Naslovnica SiteMap

matematika-ljudskog-zivota
pravo-na-sada


hr-excellence
Knjižnica instituta-katalog
knjiznica-twitter

Objavljen i predstavljen zbornik IDENTITET LIKE: KORIJENI I RAZVITAK


Dvije knjige zbornika IDENTITET LIKE: KORIJENI I RAZVITAK  predstavljene su 16. prosinca 2009. godine u Kulturno-informativnom centru u Gospiću. Zbornik radova sadržava autorske priloge napisane na temelju priopćenja podnesenih na istoimenom znanstvenom skupu održanom u Gospiću od 26. do 29. rujna 2007. u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskog instituta za povijest, Gospićko-senjske biskupije, Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-a, Državnog arhiva u Gospiću, Gradskog muzeja u Senju i Udruge Ličana “Vila Velebita”, a pod pokroviteljstvom  Hrvatskog sabora i supokroviteljstvom Ličko-senjske županije i Grada Gospića.

naslovnica-1 naslovnica-2

IDENTITET LIKE: KORIJENI I RAZVITAK
Urednik: dr. sc. Željko Holjevac
Nakladnik: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Gospić
Zagreb - Gospić 2009.
Knj. I. - 753 str.; Knj. II. - 661 str.

Knjiga I.

Knjiga II.



- Predstavljanje zbornika
- Fotogalerija
- Sadržaj I. knjige
- Sadržaj II. knjige
- Proslov



Sadržaj I. knjige

- Impresum - pdf 112 kb
- Sadržaj - pdf 66 kb
- Proslov - pdf 90 kb

UVODNE RASPRAVE

Vlado Šakić: Suvremeni pristupi identitetu s posebnim osvrtom na nacionalni identitet - pdf 300 kb
Mile Bogović: Formativna polazišta ličkog identiteta - pdf 198 kb
Dane Pejnović: Geografske osnove identiteta Like - pdf 504 kb
Ante Bežen: Lički jezični identitet(i) - pdf 306 kb

POVIJESNI ASPEKTI LIČKOG IDENTITETA

I. STARA POVIJEST

Boris Olujić: Povijest istraživanja prapovijesne i antičke baštine u identitetu Like - pdf 253 kb
Marija Buzov: Rimsko osvajanje Like - pdf 1.30 mb
Ivančica Pavišić: Tragom arheološke prošlosti Like: prilog poznavanju djelatnosti muzejskih povjerenika i istraživača tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća - pdf 1.25 mb

II. SREDNJI VIJEK

Hrvoje Kekez: Bela IV. i jačanje kraljevske vlasti u Lici, Bužanima i Krbavi nakon provale Tatara 1242. godine - pdf 303 kb
Ante Birin: Knez Nelipac i krbavski knezovi Kurjakovići - pdf 235 kb
Milan Kruhek i Zorislav Horvat: Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (stari gradovi Krbave) - pdf 1.54 mb
Srećko Lipovčan: Razlozi i posljedice katastrofe 1493. godine: “slika” Krbavskoga boja u srednjoškolskim udžbenicima u Hrvatskoj nakon 1918. godine - pdf 357 kb

III. RANI NOVI VIJEK

Marko Šarić: Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14. godine - pdf 533 kb
Hrvoje Petrić: Tko su Kranjci u Lici krajem 17. i početkom 18. stoljeća? - pdf 281 kb

IV. DEVETNAESTO I DVADESETO STOLJEĆE

Jasna Turkalj: Pravaški pokret u brinjskom kraju 1880-ih godina - pdf 462 kb
Željko Holjevac: Ličko-krbavska županija u identitetu Like - pdf 584 kb
Krešimir Bušić: Putopisi subotičkog biskupa Lajče Budanovića s posebnim osvrtom na ličke Hrvate-Bunjevce - pdf 623 kb
Mira Kolar: Lika u vrijeme dominacije Seljačko-demokratske koalicije u Oblasnoj skupštini Primorsko-krajiške oblasti 1927. i 1928. godine - pdf 662 kb
Helena Bunijevac: Željeznica kao preduvjet gospodarskog razvoja Like - pdf 494 kb
Suzana Leček: Seljačka sloga i oblikovanje kulturno-nacionalnog identiteta u Lici između dvaju svjetskih ratova - pdf 290 kb
Ivica Šute: Slika Like u 1930-im godinama prema reportažama Gospodarske sloge - pdf 327 kb
Zdravko Dizdar: Velikosrpska politika prema Lici u 19. i 20. stoljeću - pdf 3.69 mb
Ana Holjevac Tuković: Lika u izvješćima Plaščanskog ratnog biltena 1991.-1995. godine - pdf 238 kb
Jakša Raguž: “Đorđe je pokosio travu ustašku...”. Svakodnevni život u okupiranom Novom Ličkom Osiku (1991.-1995.) u izvješćima Stanice milicije Republike Srpske Krajine Teslingrad - pdf 816 kb




Sadržaj II. knjige


- Impresum - pdf 115 kb
- Sadržaj - pdf 67 kb

DRUŠTVENI I GOSPODARSKI ASPEKTI LIČKOG IDENTITETA

I. DEMOGRAFIJA, MIGRACIJE I SOCIJALNI IDENTITET LIKE

Anđelko Akrap i Jakov Gelo: Depopulacija Ličko-senjske županije tijekom 20. stoljeća s posebnim osvrtom na ekonomsko-socijalnu strukturu 1971.-2001. - pdf 285 kb
Dražen Živić: Demografski gubici Ličko-senjske županije u Domovinskom ratu - pdf 326 kb
Ivo Turk: Suvremene demografske promjene na kontaktnom prostoru Karlovačke i Ličko-senjske županije: analiza slučaja - pdf 332 kb
Josip Fajdić: Migracije Ličana na području Slavonije - pdf 230 kb
Vlado Šakić, Renata Franc, Ines Ivičić i Jelena Maričić: Važnost sastavnica socijalnog identiteta: sličnosti i razlike stanovnika Like i Pokuplja sa stanovnicima ostalih hrvatskih regija - pdf 204 kb
Ljiljana Kaliterna Lipovčan i Tihana Brkljačić: Životno zadovoljstvo i osjećaj sreće stanovnika Ličko-senjske županije u usporedbi s ostalim hrvatskim županijama - pdf 163 kb

II. GOSPODARSTVO, ODRŽIV RAZVOJ I OKOLIŠ U LICI

Maja Štambuk: Revitalizacijski procesi u Lici: promjene 1997.-2007. - pdf 274 kb
Milan Glavaš i Joso Vukelić: U Krasnu je prvi šumarski muzej u Hrvatskoj - pdf 289 kb
Ivan Šimunić: Analiza mjesečnih obilježja klime i potreba navodnjavanja u Lici - pdf 314 kb
Željko Župan: Uloga Centra za krš u razvoju identiteta Like - pdf 162 kb

ETNOLOŠKI, VJERSKI I JEZIČNI ASPEKTI LIČKOG IDENTITETA

I. ETNOLOŠKE I ANTROPOLOŠKE TEME

Milana Černelić: Slijedom bunjevačkih elemenata u svadbenim običajima Like - pdf 197 kb
Ivan Markešić: Značenje religijsko-magijskog djelovanja u svakodnevnom životu ljudi: primjeri iz ličkih sela Kompolja i Ivčević Kose - pdf 263 kb
Dragutin Perković: Narodno blago brinjskog kraja - pdf 281 kb

II. CRKVA I IDENTITET LIKE

Robert Holjevac: Senj u doba biskupstva Markantuna de Dominisa s posebnim osvrtom na uskočke prilike i ličko zaleđe kroz dijalog signora Giovanija i signora Antonija - pdf 214 kb
Franjo Emanuel Hoško: Priručnici pučkih misija karlobaških kapucina i riječkih isusovaca za Liku u 18. stoljeću - pdf 207 kb
Maja Rupnik-Matasović: Nevolje s Bunjevcima: narod Senjsko-modruške biskupije polovicom 18. stoljeća sa stajališta svećenika - pdf 250 kb
Marjan Ninčević: Mogućnost odgoja za socijalni angažman na području Like prema socijalnom nauku Crkve - pdf 320 kb

III. JEZIK I KNJIŽEVNOST

Marko Samardžija: Šime Starčević kao suradnik Zore dalmatinske - pdf 170 kb
Dean Slavić: Ironija, satira i biblijski simboli u Starčevićevoj knjizi Pisma Magjarolacah - pdf 252 kb
Milan Kranjčević: Položaj gacke čakavštine u odnosu na čakavsko narječje - pdf 526 kb

KULTUROLOŠKI ASPEKTI LIČKOG IDENTITETA

I. SPOMENICI I STARINE

Diana Vukičević-Samadžija: Srednjovjekovni spomenici Like u povijesno-umjetničkoj historiografiji - pdf 1.00 mb
Ivan Mirnik: Nacrt numizmatičke topografije Like - pdf 4.01 mb
Radomir Jurić: Arheološka istraživanja katedrale sv. Jakova u Krbavi (Udbini, 2000.-2007.) - pdf 1.15 mb

II. FRAGMENTI IDENTITETA LIKE

Vesna Grahovac-Pražić i Sanja Vrcić-Mataija: Stare gospićke razglednice - pdf 406 kb
Ana Tomljenović: Lička glasila (1886.-2006.) i njihov doprinos kulturnom identitetu Like - pdf 200 kb
Blaženka Ljubović: Kulturno-povijesna i gospodarska obilježja identiteta primorsko-ličkih Bunjevaca (sličnost i razlike) - pdf 407 kb
Ivica Mataija: Vojnik: važna sastavnica ličkog identiteta - pdf 180 kb
Enver Ljubović: Ličko plemstvo i njegovo heraldičko znakovlje kao činjenice kulturnog naslijeđa i identiteta - pdf 434 kb

III. PAMĆENJA I SJEĆANJA

Jasna Ćurković: Izgradnja identiteta na temelju pamćenja i zaborav - pdf 212 kb
Boško Varićak-Keranović: Pisani kamen – najstariji vodnogospodarski zapis - pdf 500 kb
Drago Župarić-Iljić i Andrija Matijević: “Rođen sam gdje se sije rđa, a junaci niču” (relevantnost biografije Marijana Matijevića u raspravi o višestrukim identitetima Like) - pdf 334 kb

- POPIS AUTOR - pdf 58 kb

 



Proslov

Zbornik radova Identitet Like: korijeni i razvitak sadržava autorske priloge napisane na temelju priopćenja podnesenih na znanstvenom skupu Identitet Like: korijeni i razvitak, održanom u Gospiću od 26. do 29. rujna 2007. u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskog instituta za povijest, Gospićko-senjske biskupije, Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-a, Državnog arhiva u Gospiću, Gradskog muzeja u Senju i Udruge Ličana “Vila Velebita”, a pod pokroviteljstvom  Hrvatskog sabora i supokroviteljstvom Ličko-senjske županije i Grada Gospića. Svrha održavanja skupa bio je pokušaj da se interdisciplinarnim pristupom u prepoznatljivom multiperspektivnom kontekstu što osmišljenije vrednuje fenomen ličkoga identiteta sa svime što se pod time razumijeva ili se može razumijevati, kako bi se sa stajališta svijeta znanja 21. stoljeća, uvažavajući baštinjene obrasce transgeneracijskih iskustava na područnoj razini u nacionalnoj i globalnoj umreženosti, pružio dodatan poticaj nastojanjima da se revitalizira Gorska Hrvatska, prije svega Lika kao njezina stožerna sastavnica.

Kao područje koje svojim geografskim položajem prirodno povezuje različite dijelove suvremenoga hrvatskog potkovičastog teritorija, Lika je prostor od vitalne važnosti za političko, upravno, gospodarsko, prometno i svako drugo funkcioniranje Hrvatske kao cjeline. Unatoč toj, na prvi pogled neupitnoj činjenici, Lika je danas jedan od socioekonomski najnerazvijenijih i sociokulturno najmanje diferenciranih dijelova zemlje. Taj paradoks, koji već dulje vrijeme dominantno prožima Liku, očit je u raskoraku između predodžbe o Lici i stvarnosti koja prevladava u njoj. Naime, tu regiju se na prvi pogled često doživljava kao hrvatsku “diku”: prirodno lijep prostor gotovo djevičanske privlačnosti i snažnih gorštaka. No, život na tom području u mnogim kapilarnim pojavnim oblicima prije je sve drugo nego pastorala.

Mnogi preživjeli elementi baštine iz stare i srednjovjekovne povijesti Like, Gacke i Krbave (npr. japodske gradine, mitreji, jedva primjetni kolotrazi rimskih cesta, ostaci feudalnih tvrdih gradova, otkopani temelji veličanstvene krbavske katedrale, glagoljaška pismenost i dr.) upućuju na zaključak da su ti prostori posjedovali niz sadržaja koji su ih činili dijelom povijesnog razvitka na hrvatskom i širem prostoru prema tadašnjim civilizacijskim mjerilima. Iako nam sačuvani materijalni ostaci i pisani izvori iz tih vremena razmjerno slabo posreduju obavijesti o svakodnevnom životu najširih slojeva, može se pretpostavljati da je ukupna životna dinamika u Lici, Gackoj i Krbavi, prije svega zbog oskudne krške podloge, zacijelo i tada bila bitno skromnija nego što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Unatoč tomu, poneki uistinu fascinantni tragovi ljudskoga stvaralaštva iz toga vremena upućuju na određenu kvalitetu lokalnog življenja, koja se razlikuje od one u kasnijim vremenima.

Novovjekovno ratovanje s Osmanlijama i vojnokrajiški sustav u habsburškom imperiju bili su pogubni za današnju Liku, jer su cijelu regiju sveli na marginaliziranu ratničko-graničarsku periferiju. Izazvali su mnoge migracije, koje su dubinski promijenile etnokonfesionalnu sliku pojedinih ličkih područja, a svakodnevni život domaćih ljudi opteretili konfliktima i mnogim drugim nevoljama. Ličanin je tada bio vojnik koji nije “ni 10 koraka izlazio iz kuće bez puške” i seljak koji “plugom pluži po tvrdu kamenu, / stoku pase po golu strmenu” i jedva preživljava “u najvećem znoju, jadu i bijedi”, koji je više gladan nego sit. Sve je to dulje vrijeme spriječavalo svaki razvoj, a znatno je smanjilo čak neke elementarne oblike svijesti o potrebi za njima. Istodobno su visok stupanj senzibilnosti i stalna aktiviranost obrambenih mehanizama zbog izravne sučeljenosti s nesigurnošću i opasnošću u sve više devastiranom sociokulturnom krajoliku stvarali povoljne uvjete za formiranje graničnih stajališta i povremene provale društvenih napetosti različitog intenziteta.

Pisci koji su u doba prosvjetiteljstva pohodili današnju Liku, ponajviše stranci, divili su se njezinim prirodnim i povijesnim znamenitostima, ali ne i “barbarskim” osobinama stanovnika, koje su kritizirali zbog tobožnje lijenosti ne uzimajući u obzir objektivne uvjete života u sredini u kojoj nije nedostajalo jedino “zdravog zraka i vrlo oštre prirode koja stvara muževne i hrabre vojnike”, kako je 1777. primjetio senjski kanonik i otočki župnik Ivan Dominik Vukasović. U doba romantizma prevladavala je predodžba o neustrašivom i nadasve odanom Ličaninu koji “ne pozna straha, nit’ se boji zerna, niti praha”, kako se u preporodnom zanosu 1835. izrazio Ljudevit Vukotinović, odnosno o Ličaninu koji je, ako zatreba, spreman umrijeti “za Cara, Bana, Domovinu”, isticale su hrvatske novine 1848. godine. U drugoj polovici 19. stoljeća nastala je po mnogome paradigmatska slika Nikole Mašića iz Otočca, koja prikazuje Ličanina u tradicionalnom koloritu s kožunom, torbom, pogačom, nožem i štapom, osobu postojana karaktera i racionalne fizionomije, što na svoj način dočaravaju neke fotografije s početka 20. stoljeća.

Godine 1900. u Zagrebu je objavljena knjiga Lika i Plitvička jezera, zbirka putnih uspomena prirodoslovca Dragutina Hirca. Naslovnica knjige, posvećene “uspomeni za krst časni i slobodu zlatnu palih junaka kršne Like”, jedna je od vjerojatno najljepših i najmaštovitijih naslovnica neke knjige o Lici uopće, a na temelju svega što se na njoj vidi lako se stječe dojam da je Lika prije stotinjak godina bila gotovo pravi mali raj na zemlji.

No, stvarnost je bila posve suprotna: većina stanovnika tadašnje Ličko-krbavske županije živjela je 1900. u seoskim naseljima s manje od 500 stanovnika. Poljoprivredom se bavilo 92,60% stanovnika Županije. Stambeni uvjeti bili su rudimentarni: ljudi su živjeli u skromnim drvenim nastambama, pokrivenim šindrom, a u pravilu su to bile prizemnice. Nepismenost, a s njom i neukost, bila je vrlo rasprostranjena. Kad se tome dodaju nepogodno krško tlo, ekstenzivna agrarna proizvodnja s nerazvijenom tehnologijom (70,31% svih plugova u Ličko-krbavskoj županiji 1895. imalo je drvenu konstrukciju i drveno ralo), usitnjeni posjedi zbog ograničenog opsega obradivog zemljišta i raspadanja kućnih zadruga kao i tradicionalni život prema običajima koji su se prenosili s koljena na koljeno, nije čudo da je ukupna produktivnost ljudskog rada bila prilično niska, da žetve u ličkim kotarevima nisu davale dovoljno žita ni za prehranu domicilnog stanovništva, da je glad bila vrlo česta i da su se mnoge, ionako skromne ljudske energije u zapuštenoj Lici konstantno iscrpljivale u neimaštini koja je generirala sama sebe. U potrazi za kruhom i boljim životom mnogi su Ličani potkraj 19. i početkom 20. stoljeća počeli napuštati zavičaj. Odlazili su u europske i prekomorske zemlje, osobito u Sjedinjene Američke Države, a mnogi u Slavoniju i druge bogatije sredine. “Jadna Liko, / Izorala plitko / Posijala ritko, / Pa ‘ajde u Slavoniju / Tražit’ hrane”, govorilo se tada.

Ne može se zanijekati da su u 20. stoljeću u Lici postignute vidljive promjene i značajni razvojni pomaci, ali je napredak bio spor, mučan i pun zapreka, te se ostvarivao ponajviše na rubu modernizacijskih procesa na hrvatskom tlu u cjelini. Tijekom 20. stoljeća u Lici su se provodili 10 neizbježni civilizacijski imperativi (npr. elektrifikacija, asfaltiranje cestovne mreže, obrada zemlje strojevima, telefonizacija i sl.). Pritom nije temeljito prestrukturiran cijeli sociokulturni krajolik na način na koji su preoblikovane pojedine arhaične sredine u drugim europskim zemljama. Obje Jugoslavije, kraljevska i socijalistička, zanemarivale su perifernu Liku i njezine stvarne potrebe, a nešto malo industrijskih pogona u drugoj polovici 20. stoljeća imalo je uglavnom ekstenzivno obilježje. Ulaganja su sve do novijeg vremena bila krajnje nedostatna, a domaće razvojne energije preslabe. “Željeznicu dobiti će Lika / Kad već neće imat’ stanovnika”, pjevao je Antun Gustav Matoš. Prvi vlak stigao je u Gospić gotovo 60 godina nakon Zagreba, a moderna autocesta preko Like sagrađena je tek prije nekoliko godina. Društveno-politički uvjeti u 20. stoljeću bili su krajnje promjenjivi, međunacionalni odnosi nesređeni, prelamanje ideoloških opreka (fašizam, komunizam) drastično, a ratovi (osobito Drugi svjetski rat i Domovinski rat) traumatična iskustva s teškim posljedicama (ljudske žrtve, materijalne štete). Masovna nepismenost svladana je tek u posljednjih pola stoljeća, ali su upravo u tom razdoblju depopulacijski procesi u Lici poprimili kataklizmičke razmjere. Lika je 2001. imala tek jednu četvrtinu stanovnika u odnosu prema stanju 1900. godine, te je u samo jednoj generaciji od prenaseljenog postala rijetko naseljen prostor.

Lika je i danas u općoj predodžbi lijepa sredina, ali je u životnoj stvarnosti izrazito deprivirana. Dovoljno je npr. samo površno usporediti izdašnost zagrebačke regije s ličkom da se uoče gotovo ekstremne disproporcije. U Lici i danas prevladavaju oskudni seoski krajolici, mnogi su njezini resursi ograničeni, stalno nastanjeno radno aktivno stanovništvo je malobrojno, a proizvodni učinak po stanovniku nizak. Dakako, koncepcije moguće revitalizacije Like na osnovi klasične industrijalizacije u postindustrijskom svijetu nisu više vjerojatne, a čini se niti poželjne. Zapravo, okosnica ličke budućnosti, uz napredne tehnologije, mogli bi postati “zdrav zrak” i “oštra priroda”, dakle, ono što je stoljećima simboliziralo komaparativni nedostatak ličkoga ozemlja. Ako bi se uzroci zaostajanja Like dugoročno pretvorili u njezine prednosti, a ujedno bi zaživjeli novi oblici gospodarenja uklopivi u koncepciju održivog razvoja, to bi mogla biti prigoda da se postupno smanji raskorak između predodžbe o Lici i stvarnosti u njoj. Zapravo, bila bi to prigoda da kvaliteta modernog življenja i mogućnosti za slojevitiju artikulaciju ljudskih motivacija na toj hrvatskoj kralježnici, uz očuvanje nekih kapitalnih resursa (npr. pitke izvorske vode) i uvažavanje autentičnih vrijednosti, optimalno uhvate i drže korak s razvojnim smjerovima suvremene Hrvatske, Europe i svijeta.

Identitet Like: korijeni i razvitak, gdje se okupilo 75 znanstvenika i drugih sudionika, bio je po mnogome najveći znanstveni skup, dosad održan u Lici i o Lici. Tijekom njegova održavanja otvoren je Područni centar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Gospiću, znanstvenoistraživačka jedinica sa zadaćom da u suradnji s relevantnim čimbenicima iz svijeta znanosti u Hrvatskoj i izvan nje proizvodi kreativnu energiju i pokuša pružati intelektualnu potporu dugoročno održivom procesu kvalitativne preobrazbe suvremenog prostora Like i Gorske Hrvatske.

Zbornik radova Identitet Like: korijeni i razvitak sadržava 54 autorska priloga, recenzirana i kategorizirana na način uobičajen u znanstvenoj zajednici, u rasponu od izvornih znanstvenih radova do prikaza i osvrta, tematski grupiranih u pet cjelina unutar dva sveska. Prvi sadržava četiri uvodne rasprave i cjelinu “Povijesni aspekti ličkog identiteta”. Uvodne rasprave posreduju uvid u temeljna polazišta i osnove identiteta Like. Cjelina “Povijesni aspekti ličkog identiteta” donosi 19 radova o različitim temama - od stare povijesti Like preko srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih iskustava do 19. i 20. stoljeća. Drugi sadržava cjeline “Društveni i gospodarski aspekti ličkog identiteta”, “Etnološki, vjerski i jezični aspekti ličkog identiteta” i “Kulturološki aspekti ličkog identiteta”. Prva cjelina raščlanjena je na tematske sklopove “Demografija, migracije i socijalni identitet Like” (šest radova) i “Gospodarstvo, održivi razvoj i okoliš u Lici” (četiri rada). Drugu cjelinu čine “Etnološke i antropološke teme” (tri rada), “Crkva i identitet Like” (četiri rada) te “Jezik i književnost” (tri rada). Treća cjelina sadržava tri rada u tematskom sklopu “Spomenici i starine”, pet tematskih radova unutar naslova “Fragmenti identiteta Like” i tri rada u sklopu “Pamćenja i sjećanja”.

Imajući na umu naslov Zbornika, može se reći da je prva knjiga uglavnom posvećena korijenima ličkoga identiteta u prošlosti, a druga pretežno sadašnjem i budućem razvitku Like kao dijela Hrvatske.

S obzirom na zastupljenost više znanstvenih polja i grana, uglavnom društvenih i humanističkih, te interdisciplinarnost i multiperspektivnost radova zastupljenih u Zborniku, kao i s obzirom na činjenicu da autori ne pripadaju samo različitim institucijama, nego i različitim znanstvenim smjerovima, te da slijede pomalo raznolike metodologije i pravila izrade i opreme znanstvenih radova u skladu s uzusima njihovih matičnih znanosti, zbornik Identitet Like: korijeni i razvitak odražava niz specifičnosti u izvedbenim nijansama. Istodobno nastoji svojom ujednačenošću u nekim osnovnim parametrima što komunikativnije izaći u susret potencijalnim korisnicima.

Uz zahvalu na ovome mjestu autorima koji su napisali svoje radove i strpljivo čekali njihovo objavljivanje, kao i svima koji su u međuvremenu na bilo koji način pripomogli, neka ovaj dvosveščani zbornik Identitet Like: korijeni i razvitak stigne u ruke svima koji se osobno ili profesionalno zanimaju za ličke teme, sa željom da njegova dijaloški motivirana otvorenost urodi novim nadama za Liku.

Željko Holjevac

Objavljen zbornik MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOGA PODUNAVLJA


U Biblioteci Zbornici Instituta Ivo Pilar kao 38. knjiga objavljen je  početkom lipnja 2010. zbornik MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOGA PODUNAVLJA: ZNANSTVENI, EMPIRIJSKI I ISKUSTVENI UVID. Zbornik okuplja radove prezentirane na 11. znanstveno-stručnom skupu Vukovar ‘91. – sedamnaest godina poslije o temi „Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja: očekivanja, učinci, perspektive (1996. – 1998. – 2008.)“ održanom 13. i 14. studenog 2008. godine u Vukovaru.

mirna_re

Prilozi su u zborniku logički strukturirani u tri tematske cjeline: 1. Međunarodni, politički i vojni aspekti mirne reintegracije; 2. Znanstveni pogled na proces mirne reintegracije; 3. Duhovno-kulturna, obrazovna, zdravstvena i žrtvoslovna dimenzija mirne reintegracije. Valja napomenuti da su za iznesene tvrdnje, podatke i činjenice odgovorni autori pojedinih priloga, dok su urednici učinili tek nužna stilska i tehnička ujednačavanja rukopisa.

MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOGA PODUNAVLJA: ZNANSTVENI, EMPIRIJSKI I ISKUSTVENI UVIDI

Uredili: Dražen Živić i Sandra Cvikić

Biblioteka Zbornici – Knjiga 38

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar

Zagreb − Vukovar, 2010. – Str. 370.


- Korice

Sadržaj

 

Umjesto predgovora

 

MEĐUNARODNI, POLITIČKI I VOJNI ASPEKTI MIRNE REINTEGRACIJE

 

Jacques Paul Klein: UNTAES – sažeto izvješće misije

Vladimir Šeks: Mirna reintegracija Hrvatskoga Podunavlja i izbori za tijela lokalne samouprave

Slavko Barić: Demilitarizacija Hrvatskoga Podunavlja kao preduvjet mirne reintegracije

Vesna Škare Ožbolt: Mirna reintegracija – nemoguća misija?

 

ZNANSTVENI POGLED NA PROCES MIRNE REINTEGRACIJE

 

Albert Bing: Međunarodna zajednica i reintegracija Hrvatskoga Podunavlja: realpolitika i multietnički odnosi

Sanja Špoljar Vržina: Mirna reintegracija, nemoralna „pravda“, nemirna međunarodna savjest – prilog antropologiji Vukovara

Sandra Cvikić: Sociološki pristup u kritičkom preispitivanju društvenih posljedica „mirne reintegracije“ u Vukovaru

Dražen Živić; Ivana Žebec: Ukupna depopulacija i starenje stanovništva – najvažniji demografski procesi na bivšem okupiranom području Hrvatskoga Podunavlja (1991.−2001.)

Ivo Turk; Marijan Jukić: Promjene broja i udjela Hrvata i Srba u Hrvatskom Podunavlju kao posljedica Domovinskog rata i mirne reintegracije (1991. – 2001.)

Ljiljana Dobrovšak: Nacionalne manjine u Vukovarsko-srijemskoj županiji u popisima 1991. i 2001. godine

Mateo Žanić: Predstavljanje i praćenje provedbe Erdutskoga sporazuma u hrvatskom i srpskom izdanju Vukovarskih novina

Renato Matić: Funkcionalna razina povjerenja

 

DUHOVNO-KULTURNA, OBRAZOVNA, ZDRAVSTVENA I ŽRTVOSLOVNA DIMENZIJA MIRNE REINTEGRACIJE

 

Vesna Bosanac; Binazija Kolesar: Uloga zdravstvenog sustava u mirnoj reintegraciji Hrvatskoga Podunavlja

Ivanka Miličić; Karolina Majsec: Reintegracija osnovnoga školstva u Vukovaru – u svjetlu nekih statističkih podataka

Antonija Kukuljica: Kultura i predškolski odgoj u Vukovaru – proces mirne reintegracije

Zvonimir Šeparović: Vukovarska žrtva u kontekstu (mirne) reintegracije

Fra Ante Perković: Duhovno-pastoralni pogled na mirnu reintegraciju Hrvatskoga Podunavlja

Ankica Mlinarić: Vukovar: jučer, danas, sutra – osobno i profesionalno iskustvo te vizija budućnosti

 

Sažetci

Summaries

Bilješke o autorima

 

 

 

Umjesto predgovora

 

Povijesna, pa i politička činjenica jest da djelovanje međunarodne zajednice u Republici Hrvatskoj, osobito UN-a kroz misije UNPROFOR-a i UNCRO-a između 1992. i 1995. godine, nije ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Nisu, naime, ispunjeni najvažniji ciljevi tih misija: nije uspostavljen potpun mir i trajni prekid oružanih borbi, nijedan prognanik nije se vratio svojemu domu na tada okupiranom području Republike Hrvatske. UNPROFOR i UNCRO de facto su održavali samo status quo, što je zapravo bilo svojevrsno međunarodno priznanje rezultata agresije i etničkoga čišćenja.

 

Hrvatska je bila suočena s okupacijom oko četvrtine državnoga područja, na kojemu je prije rata živjelo oko pola milijuna ljudi. Tisuće poginulih, nasilno odvedenih i nestalih osoba, stotine tisuća prognanih, materijalne štete koje se mjere u milijardama američkih dolara, opća nesigurnost koja nije poticala gospodarski razvitak na neokupiranom dijelu Hrvatske – samo su grubi pokazatelji negativnih posljedica srbijanske oružane agresije na Hrvatsku. Međunarodne političke okolnosti i interesi velikih sila nisu pogodovali brzom, učinkovitom i napose pravednom rješavanju pitanja okupiranih područja i njihova povratka u hrvatski ustavno-politički, društveni, ekonomski i teritorijalni ustroj. Također, izrazito radikalna i nepomirljiva stajališta tadašnjih predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su, poučeni od beogradskog režima, odbijali svako političko rješenje koje je podrazumijevalo cjelovitost hrvatskoga državnog teritorija (pa čak i Plan Z-4, koji je u biti podrazumijevao političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, tj. „državu u državi“), nisu išla u prilog zaustavljanju rata, uspostavi mira te pronalaženju pravednih i trajnih odgovora na sva otvorena pitanja. Zbog tih općih okolnosti, Hrvatska je u četiri godine srbijanske agresije morala, unatoč protivljenjima iz međunarodne zajednice (osobito iz britansko-francuskih krugova, tradicionalno sklonih Srbiji) i nekih unutarhrvatskih političkih i društvenih čimbenika, a potaknuta neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, postupno vojno oslobađati svoj teritorij.

 

Vojno-redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ oslobođeno je više od 15 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverno-dalmatinskoga zaleđa, čime je projekt Velike Srbije (oživotvoren kroz Republiku Srpsku Krajinu) u Hrvatskoj slomljen. Pod srpskom okupacijom ostalo je samo Hrvatsko Podunavlje: dakle, krajnji istok zemlje koji je i bio prvi na udaru srbijanske agresije te koji je pretrpio i najveća ljudska stradanja (više od šest tisuća poginulih i nestalih, stotinjak tisuća prognanih) i materijalna razaranja (samo u Vukovaru procijenjena materijalna ratna šteta premašila je 9,5 milijarda kuna).

 

Usporedno s oslobađanjem okupiranih dijelova Hrvatske, uspješne vojne operacije sredinom 1995. Godine organizirane su i u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje su postrojbe HVO-a, Armije BiH te dijelova Hrvatske vojske (koja je nastupala na temelju Splitskoga sporazuma Tuđman – Izetbegović iz srpnja 1995. godine) teško porazile Srbe u zapadnoj Bosni te se na samo tridesetak kilometara približile Banjaluci. Potpun vojni poraz srpske vojske u BiH bio je tada posve vjerojatan. U tim okolnostima vrlo realna činila se prijetnja o još jednom velikom srpskom izbjegličkom valu prema Srbiji, ionako pretrpanoj izbjeglicama iz „Krajine“. Uvidjevši opasnost od takvog razvoja situacije, Slobodan Milošević pristaje na mirovne pregovore (u Daytonu) i de facto priznaje poraz svoje maksimalističke velikosrbijanske državne i nacionalne politike. Međunarodna zajednica, pribojavajući se nove humanitarne katastrofe, utječe na sve strane kako bi ratni sukobi prestali te kako bi se uspostavio kakav-takav mir. To rezultira mirovnim pregovorima u Daytonu te potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Parizu.

 

Pomalo samozatajno tadašnje hrvatsko političko vodstvo zahtijeva da se u mirovne razgovore uključi i preostali okupirani dio Hrvatske – Hrvatsko Podunavlje. Milošević zna da bi bez obzira na žrtve, Hrvatska vojska pobijedila i izišla na Dunav, što bi, prema njegovoj procjeni, pokrenulo više desetaka tisuća Srba preko Dunava u Srbiju. Takav razvoj događaja Milošević nije smio dopustiti, pa je pristao na povratak Hrvatskoga Podunavlja u okrilje Hrvatske. Dakako, pokušao je u tom procesu od međunarodne zajednice i Hrvatske ostvariti i neke koncesije, za sebe osobno i za Srbiju, odnosno za Srbe u Podunavlju. Neke ustupke je dobio, ali – dugoročno gledajući – reintegracija Hrvatskoga Podunavlja bila je proces koji se nije moglo zaustaviti. Na osnovi tzv. Zagrebačko-erdutskog sporazuma (potpisanog 12. studenoga 1995. godine), Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju 1037 kojom je u siječnju 1996. godine uspostavljen mandat UNTAES-a. Na čelo Prijelazne uprave u Hrvatskome Podunavlju došao je američki general Jacques Paul Klein, što je ujedno značilo da je SAD iznimno zainteresiran da se mirna reintegracija u cijelosti provede.

 

Za Hrvatsku prihvaćanje mirovnog plana i procesa mirne reintegracije nije bila laka odluka, jer je hrvatska javnost, nakon „Bljeska“i „Oluje“ ipak očekivala i odobravala nešto drugačiji scenarij oslobađanja Hrvatskoga Podunavlja i Vukovara kao simbola otpora srbijanskoj agresiji. No, činjenica da su upravljanje procesom mirne reintegracije na stanovit način preuzeli Amerikanci, bilo je svojevrsno jamstvo i hrvatskoj političkoj i najširoj javnosti da će se potpisani sporazumi i donesene rezolucije ipak realizirati te da će konačno ostvarenje hrvatske teritorijalne cjelovitosti proći bez novih vojnih akcija i – što je najvažnije – bez novih žrtava. Partnerski odnos Hrvatske i UN-a omogućio je da se reintegracija provede odlučno, relativno brzo i u konačnici uspješno. Doduše, nisu sve odluke generala Kleina, kao ni svi sporazumi koje je hrvatska strana potpisivala, posebno o reintegraciji školskog sustava, opravdano nailazile na razumijevanje i odobravanje hrvatskih građana, napose prognanika, ali u cjelini uzevši, misija UNTAES- a bila je učinkovita, jedna od rijetkih uspješnih koje su se odvijale pod okriljem UN-a.

 

Osnovne pretpostavke za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije uključivale su, među ostalim, sljedeća područja djelovanja: demilitarizaciju područja (razoružanje do tada prilično brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa), uspostavu prijelaznih policijskih snaga, početak razminiranja, postupno stvaranje ozračja o neizbježnosti i nezaustavljivosti mirne reintegracije među lokalnim Srbima, reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, pilot-projekt povratka u naselja tzv. Srijemskog trokuta. Osobito važni za uspjeh cijele misije i osiguranje uvjeta za povratak hrvatskih prognanika bili su lokalni izbori održani 13. travnja 1997. godine. Njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Osim toga, Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave. Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998. godine.

 

Mirna reintegracija Hrvatskoga Podunavlja, unatoč poteškoćama i problemima koje je donijela, a koji se još uvijek baštine u javnom životu toga prostora, ipak predstavlja dugoročnu hrvatsku političku pobjedu. Povratak Podunavlja pod nadzor Hrvatske, pa i na miran način, poručuje da žrtve Vukovara, Bogdanovaca, Marinaca, Nuštra, Nijemaca, Ćelija, Tovarnika, Iloka i tolikih drugih mjesta, nisu bile uzaludne, te da na temeljima koje su one izgradile mi danas imamo obvezu graditi sadašnjost i budućnost hrvatske države.

 

U povodu 10. obljetnice završetka mirne reintegracije, a u sklopu programa obilježavanja 17. obljetnice Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar organizirao je 13. i 14. studenoga 2008. godine 11. znanstveno-stručni skup Vukovar ‘91. – sedamnaest godina poslije o temi „Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja: očekivanja, učinci, perspektive (1996. – 1998. – 2008.)“. Cilj skupa je bio znanstvenim činjenicama, empirijskim spoznajama, ali i iskustvenim uvidima osvrnuti se na povijesno-političke, društveno-ekonomske, demografske, vojne, sociološke, međunarodno-pravne, žrtvoslovne, duhovne i medijske aspekte (uzroke i posljedice) toga složenog i važnog procesa, procesa koji i danas, desetljeće nakon svojeg završetka, još uvijek određuje niz pitanja društvenog i političkog života na tom području. Skup je okupio tridesetak uglednih znanstvenika, ali i neposrednih sudionika procesa mirne reintegracije, predvođenih tadašnjim prijelaznim upraviteljem Jacques Paulom Kleinom.

 

Nakon nešto duže pripreme pred hrvatsku javnost izlazimo sa zbornikom radova s toga skupa, u kojemu je većina iznesenih priopćenja. Nažalost, neki od sudionika, unatoč višekratnim podsjećanjima, nisu držali potrebnim prirediti pisanu verziju svojih izlaganja, zbog čega nam je žao. Naime, njihova su iskustva dragocjena i bila bi vrijedan doprinos cjelovitom vrednovanju procesa mirne reintegracije. No, i tekstovi objavljeni u ovom zborniku koristan su doprinos valorizaciji složenih političkih, međunarodnih, društvenih i drugih aspekata mirne reintegracije, njezina tijeka, uspjeha ali i spoticanja. Svjesni smo da ovim zbornikom tek otvaramo put prema dubljem i sustavnijem istraživanju ove tematike te se nadamo da će biti jedan od relevantnih izvora za nova istraživanja.

 

Prilozi su u zborniku logički strukturirani u tri tematske cjeline: 1. Međunarodni, politički i vojni aspekti mirne reintegracije; 2. Znanstveni pogled na proces mirne reintegracije; 3. Duhovno-kulturna, obrazovna, zdravstvena i žrtvoslovna dimenzija mirne reintegracije. Valja napomenuti da su za iznesene tvrdnje, podatke i činjenice odgovorni autori pojedinih priloga, dok su urednici učinili tek nužna stilska i tehnička ujednačavanja rukopisa.

 

Na kraju, želimo zahvaliti svima koji su svojim radom i trudom omogućili da ovaj zbornik krene u „život“, a na poseban način Gradu Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji, koji su svesrdno poduprli tiskanje ovoga djela.

 

Urednici

 

U Vukovaru, 15. siječnja 2010. godine

Demografski kontekst i sociokulturne posljedice Hrvatskoga domovinskog rata


U biblioteci Zbornici objavljena je 35 knjiga pod naslovom Demografski kontekst i sociokulturne posljedice Hrvatskoga domovinskog rata. Knjigu su uredili Dražen Živić i Ivana Žebec a sadrži priloge s 10. znanstveno-stručnog skupa "Vukovar '91. - šesnaest godina poslije", koji se u organizaciji područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Vukovara održao 14. studenoga 2007. u sklopu službenog programa obilježavanja "18. studenoga - Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine"

zbornik-vukovar-09
DEMOGRAFSKI KONTEKST I SOCIOKULTURNE POSLJEDICE HRVATSKOGA DOMOVINSKOG RATA
Urednici: Dražen Živić, Ivana Žebec; Biblioteka Zbornici, knj. 35. - Str. - 284.
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Vukovar, Zagreb - Vukovar, 2009.


- Sadržaj

Ugledni znanstvenici i stručnjaci iznova su aktualizirali i na temelju novije statističko-demografske dokumentacije, arhivske građe, literature i drugih izvora problematizirali neke demografske i sociokulturne aspekte procesa hrvatskoga osamostaljenja, napose rata nametnutog srbijanskom oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku. U ovom zborniku nalazi se većina izlaganja sa skupa. Autori su ukazali na demografske prilike u Hrvatskoj koncem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, na demografska kretanja na ratom zahvaćen im područjima Hrvatske, na demografske ratne gubitke i dugoročne demografske posljedice rata, na problematiku nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih osoba, masovnih i pojedinačnih grobnica te ekshumacija i identifikacija žrtava rata, na pitanje zločina i zločinaca, kao i na neke sociokulturne posljedice rata, napose u domeni oblikovanja hrvatskoga nacionalnog identiteta, odgovornosti međunarodne zajednice za počinjene zločine te mogućnosti poslijeratne izgradnje suživota i rekonstrukcije socijalno-nacionalnih veza. Radovi bacaju mnogo novoga svjetla na nedavno, ali još uvijek premalo istraživano razdoblje hrvatske povijesti. Dakako, za tvrdnje i stavove koji se nalaze među koricama ove knjige odgovorni su isključivo njihovi autori. Urednici su proveli tek manje i nužne intervencije nastojeći formalno ujednačiti priloge, ostavljajući autorima punu slobodu načina i stila izražavanja.


Sadržaj

Predgovor

I. DEMOGRAFSKI KONTEKST I POSLJEDICE HRVATSKOGA DOMOVINSKOG RATA

Nenad Pokos: Demografske promjene na bivšim okupiranim područjima Republike Hrvatske izmedu 1991. i 2001. godine
Ivan Grujić, Višnja Bilić: Zatočeni, nestali i masovne grobnice: žrtve i dokazi zločina
Višnja Mišin: Zločin i zločinci
Dražen Švagelj, Krunoslav Šarić: Poginuli tijekom Domovinskog rata evidentirani na Odjelu za patologiju Medicinskog centra Vinkovci (od 2. svibnja 1991. do 15. svibnja 1992.)
Ivo Turk: Promjene u narodnosnom sastavu stanovništva Karlovačke županije (1991. - 2001.)
Dražen Živić: Demografski kontekst srbijanske oružane agresije na hrvatsko Podunavlje
Mario Kevo: Izravni demografiki gubici Brodsko-posavske županije (1991. - 2001.): odabrani aspekti

II. SOCIOKULTURNI KONTEKST I POSLJEDICE HRVATSKOGA DOMOVINSKOG RATA

Josipa Maras Kraljević: Arhivsko gradivo o Vukovaru u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata
Rebeka Mesarić Žabčić: Posljedice Domovinskog rata: primjer Dubrovačko-neretvanske županije
Sandra Cvikić: Nacionalizam i hrvatski nacionalni identitet u Vukovaru - teorijski aspekt
Antun Šundalić: Globalna međuovisnost kao okvir hrvatskog kretanja od „zajednice“ prema „društvu“: primjer istočne Hrvatske
Dragutin Babić: Socijalna integracija i sjećanje ratnih migranata (Hrvata i Srba) u poslijeratnom razdoblju
Sanja Špoljar Vržina: Hrvatski domovinski rat i prakse posramljivanja - antropološki osvrt

Sažetci
Životopisi

FORBES: Hrvatski san

 

Stan, posao, obitelj, zdravlje i prijatelji. Tako danas sanjaju Hrvati. Skromno. No, istraživanje koje su proveli Forbes i Institut „Ivo Pilar“ pokazuje da je mali san većine otvorio prostor za američki san na hrvatski način / Tanja Tolić

 

hrvatski san 1 hrvatski san 2

 

Tema hrvatskog izdanja časopisa FORBES od siječnja 2009. Foto Getty Images, Damjan Tadić / Cropix


Američki san je san o zemlji u kojoj bi život trebao biti bolji, bogatiji i ispunjeniji za svakog, san koji svatko može ostvariti u skladu sa svojim sposobnostima i dosezima. Europljani teško razumiju taj san, a i mnogima od nas on je postao tegoban i teško je u njega vjerovati. To nije samo san o automobilima i autocestama, nego san o socijalnoj pravdi koja omogućuje svakom muškarcu i svakoj ženi da dosegnu maksimum onoga za što su sposobni, san kojeg će im drugi priznati, san koji ne ovisi o rođenju ili statusu.

Tako je prije gotovo 80 godina u svojoj knjizi „The Epic of America“ pisao James Truslow Adams. Bio je prvi koji je definirao tu eteričnu auru čežnje koja je mnoge natjerala preko oceana ili preko cijelog američkog kontinenta u potrazi za boljim životom.
Hrvati, s druge strane, nemaju definiran hrvatski san. Ispitivanja koja je proveo Institut za društvena istraživanja "Ivo Pilar" i koje prvi put objavljuje upravo hrvatski Forbes pokazuju da, ako hrvatski san i postoji, onda je malen, skroman i ne uključuje skupe automobile, visoke nebodere i dugačke autoceste.

 

 

Hrvatski san podrazumijeva najprije siguran život: siguran posao (koji se najlakše nalazi u državnim i javnim poduzećima), prosječne mjesečne prihode koji ne prelaze 3000 kuna po članu kućanstva te stambeni prostor u vlasništvu. Hrvati koji "sanjaju" žele biti dobro obrazovani, žele biti dobroga zdravlja te živjeti sa što je moguće manje svakodnevnog stresa. Ilustracije radi, oni među nama koji su najsretniji (a time podrazumijevamo i da žive hrvatski san) od kuće do posla i obratno potroše najviše trideset minuta, bilo da idu pješke ili se voze u automobilu, autobusu, tramvaju ili vlaku...
Najvažnija karakteristika našeg malog hrvatskog sna nema, međutim, nikakve veze s onim što posjedujemo, što možemo kupiti ili koliko možemo zaraditi. Dobri obiteljski odnosi, kao i odnosi s prijateljima, najviše su pozicionirani na listi naših žudnji za dobrim životom.
Dvoje hrvatskih znanstvenika koji su nam pomogli definirati hrvatski san - prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan i doc. dr. Josip Burušić, oboje iz Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" - pri njegovu su definiranju zauzeli tzv. bottom-up pristup. Pojednostavljeno rečeno, odredili su kategorije za koje možemo opravdano reći da čine san svakoga čovjeka, pa i hrvatskih građana, a onda pogledali što nacionalna istraživanja govore o ljudima koji su ostvarili to "nešto''. To nešto u slučaju hrvatskoga sna definirali smo zajednički kao osjećaj sreće.

 

"Pojmovi životnog zadovoljstva i sreće ubrajaju se pod širi pojam onoga što se na engleskom jeziku zove 'subjective well-being' ili subjektivna dobrobit. U suvremenoj se literaturi on određuje kao stupanj u kojem ljudi u nekom društvu ili državi uspijevaju ostvariti one vrednote do kojih drže, koje su im važne'', objašnjava znanstvenica Ljiljana Kaliterna Lipovčan. Sreća i životno zadovoljstvo u empirijskim se istraživanjima mjere standardiziranim skalama. Proučavajući istraživanja Instituta za društvena istraživanja provedena na nacionalnim i reprezentativnim uzorcima, znanstvenici s kojima smo surađivali uspjeli su iščitati obilježja, stavove i uvjerenja ljudi koji su za sebe rekli da su izrazito sretni. Dakle onih za koje možemo, s obzirom na najviši stupanj sreće, pretpostaviti i da doista žive hrvatski san.



Onih koji svoj osjećaj sreće na ljestvici od 0 do 10 ocjenjuju čistom desetkom u Hrvatskoj ima zapravo prilično mnogo - između 11 i 12 posto. A ono što sretne hrvatske građane najviše razlikuje od ostalih koji nisu toliko sretni jest izrazito zadovoljstvo zdravljem, odnosima u obitelji i odnosima s prijateljima. Oko 90 posto sretnih Hrvata izjavilo je u raznim istraživanjima da im je zdravstveno stanje vrlo dobro ili dobro te procijenilo da su izrazito zadovoljni odnosima s bližnjima, u koje obavezno ubrajaju i prijatelje.



Polovica najsretnijih Hrvata tako, primjerice, svoje prijatelje vida nekoliko puta mjesečno, dok ih trećina viđa nekoliko puta tjedno. Polovica sretnih Hrvata može često ili uvijek od svoje obitelji zatražiti pomoć, dok isto može učiniti tek trećina "običnih" Hrvata, koji se ne smatraju toliko sretnima. Sretnici među nama često razgovaraju s članovima obitelji o svojim problemima, a gotovo 60 posto tih najsretnijih obitelj uvijek podržava u njihovim planovima. Drugim riječima, imaju jako dobro zaleđe, sigurnu luku u kojoj uvijek mogu naći utočište. Uspoređujući Hrvate s Nizozemcima ili, primjerice, Amerikancima, možemo vidjeti da je u Hrvatskoj više onih (36 posto) koji su vrlo zadovoljni odnosom s bližnjima, nego u Nizozemskoj (23%) ili Sjedinjenim Američkim Državama (27%). Zadovoljniji smo i svojim zdravljem, no zato su Nizozemci i Amerikanci sretniji životom u cijelosti, što možemo vjerojatno tumačiti boljim standardom života. Hrvatska istraživanja, međutim, pokazuju da se Hrvati smatraju prilično sretnim narodom, iako nisu osobito zadovoljni svojim životom (ocjena životnog zadovoljstva ne prelazi trokju na skali od 0-10, dok stupanj sreće prosječno iznosi 7,7).

 

Novac, naravno, ne može kupiti sreću, no u Hrvatskoj, pokazuju istraživanja sociologa, i dalje snažno utječe na osjećaj sreće. Što više novca zarađuju, to su Hrvati i zadovoljniji, Iogično, svojim materijalnim statusom i uspjehom u životu, ali i zdravljem, osjećajem fizičke sigurnosti, prihvaćenošću u zajednici te sigurnošću u budućnost.

Zašto je hrvatski san skroman? Profesorica Kaliterna Lipovčan objašnjava kako je hrvatski san, kao i svačiji san, djelomično odraz vremena u kojem živimo. "Vjerujemo da u sadašnjem trenutku velike nestabilnosti u svjetskom gospodarstvu siguran posao postaje sve više san svih ljudi. Može li se reći da je to skromno u trenutku kada se najavljuju ili čak već i provode masovna otpuštanja diljem svijeta'': pita se znanstvenica Kaliterna Lipovčan.

 

Njen stav potvrđuju i ispitivanja društvenih i životnih vrijednosti među Hrvatima. Nešto više od polovice Hrvatica i Hrvata trenutno je zadovoljno standardom svojeg života, po manje od polovice populacije vjeruje da će se taj standard nastaviti poboljšavati. Oko trećine misli baš suprotno - da će se pogoršati, a što su ljudi stariji, to im je optimizam slabiji.

 


Istraživanja, međutim, posredno ukazuju na jedan vrlo zanimljiv fenomen: upravo zato što većina Hrvata sanja skromne snove, Hrvatska je u ovom trenutku idealna zemlja za ostvarivanje "američkog sna'': Naravno, na hrvatski način. Čežnja za sigurnim poslom u državnoj službi, stanom ili kućom u vlastitom vlasništvu te ljubavlju i osjećajem topline, Hrvatima koji su hrabri, imaju kapitala i pametnu ideju stvara idealnu pozornicu za ostvarivanje novog, ambicioznijeg hrvatskog sna. To vrijedi, naravno, pod uvjetom da su preboljeli strah od uspjeha i, još više - promjene, ili da su u životu doživjeli i preživjeli točku preokreta - trenutak kada su možda shvatili da su toliko izgubili da su spremni i sve osvojiti.
Trojac iz naše priče o velikom ili novom hrvatskom snu potvrđuje upravo to. Nenad Bakić, bivši vlasnik portala Moj-Posao, gradio je svoj biznis strpljivo i uporno i može se, kako kaže jedan njegov bivši suradnik, pohvaliti mogućnošću gledanja u budućnost. Opisuju ga kao jednog od najspecifičnijih ljudi u hrvatskom poslovnom svijetu. Kažu da je osoba koja je barem jedno desetljeće ispred svoga vremena.
Miroslav Plišo je sa 19 godina došao iz Travnika u Zagreb studirati pravo. Zanat je tesao u odvjetničkim uredima, a onda je došao dan kada se, nakon godina napornog rada, upitao želi li biti tek jedan mrav u krcatom mravinjaku. Mogao je, kaže, kupiti stan, kuću, brod, vikendicu... ali se sjećao jednog imanja iz djetinjstva i jednog čovjeka koji je u njemu uživao. Od fanatika korporacijskog odvjetništva pretvorio se u proizvođača maslinovog ulja svjetske kvalitete te izvrsnog crnog i bijelog vina.
Životna priča Damira Vanđelića je možda - možda, kažemo - najnevjerojatnija. Šest je mjeseci proveo u ratnom zarobljeništvu; on je doista čovjek kojeg je život natjerao do ruba. To ga je kaže učinilo bitno čvršćim. Uspjeh je postigao teško, ali je igrao fer. Danas je čovjek s pet krupnih upravljačkih funkcija u Adris grupi, tvrtki koja se uvrstila među 20 hrvatskih poslodavaca prvog izbora u 2008. godini.
Bakić, Plišo i Vanđelić nisu, naravno, jedini Hrvati koji sanjaju veći san. Ima ih još puno, a imena mnogih od njih većini ne govore ništa. Najčešće zato što iza tih ljudi ne stoji još dovoljno kapitala da bi mogli katapultirati svoje snove u orbitu uspjeha, no hrabriji Hrvati svakako dolaze. Vrlo jednostavno rezonirajući, to su svi oni koji danas sami sebe zapošljavaju, rade kao "slobodnjaci''. Statistike, primjerice, pokazuju da tek 4,4 posto muškaraca koji rade u nekoj tvrtki često rade subotom i nedjeljom. Postotak "slobodnjaka" koji često rade subotom i nedjeljom penje se, međutim, do 33 posto. To je zato što znaju da rade za sebe. Sve je više i onih koji razmišljaju o pokretanju vlastitog biznisa.

 

 

O tome, primjerice, sanja 52 posto onih iz umjetničke struke, 55 posto iz obrtničkih škola, 46 posto ljudi koji su završili tehničke znanosti, 45 posto onih društveno-humanističkog usmjerenja… Od svih vrsta tvrtki u Hrvatskoj, prema podacima Eurofounda, 39 posto je onih koji imaju jednog zaposlenog. Samog sebe koji sanja bolji život.
Hrvati su pritom i više nego dobri radnici: šesti su na ljestvici 10 najvećih radnika u Europi. Pokazuju i inicijativu: svaki deseti je bio na 20 i više različitih razgovora za posao. Radnici su novoga doba - 76 posto onih do 30 godina kažu da im je bitna socijalna osviještenost njihovog poslodavca, a taj je postotak i veći (83%) među onima starijima od 30 godina. Postoje, naravno, i neke razlike u stavovima, ovisno o dobi i obrazovanju. Oni slabije obrazovani, kad biraju posao, najviše razmišljaju o sigurnosti radnog mjesta, oni s fakultetom gledaju koliko će imati prilike za napredovanje. Ovo posljednje u izboru zaposlenja vodi i radnike do 32 godine, dok stariji razmatraju koliko tvrtka vodi u svom sektoru i, slijedom toga, koliko garantira siguran posao. Ipak, primarni razlog za odabir nekog posla i dalje je visina plaća. To ne treba čuditi ako se zna, kako pokazuju svjetska istraživanja, da osjećaj sreće raste do granice od 13.000 američkih dolara bruto nacionalnog dohotka. Kad se ona dosegne, porast materijalnog blagostanja više ne utječe na to koliko smo sretni. A možda ni na to što se usudujemo sanjati.

 

 - Tanja Tolić, Forbes - hrvatsko izdanje, siječanj 2009., str. 50-55.

 

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar © 2008-2016 | Impressum | Izrada web stranica: Vega Intro