Mrduljašem pod… Pročitaj više o Dr. sc. Saša Mrduljaš: Ne može Dodik računati s potporom Hrvatske u odvajanja RS-a od BiH…, 8. 1. 2024.