Naslovnica SiteMap

matematika-ljudskog-zivota
pravo-na-sada


hr-excellence
Knjižnica instituta-katalog
knjiznica-twitter

Objavljena monografija dr. sc. Stipana Trogrlića o mons. BOŽI MILANOVIĆU


U biblioteci Analecta croatica christiana nakladnika Kršćanska sadašnjost i Državnog arhiva u Pazinu rujna 2011. godine objavljena je monografija višeg znanstvenog suradnika i voditelja Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Puli pod naslovom Mons. Božo Milanović istarski svećenik (1890.-1980.) - Crkveno-vjersko i javno-političko djelovanje
 

naslovnica Povodom 120. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti mons. dr. Bože Milanovića u Pazinu je 16. listopada 2010. održan znanstveni skup “Mons. dr. BOŽO MILANOVIĆ -TRAGOVI JEDNE VIZIJE” u organizaciji Porečke i Pulske biskupija te Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Pula...
- O skupu / Program skupa / Fotogalerija / Skup u medijima




Stipan Trogrlić
Mons. BOŽO MILANOVIĆ ISTARSKI SVEĆENIK (1890.-1980.). Crkveno-vjersko i javno-političko djelovanje
Biblioteka: Analecta croatica christiana
Nakladnik: Kršćanska sadašnjost i Državni arhiv Pazin
Zagreb - Pazin, 2011. - Str. 329
ISBN: 978-953-11-0613-9
- O monografiji / O autoru



O monografiji

Monografija predstavlja jedinstveno bio-bibliografsko djelo o mons. Boži Milanoviću, istarskom svećeniku i društveno-političkom radniku: neslomljivom u progonu, odlučnom u borbi za hrvatski identitet Istre i njezino uključivanje u Hrvatsku u vremenu crtanja granica potezom pera velikih sila, neovisnom o političkoj stvarnosti. Riječ je ne samo o povijesti jedne važne ličnosti već i o crkveno-povijesnoj slici Istre u dugom razdoblju od početka 19. stoljeća do novih političkih i društvenih promjena nakon smrti mons. Bože Milanovića 1980. godine, u koje je ugrađen i dio njegovih političkih, društvenih, kulturnih i vjerskih nastojanja. Monografija se temelji na povijesnim izvorima (dokumentima iz Milanovićeva osobnog arhiva, kao i arhiva brojnih ustanova) i na osobnim iskazima. Tako ova knjiga dobiva na autentičnosti i povijesnoj točnosti. Autor, viši znanstveni suradnik i voditelj Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Puli, tijekom gotovo dva desetljeća proučava ulogu Katoličke crkve u Istri, u istarskim nacionalno-političkim i društvenim previranjima u vremenu od kraja 19. do sredine 20. stoljeća te je na tu temu objavio tridesetak znanstvenih stručnih radova i tri knjige za koje je i nagrađivan.

- http://www.verbum.hr/knjige/mons-bozo-milanovic-istarski-svecenik-%281890-1980%29-4546/


O autoru

trogrlic-stjepan dr. sc. Stipan Trogrlić

 
Dr. sc. Stipan Trogrlić viši je znanstveni suradnik i voditelj Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilaru Puli. Tijekom gotovo dva desetljeća proučava ulogu Katoličke crkve u Istri, u istarskim nacionalno-političkim i društvenim previranjima u vremenu od kraja 19. do sredine 20. stoljeća te je na tu temu objavio tridesetak znanstvenih i stručnih radova i tri knjige. Za knjigu Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954. dobio je 2010. godine Nagradu Ljubica Štefan, koju Hrvatska kulturna zaklada i tjednik Hrvatsko slovo dodjeljuju za znanstveno-publicistički rad. Dr. Trogrlić je kao vanjski suradnik (naslovni docent) na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli nositelj sljedećih kolegija: Metodika nastave povijesti I. i II., Hrvatski i talijanski katolički pokret u Istri i Katolička crkva u integraciji istarskih Hrvata 1848.-1914. godine. Porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan imenovao ga je godine 2001. peritom u kauzi za beatifikaciju sluge Božjeg Miroslava Bulešića. Za potrebe kauze napisao je elaborat Vjerske, društvene, političke i nacionalne prilike u Istri 1945.-1955. godine.

- http://www.verbum.hr/knjige/autor-trogrlic-stjepan/

>>> Predstavljena monografija dr. sc. Stipana Trogrlića o mons. Boži Milanoviću

>>> Dr. sc. Stipan Trogrlić: Razgovor s povodom o monografiji Mons. Božo Milinović 
 
>>> PODRUČNI CENTAR PULA






Studija inovacijskih potreba u zemljama WBC-a


Krajem 2011. godine Institut Ivo Pilar je u suradnji sa svojim partnerima kao voditelj zadatka izradio Studiju inovacijskih potreba u zemljama WBC-a. Studija predstavlja komparaciju inovacijskih kapaciteta WBC-a kako bi se istražilo mogućnosti regionalne inovacijske suradnje

wbc2011 Institut Ivo Pilar sudjeluje u FP7 projektu  WBC-INCO.NET  koji je započela Europska komisija u veljači 2008. godine radi poticanja znanstvenoistraživačke suradnje zemalja Zapadnog Balkana, zemalja kandidata za članstvo u Europskoj uniji i same Europske unije. Dosad je Institut bio voditelj dva zadatka i izradio dvije studije - o preprekama istraživačke suradnje te o inovacijskim kapacitetima zemalja WBC-a
http://www.wbc-inco.net/object/news/list


WBC-INCO.NET konzorcij  je koji okuplja 26 partnera iz 16 zemalja.  Među partnerima su ministarstva znanosti i tehnologije Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i  Srbije te Austrije, Bugarske, Njemačke, Grčke, Slovenije i Turske.

WBC-INCO.NET podupire i unutarregionalni dijalog te razmjenu informacija s nekoliko uprava Europske komisije te ostalim međunarodnim  institucijama kao što su UNESCO i Svjetska banka.

Institut Ivo Pilar sudjeluje u nekoliko radnih paketa među kojima je najznačajnija njegova uloga koordinatora na utvrđivanju istraživačkih prioriteta unutar Hrvatske u pet područja:  zdravlje, informacijske i telekomunikacijske tehnologije, poljoprivreda, transport i okoliš. Cilj je utvrditi zajedničke prioritete istraživanja na regionalnoj razini.


Prepreke istraživačkoj suradnji

Institut je bio voditelj zadatka Analiza prepreka istraživačkoj suradnj WBC zemalja i EU-a, s naglaskom na  FP7, te je napravljena kompleksna studija o barijerama suradnje među kojima se ističu pomanjkanje upravljačkih  kapaciteta istraživača za sudjelovanje u FP7 projektima i administrativne procedure Europske komisije za prijavu i praćenje projekta.

- Studija: Barriers in research cooperation of WBC countries (pdf - 1,7 mb)


Usporedba Inovacijskih kapaciteta

Godine 2011. Institut je u suradnji sa svojim partnerima kao voditelj zadatka izradio Studiju inovacijskih potreba u zemljama WBC-a. Studija predstavlja komparaciju inovacijskih kapaciteta WBC-a kako bi se istražilo mogućnosti regionalne inovacijske suradnje. Utvrđeno je da se zemlje WBC-a značajno razlikuju ukupnom razvijenošću, inovacijskim kapacitetom kao i učinkovitošću nacionalnih inovacijskih sustava te upravljačkom sposobnošću unapređivanja inovacijskih kompetencija.

- Studija: Comparative analysis of the innovation capacity in the WBC with particular focus on joint cooperation needs (pdf - 3,4 mb)


>>> Kontakt: dr. sc. Jadranka Švarc: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

KAKO RAZUMJETI ROD? - Nova knjiga Jadranke Rebeke Anić


Početkom rujna 2011. iz tiska je izašla knjiga dr. sc. Jadranke Rebeke Anić, znanstvene suradnice Instituta Ivo Pilar - Centar Split,  pod naslovom KAKO RAZUMJETI ROD? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi. Objavljena je kao druga knjiga Biblioteke Centra za religijske studije Instituta Ivo Pilar
 

rod_naslovnica

Riječ je o knjizi koja će ... postati nezaobilazna literatura u svim budućim raspravama i kolegijima koji se tiču društvene konstrukcije roda. - Iz recenzije prof. dr. sc. Inge Tomić-Koludrović

 

  

  

 

Jadranka Rebeka Anić
KAKO RAZUMJETI ROD?
Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi
Biblioteka Centra za religijske studije - Knjiga 2.
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Zagreb, 2011. - Str. 194. - ISBN 978-953-6666-79-9

 - Sadržaj / Iz recenzija / O autorici


 

 
Sadržaj

 

- Omot / Impresum / Sadržaj / Puni tekst knjige 
Predgovor (Slavica Jakelić)
Uvod
1. POLAZIŠTE RASPRAVE: STAJALIŠTA GABRIELE KUBY
2. ROD – ZNAČENJE POJMA
2.1. Pojmovnik 100 words for equality
2.2. Dokument Njemačke komisije Justitia et pax
3. POVIJEST POJMA ROD
3.1. Nastanak i ključne prekretnice
3.1.2. Različita značenja
3.2. Rod u raspravama o homoseksualnim identitetima
4. STAJALIŠTA I IZJAVE SVETE STOLICE
4.1. Četvrta međunarodna konferencija o ženama u Pekingu
4.2. Rimska konferencija i Peking 5+
4.3. Novije izjave Svete Stolice
5. ROD – ŠIFRA ZA HOMOSEKSUALNOST
6. ROD U CRKVENIM DOKUMENTIMA
6.1. Pismo biskupima Katoličke crkve o suradnji muškarca i žene u Crkvi i svijetu
6.2. Dokument Brak, obitelj i "de-facto" bračne zajednice
6.3. Dokument Obitelj i ljudska prava
6.4. Izvor
7. ROD U TEOLOGIJI
7.1. Uporaba pojmova
7.2. Kritičari rodnih teorija
7.2.1. Leksikon dvosmislenih i prijepornih pojmova o obitelji, životu i etičkim pitanjima
7.2.2. Stručno savjetovanje Njemačke biskupske konferencije
7.3. Rod kao analitička kategorija
ISHOD ISTRAŽIVANJA I ZAKLJUČAK
Literatura
Imensko kazalo
Mali pojmovnik
Sažetak
Summary
>>> Puni tekst knjige

 
Iz recenzija

Knjiga Jadranke Rebeke Anić bavi se zamršenim pitanjima vezanim uz pojam roda. (...) Problemi se tiču jezika, ideologija, hermeneutike, teologije, politike, crkvenog učiteljstva, a nadasve složenih pitanja ravnopravnosti muškaraca i žena. (...) Čini se da je glavni interes autorice unošenje jasnoće u jezik i njezina jaka volja da se umjesto stvaranja ideologijskih blokova otvori dijalog. (...) U hrvatski se javni prostor ovom knjigom unosi dijaloški pristup koji se trudi prikazati genealogiju pojmova. No, iza jezične problematike stoji cijeli svijet strahova, interesa i borbi. Svakako, ova knjiga olakšava njihovo razumijevanje. Valja zahvaliti autorici što je proširila obzor rasprave, prikazala relevantne autore, pokazala gdje sama vidi potrebe dijaloga i dala naslutiti kako ona vidi mogući dijalog Ijudi koji ne dijele iste životne forme ni iste interese, ali dijele isti svijet. Knjiga će biti od koristi svima koji su zainteresirani za širi kontekst rasprava o rodnoj problematici, posebice za sadašnje stanje crkveno-teološkoga dijaloga sa svijetom u nastojanjima oko ravnopravnosti muškaraca i žena.

prof. dr. sc. Ante Vučković

Riječ je o respektabilnoj studiji koja će čitateljicama i čitateljima u Hrvatskoj ne samo (...) pružiti složeniji pogled na pojam roda (...) nego ih i potaknuti na daljnje promišljanje koliko neka nedovoljno sofisticirana i nedovoljno kritična i konačno nedovoljno kontekstualizirana shvaćanja pojedinih pojmova mogu izazvati ne samo zabuna nego i ideoloških nesuglasica. Stoga se slažem sa zaključkom Jadranke Rebeke Anić da primjeri teološkog promišljanja rodnih teorija koji se objašnjavaju u ovoj knjizi „kršćane u Hrvatskoj mogu ohrabriti da umjesto križarskog rata protiv pojma rod i rodnih teorija“ te pojmove „shvate kao mjesto susreta sa suvremenim čovjekom i s njegovom složenom slikom o sebi, kao čvorište interdisciplinarnih rasprava u kojima katolička teologija može dati dragocjen doprinos primajući ujedno poticaje za vlastiti razvoj“. (...) Knjiga Jadranke Rebeke Anić bogata je izvorima, objašnjenjima i kontekstualizacijama koje daleko nadilaze knjige slične vrste. Stoga može poslužiti i kao udžbenik ali i kao kritički tekst za promišljanje odnosa Katoličke crkve i suvremenosti na terenu koji je danas smatran indikatorom tolerancije prema drugom i drugačijem. Riječ je o knjizi koja će, mislim, postati nezaobilazna literatura u svim budućim raspravama i kolegijima koji se tiču društvene konstrukcije roda.

prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović


 
O autorici

Jadranka Rebeka Anić doktorirala je na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Kao znanstvena suradnica radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Split. Na Sveučilištu u Sarajevu predaje u sklopu predmeta Religija i rod magistarskog programa Religijskih studija i na Rodnim studijima. Kao vanjska suradnica Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru predavala je kolegij Žene i Crkva. Na teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu predaje kolegij Nasilje nad ženama u obitelji – pastoralno-teološki izazov. Autorica je niza radova s područja feminističke teologije i dviju knjiga: Više od zadanoga. Žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću (2003.) i Žene u Crkvi i društvu (2010.). Koautorica je triju priručnika i suurednica nekoliko međunarodnih i domaćih zbornika. Sudjelovala je u nekoliko međunarodnih i domaćih projekata te vodila dva projekta Franjevačkog instituta za kulturu mira: Muško i žensko, stvori ih. Žene i muškarci u življenju i službi Božjeg poslanja i Nasilje nad ženama u obitelji – teološko-pastoralni izazov. Članica je dviju međunarodnih i dviju domaćih udruga te predsjednica Hrvatske sekcije Europskog društva žena u teološkom istraživanju. Područje interesa: teološka antropologija, feministička teologija, pastoralna teologija. Izbor iz bibliografije: http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=277285



>>> Centar za religijske studije
>>> Područni centar Split





























Predstavljena knjiga I. Jurića PODRIJETLO HRVATA


Nova knjiga prof. dr. sc. Ivana Jurića Podrijetlo Hrvata – genetički dokazi autohtonosti objavljena u sunakladništvu Nove stvarnosti i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar predstavljena je 18. listopada 2011. u Novinarskom domu u Zagrebu. - Iz medija
 

ph_1 ph_2

 

- Pozivnica / Ovitak knjige / Impresum / Sadržaj / Uvod / Napomena autora / O autoru / Iz recenzija


Hina, 18. listopada 2011.

O knjizi su govorili genetičar Ino Čurik, predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić, a u ime nakladnika ravnatelji Instituta Ivo Pilar Vlado Šakić i Zvonimir Maštrović te autor Ivan Jurić.
Napomenuvši kako se raznolikost ljudske populacije očituje u genima, jeziku i kulturi Šakić je istaknuo da genetski srodnici ne moraju govoriti istim jezikom te da je i obrnuto moguće da pripadnici različita genetska podrijetla govore istim jezikom.
 

promo_3 promo_1 pomo_2


Na slici (u sredini) Zvonimir Maštrović, Ivan Jurić, Luka Bebić, Ino Čurik i Vlado Šakić. Foto FaH/Lana SLIVAR DOMINIĆ

Posebno je važna znanstvena odgovornost u istraživanju gena, rekao je Šakić dodavši kako su Jurićeva istraživanja pionirski pothvati u hrvatskoj znanosti.
Smatra kako su poticaj za daljnja istraživanja na nacionalnoj razini, koja otvaraju mogućnost za uklapanje hrvatski istraživanja na međunarodnu razinu.
Po Čurikovim riječima Jurićeva istraživanja imaju pionirski pristup u rješavanju mnogih pitanja koja su do sada bila tabu tema u hrvatskoj znanosti. To se prvenstveno odnosi na dosadašnju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata, rekao je dodavši kako autorov rad potencira raspravu o genetici.
Bebić smatra kako Jurić svojim djelima uz ino otvara i pitanje tzv. neolitske revolucije, kad je selektirana pšenica koja je omogućila prehranu većeg broja stanovništva. Tri četvrtine Hrvata, kako pokazuje istraživanje, autohtoni su ljudi s našeg područja, rekao je Bebić dodavši kako doseljenici nisu uništavali zatečenu populaciju nego se s njom stapali.
Jurić je istaknuo kako su naši istočni susjedi Srbi, Albanci i Grci neolitskoga podrijetla za razliku od Hrvata kod kojih prevladavaju osobine paleolitskoga starosjedilačkog stanovništva.
Ocijenio je kako je jadranska obala odigrala ključnu ulogu kod genetskog određenja Hrvata, koje je iznjedrila neolitska revolucija.
Podsjetio je kako svoju analizu temelji na 188 uzoraka prikupljenih od hrvatske populacije u Hrvatskoj i BiH te dodao kako stanovništvo sa tzv. slavenskim genom u Hrvatsku dolazi zajedno s Indoeuropljanima 1000 godina prije Krista.
Jurić smatra kako genetska istraživanja potvrđuje povijesna i arheološka znanost, ali je problem u, kako je rekao, sintezama povijesti, koje su rađene pod utjecajem politike i ideologije.
Knjiga Podrijetlo Hrvata - genetički dokazi autohtonosti" (314 str.) podijeljena je na 15 poglavlja u kojima piše o strukturi analiziranih uzoraka Hrvata podrijetlom iz Hrvatske i BiH, sličnosti genetičkoga podrijetla među narodima, varijabilnosti unutar haplogrupa u Hrvatskoj i BiH, strukturi haplogrupa mtDNK u Europi, genomu i haplogrupama naroda i pojedinca, genetičkoj strukturi naroda važnih za razumijevanje podrijetla Hrvata, klimatskim i teritorijalnim promjenama te pristizanju stanovnika s raznim haplogrupama, teorijama o podrijetlu Hrvata, geografskom području hrvatske etnogeneze, pregledu događaja važnim za genetičko podrijetlo i etnogenezu Hrvata, Hrvatskoj državi do sporazuma s Mađarima, borbi za očuvanje hrvatske etnogeneze, umjetnoj selekciji, genomu čovjeka i darvinizmu. Na kraju knjige objavljena je uporabljena literatura.
Knjigu su u sunakladništvu objavili zagrebački nakladnici Nova stvarnost i Institut Ivo Pilar.
Ivan Jurić rođen je 1940. u Starim Mikanovcima. Kao profesor Agronomskoga fakulteta istraživao je nasljeđivanje proizvodnih svojstava životinja. Autor je više knjiga, među kojima i knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata".
 

video »... kada se shvati da su prvi doseljenici s haplogrupom I (Eu7+Eu8) na područje Britanije pristigli oko 14 000 godina pr. Krista, te da je haplogrupe I medu Hrvatima oko 50%, tada pričice o doseljenju u 7. stoljeću ili o iranskom podrijetlu Hrvata postaju neozbiljne, a osobe koje i dalje o tome pišu i podržavaju takve teorije mogu se nazvati svakako, ali ne znanstvenicima.« (Ivan Jurić, iz Uvoda knjige)



Iz medija


- HINA: Predstavljena knjiga I. Jurića "Podrijetlo Hrvata"
- Dnevno.hr: Predstavljeno je 'Podrijetlo Hrvata' Ivana Jurića
- Tportal.hr: 'Hrvati nisu Slaveni, a teorija evolucije je pogrešna'
- Politikaplus.com: VIDEO INTERVJU: GENETIČKA ANALIZA – Hrvati nisu od stoljeća sedmog, ovdje su već 25.000 godina!
- Youtube: Ivan Jurić, autor knjige 'Podrijetlo Hrvata, genetički dokazi, autohtonosti'
- Hrsvijet.net: Zagreb: Predstavljena knjiga "Podrijetlo Hrvata - genetički dokazi autohtonosti"
- Forum.net.hr: 'Hrvati nisu Slaveni, a teorija evolucije je pogrešna'
- Hic.hr: Genetički dokazi autohtonosti Hrvata


>>> PODRIJETLO HRVATA – nova knjiga I. Jurića o genetičkim dokazima autohtonosti

 

 



















 

 

 

 

 

 

 

Objavljena knjiga Saše Poljanec-Borić HRVATSKO DRUŠTVO I TURIZAM


Početkom studenog 2011. iz tiska je izašla knjiga dr. sc. Saše Poljanec-Borić, više znanstvene suradnice Instituta Ivo Pilar, pod naslovom HRVATSKO DRUŠTVO I TURIZAM - Prilog socioekonomiji lokalnog razvoja. Knjiga je objavljena u sunakladništvu Naklade Jesenski i Turk i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Sociološkoj biblioteci Naklade Jesenski i Turk (suizdavač biblioteke: Hrvatsko sociološko društvo; urednik biblioteke: Goran Batina; urednica knjige: Mirjana Paić-Jurinić)
 
naslov_hdt

Radovi Saše Poljanec-Borić uvijek su bili i prinos rješavanju akutnih razvojnih problema Hrvatske... U korpusu hrvatskih društvenih znanosti autorica zauzimlje istaknuto mjesto zbog inovativnosti pristupa društvenim fenomenima, širokog izbora tema, kombinacije istraživačkih metoda, znalačkog kombiniranja sociologije i ekonomije. - Iz recenzije dr. sc. Maje Štambuk


Saša Poljanec-Borić
HRVATSKO DRUŠTVO I TURIZAM
Prilog socioekonomiji lokalnog razvoja
Sociološka biblioteka Naklade Jesenski i Turk
Naklada Jesenski i Turk i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Zagreb, listopad 2011. - Str. 318. - ISBN 978-953-222-390-3

- Sadržaj / Predgovor / Iz recenzija / O autorici



Sadržaj

Predgovor

Turizam i razvoj

Simbolika sekundarnog stanovanja
Zavičajni park Istre
Turistički znak Hrvatske – simbol ili imitacija?
Analiza španjolske, grčke i austrijske turističke kampanje
Kako upotrijebiti turistički "plan konzistencije" u svrhu repozicioniranja?
Sistemski uvjeti za razvoj turizma u nerazvijenim područjima Hrvatske
Prema novoj metodologiji kontrole kvalitete u turističkim destinacijama

Kapitalizam i hrvatsko društvo

Od paradoksalne modernizacije do samoupravne postmodernizacije
Socijalnoekonomska i identitetska obilježja ispitanika i obitelji u naseljima Lonjskog polja
Privatizacija hrvatske hotelske industrije: reforma i anomija
Društveno okruženje i korištenje državnih potpora u malim i srednjim poduzećima u Hrvatskoj
Socioekonomija endogenog razvitka hrvatskih županija

Bilješka o izvorima
Summary


Predgovor

Knjiga koja se nalazi pred čitateljima osobno je svjedočanstvo o istraživačkoj posvećenosti suvremenim lokalnim i nacionalnim društvenim temama. Ona je, također, subjektivna kronika razvoja istraživačkih interesa koji su, zahvaljujući obiteljskom odgoju i humanističkom obrazovanju što sam ga stekla u ranoj mladosti, uvijek bili nešto šireg profila nego što je to od mene tražila akademska stega. Istodobno, tekstovi koji čine knjigu odraz su objektivne činjenice da su primjenjivost mojih istraživanja u bitnom odredile institucije u kojima sam se formirala kao istraživačica a koje su, svaka na svoj način, u svojoj poslovnoj misiji težile ili primijenjenom istraživanju turističkog fenomena (Institut za turizam u Zagrebu) ili sustavnom istraživanju hrvatskoga društva (Institut Ivo Pilar u Zagrebu).  Zbog toga bez ustezanja mogu reći da sam se primijenjenim istraživanjima hrvatskoga društva mogla baviti jer sam imala sreću što su institucije u kojima sam provela većinu profesionalnog života takav istraživački smjer razumjele i podržavale.

S obzirom na to da sam istraživanja u području društvenih znanosti započela u području turizma, ne treba čuditi što knjiga  počinje raspravom o "vikendicama", točnije raspravom o latentnoj funkciji sekundarnog stanovanja u tada socijalističkim političkim uvjetima u kojima se oblikovala "društvena stvarnost". Nije trebalo dugo da potraga za latentnim funkcijama nekog društvenog fenomena proizvede uvid u razumijevanje društvenih okolnosti  u kojima na pojedinim dijelovima nacionalnog teritorija djeluju razvojne silnice. Tako je nastao drugi analitički tekst koji se ovdje objavljuje a koji razumijevanje strukturnih društvenih razvojnih problema smješta u nacionalno-regionalni politički kontekst, na prostor središnje Istre, u samim počecima hrvatske državne samostalnosti. Istraživački interes za  skrivenim u onom što je vidljivo obilježava i sljedeći rad koji se objavljuje u ovoj knjizi a govori o simboličkoj vrijednosti hrvatskoga turističkog znaka ili "loga", koji se početkom devedesetih prošlog stoljeća stvara radi međunarodnog objavljivanja gospodarskog identiteta zemlje. Rad nastaje kao oblik strateškog promišljanja sektora koji se uspostavlja, dok je država, međunarodno priznata, još rastrgana ratnom stvarnošću na dijelovima svog nacionalnog teritorija. Širok obuhvat primijenjenih društvenih istraživanja u turizmu kao i izrazita izloženost tog "sektora" međunarodnoj konkurenciji uvjetuju i potrebu za komparativnim istraživačkim uvidima koji su podloga za raspravu o španjolskim, grčkim i austrijskim marketinškim konceptima što je četvrta tema koja se, u okviru istraživanja turističkih tema, pojavljuje u ovoj zbirci. Rasprava o tipologiji strateških dokumenata koji mogu odraziti stvarne potrebe za kvalitativnim promjenama u turističkom sektoru u tranzicijskim uvjetima nastaje u razdoblju dinamične međunarodne istraživačke aktivnosti, u vrijeme kad proces "mirne reintegracije" naznačuje stratešku odluku države da se kooperativno uključi u novonastajući globalni politički poredak. Slijedi rad o racionalnoj potrebi za ekonomskom regulacijom u turizmu koja se argumentira strateškim društvenim ciljem ravnomjernog razvoja teritorija. Napokon, metodološki rad kojim završava prvi dio knjige opisuje razvoj instrumenta kontrole kvalitete ponude na razini turističke destinacije u  uvjetima u kojima sam već velik dio svog akademskog interesa preusmjerila na  socioekonomske razvojne teme. Ipak, razumijevajući činjenicu da početkom 21. stoljeća hrvatski turistički proizvod ulazi u "postmasovnu" fazu tražeći istodobno novu nišu na globalnom turističkom tržištu, rad je nastojanje da se sažme napor koji su u razvoj instrumenta istraživanja uložili istraživači Instituta Ivo Pilar u suradnji s institucionalnim partnerima, Hrvatskom gospodarskom komorom i HRT-om.

Radovi u drugom dijelu knjige šireg su socioekonomskog karaktera i de facto proizlaze iz istraživačkih aktivnosti koje sam obavljala u sklopu različitih projekata u Institutu Ivo Pilar. Za razliku od radova u prvom dijelu, koji su poredani kronološki i svjedoče o interdisciplinarnom razvoju istraživačke karijere primarno u području turizma, u tom su dijelu knjige poredani sukladno teorijskom „opsegu“. Zato ne treba čuditi što taj dio otvara rasprava o samoupravnoj postmodernizaciji, ključnom društvenom kodu koji, po mojem mišljenju, prilagođava "zapadni" postmodernizacijski proces nacionalnoj društvenoj stvarnosti. Naime razumijevanje "vulgarnog" konteksta širih strukturnih procesa koji oblikuju stvarnost modernog hrvatskog društva predstavlja glavnu teorijsku podlogu svih istraživanja koja sam posljednjih desetak godina izvela kao praktične projekte. Zato mi se činilo opravdanim kratki tekst u kojem se jezgrovito prenose moja osnovna teorijska uvjerenja staviti na početak tog dijela. Tekst o socijalnoekonomskim i identitetskim obilježjima stanovnika u Lonjskom polju temeljen je na  uvjerenju istraživača da je razvoj neodvojiv od karakteristika i kapaciteta lokalne društvene strukture pa ga ovdje objavljujem kao potvrdu svojeg stalnog, nikad prevladanog  interesa za lokalni razvoj. Središnji tekst drugog poglavlja predstavlja rasprava o privatizaciji hrvatske hotelske industrije, koji gotovo sigurno predstavlja jedan od prvih znanstveno kategoriziranih evaluacijskih radova o privatizaciji u Hrvatskoj uopće. Zanimljivo je da, iako objavljen 2004. godine, i danas čini se posjeduje relevantnost imajući na umu činjenicu da se uvelike bavio i privatizacijom poduzeća "Sunčani Hvar" na otoku Hvaru. Recentni rad o korištenju državnih potpora za mala i srednja poduzeća posredno ukazuje na probleme koje usporeni razvoj demokratskog creda "dobre uprave" stvara u ekonomskoj mreži malih i srednjih poduzeća nastalih u tranziciji. Napokon, završna rasprava o razvoju Vukovarsko-srijemske županije, pokazuje kako je jednostavnim analitičkim postupkom moguće relativno precizno utvrditi društvene troškove poratnog razvoja na krajnjim, istočnim granicama Hrvatske.

Vjerujem da cjelina ovdje prikazanih tekstova dovoljno svjedoči o mojem izrazito interdisciplinarnom istraživačkom usmjerenju i o nastojanju da se ono istodobno ostvari kako u analizi hrvatskog društva tako i u razumijevanju širih pa i globalnih uvjeta u kojima kao živa struktura sudjeluje i s kojim je, duboko sam uvjerena, izrazito interaktivno. Također, svjesna sam činjenice da se informiranom analizom hrvatskog društva ne bih mogla baviti da mnogi društveni znanstvenici prije mene nisu razvili kategorijalni aparat koji to omogućuje. Zbog toga se, u izvjesnoj mjeri, osjećam dijelom autohtone hrvatske sociološke škole koja je  duboko urasla i u europsku i američku sociološku tradiciju. Za to u Hrvatskoj imam dosta uzora. I na tom sam im svima zahvalna. Jer sve što sam naučila, naučila sam od njih. Ex nihilo nihil fit.

dr. sc. Saša Poljanec-Borić


Iz recenzija

Ovom zbirkom radova objavljenih od 1989. do 2010. autorica pokazuje da je njen izbor istraživačkih tema uvijek zadovoljavao, uz neosporne znanstvene, i važne društvene ciljeve. Njeni radovi uvijek su bili i prinos rješavanju akutnih razvojnih problema Hrvatske, osobito problema tranzicijskog razdoblja. U korpusu hrvatskih društvenih znanosti autorica zauzimlje istaknuto mjesto zbog inovativnosti pristupa društvenim fenomenima, širokog izbora tema, kombinacije istraživačkih metoda, znalačkog kombiniranja sociologije i ekonomije.

U hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji tek se povremeno pojave radovi koji uspješno sadržajno i metodološki povezuju problematiku razvoja i društva, lokalne zajednice i gospodarskog napretka, specifičnih gospodarskih grana i njihova utjecaja na lokalne procese. U tom pogledu, doista možemo izdvojiti knjigu dr. sc. Saše Poljanec-Borić i vrsnoću kojom te teme predstavlja znanstvenoj i stručnoj javnosti.

dr. sc. Maja Štambuk
 

recenzije Knjiga Hrvatsko društvo i turizam bi se morala naći na policama svih kroničara i teoretičara hrvatske društveno-ekonomske tranzicije, kao i svih intelektualno znatiželjnih osoba koje žele dublje uroniti u bespuća socio-ekonomske zbiljnosti na hrvatskom putu prema Europskoj uniji.
- Iz recenzije dr. sc. Ive Kunsta


Autorica iznosi nove i originalne teze, razmišljanja i zapažanja, što ovu knjigu čini ne samo znanstveno izvornom nego i iznimno interesantnim štivom kako za znanstveno-stručnu tako i za širu, intelektualno osvješteniju publiku. Stoga bi se morala naći na policama svih kroničara i teoretičara hrvatske društveno-ekonomske tranzicije, kao i svih intelektualno znatiželjnih osoba koje žele dublje uroniti u bespuća socio-ekonomske zbiljnosti na hrvatskom putu prema Europskoj uniji.

dr. sc. Ivo Kunst


O autorici

sasa_knjiga   dr. sc. Saša Poljanec-Borić


Saša Poljanec-Borić (Zagreb, 1961.) diplomorala je filozofiju i francuski i magistrirala sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorat iz ekonomije stekla je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao prevoditelj, istraživač, konzultant i visoki državni službenik a danas je viša znanstvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i viši predavač na specijalističkom studiju održivog turizma. Osim u Hrvatskoj, školovala se u SAD-u i u Francuskoj. Tečno govori engleski i francuski. Područje su njenog istraživačkog rada sociologija razvoja i ekonomija doživljaja a područje međunarodne ekspertize turizam. Objavila je niz znanstvenih radova i surađivala u tridesetak domaćih i međunarodnih projekata. Trenutačno surađuje na dva znanstvena projekta od kojih se jedan financira iz domaćih a jedan iz europskih izvora te vodi jedan domaći i jedan međunarodni projekt.

 

 



>>> Centar za istraživanje demokracije, dobru upravu i lokalni razvoj

SPOMENICA 600. obljetnice Crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi (1410.-2010.)


U biblioteci Skalić izdavačke kuće Bošković iz Splita, te u suizdavaštvu Župe Gornja Lastva i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Dubrovnik, tiskana je Spomenica 600. obljetnice Crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi (1410. – 2010.)

nasl »Najveća je opasnost kada baština ostane bez baštinika, onosno kada se hrvatska kulturna baština, koja je ostala izvan političkih granica, ali na povijesnom i etničkom prostoru hrvatskog naroda, otima i pripisuje baštini drugog naroda. Tu tendenciju u Boki prvi je prepoznao don Srećko Vulović, a ona od XIX. stoljeća nesmiljeno traje do danas, kada se uporno negira hrvatsko ime baštine...« - dr. sc. Vinicije B. Lupis: Iz Proslova

- O monografiji / Sadržaj / Proslov / Obljetnica u medijima / Audio i fotozapisi
- Separat: Vinicije B. Lupis: Povijest i sakralna baština Crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi / Ovitak monografije

SPOMENICA 600. OBLJETNICE IZGRADNJE CRKVE MALE GOSPE U GORNJOJ LASTVI (1410.–2010.)
Urednik: Vinicije B. Lupis
Nakladnici: Naklada Bošković (Biblioteka Skalić), Split; Župa Gornja Lastva; Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Dubrovnik; 2011.
ISBN 978-953-236-176-0



O monografiji

Na 270 stranica bogato opremljene monografije, koju je uredio viši znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar dr. sc. Vinicije B. Lupis, donose se tekstovi skupine autora koji obrađuju kulturnu, povijesnu, povijesnoumjetničku i jezičnu baštinu Hrvata Boke kotorske iz naselja Gornja i Donja Lastva. U Prilogu istraživanju povijesti hrvatskog naselja Lastva (Gornja i Donja) u Boki kotorskoj Đuro Vidmarović obradio je fenomen nestanka hrvatskog pučanstva i njegova etnonima u lokalnoj historiografiji. Vinicije B. Lupis u svom prilogu temeljito je istražio brojne segmente sakralne umjetnosti temeljeći rad na povijesnim izvorima i istraživanjima likovne baštine Gornje Lastve, gdje se čuva prvotni barokni oltar iz svetišta Gospe od Škrpjela s početka XVIII. stoljeća, kao i oltarna pala mletačkog slikara Gaspare Dizianija. Kontiunitet hrvatske likovne umjetnosti od srebrnog renesansnog ophodnog raspela nastalog u dubrovačkim zlatarskim radionicama s početka XVI. st., pa sve do oltarne pale sv. Vlaha, djelu namjesnika Kraljevine Dalmacije Nika Nardellija iz 1882. godine, svjedok su uklopljenosti u likovnu baštinu Dalmacije kroz stoljećâ. Sanja Vulić u svom radu O govoru Hrvata iz Gornje Lastve, poslije obavljenog dijaktološkog i sociolingvističkog istraživanja utvrdila je kod starijeg stanovništva čuvanje starijeg jezičnog stanja, a kod mlađeg naraštaja preuzimanje leksika iz crnogorskog jezika. Đuro Vidmarović u prilogu Hrvatska čitaonica Lastve kao narodnosna kulturno-prosvjetna udruga obradio je rad kulturno-prosvjetnih društavâ u Lastvi. Siniša Luković donosi događajnicu obilježavanja 600. obljetnice posvećenja župne crkve Male Gospe. Na kraju spomenice na gotovo osamdeset stranica donesen je molitvenik i običajnik župne crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi iz 1939., kao jezični, kulturni i sociološki spomenik svog vremena, svjedočeći o uklopljenosti stanovništava Lastovljana u hrvatski narodnosni korpus.


Sadržaj

- Ovitak
Homilija apostolskog nuncija na svečanoj euharistijskoj koncelebraciji u povodu 600. obljetnice posvećenja župne crkve u Gornjoj Lastvi, 9. listopada 2010.
Dr. sc. Vinicije B. Lupis: Proslov
Đuro Vidmarović, prof.: Svjedoci pretkršćanske vjere Hrvata na poluotoku Vrmcu u Boki kotorskoj (Prilog upoznavanju)
Đuro Vidmarović, prof.: Prilog istraživanju povijesti hrvatskoga naselja Lastva (Gornja i Donja) u Boki kotorskoj
Dr. sc. Vinicije B. Lupis: Povijest i sakralna baština Crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi
Prof. dr. sc. Sanja Vulić: O govoru Hrvata iz Gornje Lastve
Đuro Vidmarović, prof.: „Hrvatska čitaonica Lastve“ kao narodnosna kulturno-prosvjetna udruga
Siniša Luković: Obilježavanje jubileja 600 godina posvećenja župne crkve u Gornjoj Lastvi – Kronika
KNJIŽICA – MOLITVENIK I OBIČAJNIK PREKO GODINE ZA CRKVU BLAŽENE GOSPE U LASTVI GORNJOJ (1939. god.)


Proslov

Kultura se stvara laganim procesom vremena, mučnim naporima odabranih pojedinaca i onih zajednica i staleža koji su svojim zanimanjem i drugim socijalnim i vremenskim okolnostima gotovo predodređeni da joj budu nositelji. Tradicija i prokušane forme njezina su snaga i njezin odraz, njezina veza i njezina nada. Zemlja i narod bez tradicije su zemlja i narod bez vrijednosti, a što znači i bez budućnosti. Svaka se zdrava kultura ponosi tradicijom, ako se shvaća kao ono što jest, kao duhovni kontinuitet. Kultura je most koji spaja stoljeća, a upravo iz toga stoljetnog kontinuiteta crpi se snaga, a i opravdanje, svake velike kulture. Svaki naraštaj, pripadao on bilo kojem dobu ili povijesnom zbivanju, izložen je različitim opasnostima; naš je tako izložen gubitku pokretne baštine, bilo zbog krađa bilo zbog nemara. Najveća je opasnost kada baština ostane bez baštinika, odnosno kada se hrvatska kulturna baština, koja je ostala izvan političkih granica, ali na povijesnom i etničkom prostoru hrvatskog naroda, otima i pripisuje baštini drugog naroda. Tu tendenciju u Boki prvi je prepoznao don Srećko Vulović,* a ona od XIX. stoljeća nesmiljeno traje do danas, kada se uporno negira hrvatsko ime baštine. Sakralna baština, od koje je satkana osnovna potka hrvatske kulturne baštine, ostala je najsačuvanija, jer je Crkva bila jedina institucija koja je u kontinuitetu bila oslonac i veza s onom imaginarnom Europom, kamo se išlo na hodočašća u Santiago de Campostelu ili u Rim. Sakralna baština svetišta Male Gospe u Gornjoj Lastvi najbolji je pokazatelj povijesnih mijena koje su zadesile ovaj mali dio zemlje, gdje su Hrvati autohtoni narod, a ne dijaspora. Ovdje su Hrvati, prema sterotipnoj krilatici, ono što bi se reklo – od stoljeća sedmog, upivši u sebe slojeve ranijih stanovnika, prenijevši sva iskustva i predaje kasnoantičke civilizacije.

Ovdje trebamo ponoviti riječi Ivana Pavla II. Velikoga iz Pisma umjetnicima – temeljnog akta Katoličke crkve o odnosu prema umjetnosti, poslije odlukâ s Tridentskoga crkvenog koncila u XVI. stoljeću, a one glase: "Na Zapadu su točke gledišta, od kojih polaze umjetnici, najrazličitije, oviseći također o temeljnim uvjerenjima koja su prisutna u kulturalnom ozračju njihova vremena. Umjetnička baština koja se skupila tijekom stoljeća potvrđuje veoma široki procvat sakralnih djela velikoga nadahnuća, koja i današnjega promatrača ispunjaju divljenjem. U prvom planu ostaju velike bogoštovne zgrade u kojima se funkcionalnost uvijek veže s unutarnjim zanosom, a ovo se posljednje uvijek nadahnjuje osjećajem lijepoga i intuicijom otajstva. Iz toga se rađaju poznati stilovi u povijesti umjetnosti. Snaga jednostavnosti romanike, izražene u katedralama i u opatijskim kompleksima, stupnjevano se razvija u zamasima i sjaju gotike. Unutar tih oblika ne nalazi se samo genij jednog umjetnika, već duh jednog naroda. U igre svjetla i sjene, u čas masivne, a čas gipko izvijene oblike ulaze zacijelo i razmatranja, uvažavanja strukturalne tehnike, ali i napetosti koje su vlastite iskustvu o Bogu, otajstvu koje je 'zastrašujuće' i 'zadivljujuće'. Kako sažeti s nekoliko naglasaka i s pomoću različitih umjetničkih izraza kreativnu snagu dugih stoljeća kršćanskog srednjovjekovlja? Čitava kultura, premda u granicama koje su prisutne u svijetu ljudskoga, bila je prožeta Evanđeljem, te je tamo gdje je teološka misao stvarala Summu sv. Tome umjetnost svijala materiju prema klanjanju otajstvu, dok je čudesni pjesnik, kao Dante Alighieri, mogao sastaviti svetu pjesmu, 'u kojoj su sudjelovali i nebo i zemlja', kako je on sâm opisao Božanstvenu komediju. (...) Ljepota je oznaka otajstva i priziv na transcendentno. Ona je poziv da se okusi život i da se sanja budućnost. Zbog toga ljepota stvorenoga svijeta ne može zadovoljiti i smiriti te pobuđuje onu tajanstvenu nostalgiju za Bogom koji je zaljubljenik u ljepotu, kao što je sv. Augustin znao protumačiti s neusporedivim naglascima: 'Kako sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!'"**

Dr. sc. Vinicije B. Lupis


* Srećko VULOVIĆ, Tko su bili starosjedioci Boke. Pismo prijatelju u Ameriku, Kotor, 1892.; Vanda BABIĆ, Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke Kotorske, Zagreb, 2001.
** Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, Zagreb, 1999., 18–19, 32.


crkva_lastva


Obljetnica u medijima

- Hrvatska matica iseljenika: 600. obljetnica posvećenja crkve Rođenja BDM u Gornjoj Lastvi
- Hrvatsko građansko društvo Crne Gore: 600. obljetnica posvete župne crkve Rođenja Bl. Djevice Marije
- Katolička tiskovna agencija: 600. godišnjica posvete župne crkve u Gornjoj Lastvi
- Dubrovački vjesnik: Dobroslavić nazočio obilježavanju 600 godina crkve u Gornjoj Lastvi


Audio i fotozapisi

- Radio Dux (1.): Proslava 600. obljetnice župne crkve Blažene Djevice Marije: Audio: Don Dejan Turza - župnik // Foto: Markovic Anton-Gula
- Radio Dux (2.): Proslava 600. obljetnice župne crkve Blažene Djevice Marije: Audio: Apostolski nuncij Alessandro D' Ericco / Biskup Kotorski Monsinjor Don Ilija Janić / Župan Dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić / Don Dejan Turza - župnik // Foto: Markovic Anton-Gula



>>> PODRUČNI CENTAR INSTITUTA IVO PILAR DUBROVNIK















Fra Didak Buntić – čovjek i djelo


Zbornik Fra Didak Buntić – čovjek i djelo nastao je na temelju izlaganja na istoimenom znanstvenom simpoziju održanom u Mostaru 2.-3. listopada 2008. godine. U izdanju Institut društvenih znanosti Ivo Pilar kao prva knjiga Biblioteke Centra za religijske studije iz tiska je izašao listopada 2009. godine

 

fra_didak_nasl

Fra Didak Buntić (1871.-1922.) cijeli je život posvetio služenju Bogu, bližnjima i hercegovačkom puku. Uz nastavničko djelovanje na Franjevačkoj gimnaziji, pokreće akciju opismenjavanja puka i osnivanja ''seljačkih škola'', postaje ravnateljem širokobriješke gimnazije i potom provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije.
Prosvjetiteljsku ulogu odigrao je fra Didak Buntić i na gospodarskom području. U godinama nezapamćene gladi u Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata pokrenuo je spašavanje gladne hercegovačke djece odvođenjem u Srijem i Slavoniju. U tim teškim vremenima oskudice i obespravljenosti njegova naroda, bio je fra Didak Buntić neumorni djelatnik za dobrobit puka Hercegovine — vođa, prosvjetitelj, odgajatelj, graditelj, humanitarni djelatnik, pučki tribun, politički predvodnik…

FRA DIDAK BUNTIĆ − ČOVJEK I DJELO
Uredili: Stipe Tadić i Marinko Šakota
Biblioteka Centra za religijske studije – Knjiga prva
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Zagreb, 2009. – Str. 695.



- Impresum - pdf 182 kb
- Korice
- Sadržaj
- Uvodna riječ
- Iz recenzija
- Iz tiska
- Sažetci
- Bilješke o autorima
- Summaries


Sadržaj


Uvodna riječ

I. SOCIJETALNO OKRUŽJE FRA DIDAKOVA DJELOVANJA

Jure Krišto: Fra Didak Buntić i hrvatska politika u BiH: U prigodi 100. obljetnice austro-ugarske aneksije - pdf 182 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Marko Babić: Austro-ugarsko zatiranje hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini - pdf 411 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Zlatko Matijević: “Zablatiše me djeca!”: Fra Didak Buntić između Hrvatske težačke i Hrvatske pučke stranke (1919.-1922.) - pdf 234 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Ivan Markešić: Vjerske i crkvene prilike u Bosni i Hercegovini nakon I. svjetskog rata - pdf 285 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Jakov Pehar: Poljoprivreda Hercegovine u vrijeme fra Didaka Buntića - pdf 143 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Anđelko Vrsaljko: Fra Didakovo poimanje ekološko-biološkog bogatstva Hercegovine: pjesma u prozi - pdf 219 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Krešimir Bušić: Doticaji hercegovačkih franjevaca s bačkim Hrvatima od fra Didaka Buntića do fra Dominika Mandića te bosanskog franjevca i mostarsko-duvanjskog biskupa fra Alojzija Mišića - pdf 1201 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|

II. SPAŠAVANJE SIROMAŠNIH I UGROŽENIH – UZROCI I POSLJEDICE

Vlado Puljiz: Prilike u Hercegovini i spašavanje gladne djece u Prvom svjetskom ratu (Osvrt na socijalne i gospodarske prilike, uzroke gladi i ulogu hrvatskih humanitarnih organizacija u spašavanju hercegovačke djece) - pdf 227 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Marinka Bakula Anđelić i Dražen Kovačević: Živi smo! - pdf 205 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Marinka Bakula Anđelić; Dražen Kovačević|
Hrvoje Malčić i Mislav Gabelica: Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata - pdf 331 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autorima: Hrvoje Malčić; Mislav Gabelica|

III. JAVNO DJELOVANJE FRA DIDAKA BUNTIĆA

Draženko Tomić: Fra Didak Buntić – suvremenik “Kršćanske obitelji” - pdf 268 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Marinko Šakota: Fra Didak Buntić – prosvjetitelj hercegovačkoga puka - pdf 445 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Ivica Šarac: Političko djelovanje fra Didaka Buntića - pdf 294 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Stipan Trogrlić: Nacionalno-preporodni rad biskupa Jurja Dobrile i fra Didaka Buntića – sličnosti i razlike - pdf 253 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Robert Jolić: Fra Didak Buntić i Brotnjo - pdf 254 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Ante Marić: Fra Didak Buntić učitelj, profesor i direktor Velike franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu - pdf 349 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|

IV. DUHOVNO POSLANJE I DJELOVANJE FRA DIDAKA BUNTIĆA

Ivan Dugandžić: Vjerničko nadahnuće fra Didakova karitativnog djelovanja - pdf 197 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Stipe Tadić: Fra Didak Buntić – karizma i/ili institucija?! - pdf 215 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Ivan Leutar: Djelatna ljubav fra Didaka Buntića - pdf 205 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Šimun Šito Ćorić: Intrapsihički svijet fra Didaka Buntića u svjetlu njegovih istaknutih vrijednosti – Psihohistorijski pristup - pdf 272 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Katica Knezović: Kako vjerujemo, onako i djelujemo – Usporednice franjevačke karizme služenja siromasima u životu i djelu fra Didaka Buntića i bl. Marije Propetoga Isusa Petković - pdf 243 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Ante Sekulić: Duhovnost i dobrota fra Didaka Buntića - pdf 191 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|
Juraj Batelja: Kanonski propisi Katoličke crkve za proglašenje blaženim i svetim i fra Didak Buntić u njihovu ogledalu - pdf 243 kb |Sažetak| |Summary| |Bilješka o autoru|

Sažetci - pdf 204 kb
Summaries - pdf 196 kb
Bilješke o autorima - pdf 162 kb


Uvodna riječ

Radovi sabrani u ovome zborniku plod su znanstvenoga simpozija Fra Didak Buntić – čovjek i djelo, održanog pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, u Mostaru 2. i 3. listopada 2008. godine. Znanstveni skup organizirao je Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba u suorganizaciji s Hercegovačkom franjevačkom provincijom Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Zbornik je radova, kao i izlaganja na znanstvenome skupu, podijeljen na četiri tematski komplementarne cjeline: socijetalno okružje fra Didakova djelovanja, spašavanje siromašnih i ugroženih – uzroci i posljedice, javno djelovanje fra Didaka Buntića te njegovo duhovno poslanje.
U rasvjetljivanju kulturološko-religijskog i socijetalno-političkog okružja, u kontekstualiziranju vremena i prostora fra Didakova djelovanja, s različitih zrenika humanističkih, društvenih i prirodnih znanosti, svoj su doprinos dali brojni autori. Jure Krišto govori o fra Didaku Buntiću i hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini u prigodi 100. obljetnice austro-ugarske aneksije, Marko Babić o austro-ugarskom zatiranju hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini, Zlatko Matijević svojim radom “Zablatiše me djeca” o fra Didaku Buntiću između Hrvatske težačke i Hrvatske pučke stranke (1919.-1922.). Ivan Markešić govori o vjerskim i crkvenim prilikama u Bosni i Hercegovini nakon I. svjetskog rata, Jakov Pehar o poljoprivredi Hercegovine u vrijeme fra Didaka Buntića, Anđelko Vrsaljko o fra Didakovu poimanju ekološko-biološkog bogatstva Hercegovine te Krešimir Bušić o doticaju hercegovačkih franjevaca s bačkim Hrvatima – od fra Didaka Buntića do fra Dominika Mandića i bosanskog franjevca, mostarsko-duvanjskog biskupa fra Alojzija Mišića.
U drugoj tematskoj cjelini, o fra Didakovu karitativnom radu, humanitarnom djelovanju i spašavanju siromašnih i ugroženih, o uzrocima i posljedicama tog zauzetog kršćanskog humanog djelovanja, govore radovi Vlade Puljiza o prilikama u Hercegovini i spašavanju gladne djece u Prvom svjetskom ratu, Marinke Bakula Anđelić i Dražena Kovačevića o osobnim svjedočenjima onih koje je fra Didak, spašavajući ih od gladi, odveo u Slavoniju i smjestio u udomiteljske obitelji, pod naslovom “Živi smo!”, te Hrvoja Malčića i Mislava Gabelice o spašavanju gladne djece iz Bosne i Hercegovine u Prvom svjetskom ratu.
O javnom djelovanju fra Didaka Buntića, u trećoj tematskoj cjelini, govori rad Draženka Tomića – o fra Didaku Buntiću kao suvremeniku “Kršćanske obitelji”, Marinka Šakote – o njemu kao prosvjetitelju hercegovačkog puka, Ivice Šarca o političkom djelovanju fra Didaka Buntića, Stipana Trogrlića o nacionalno-preporodnom radu biskupa Jurja Dobrile i fra Didaka Buntića – sličnostima i razlikama, Roberta Jolića – o fra Didaku Buntiću i Brotnju, te Ante Marića o fra Didaku Buntiću, učitelju, profesoru i direktoru Velike franjevačke klasične gimnazije u Širokome Brijegu.
Duhovno poslanje i djelovanje fra Didaka Buntića (četvrta tematska cjelina) svojim radovima nastoje rasvijetliti s biblijsko-teološkog, socioreligijskog, psihološkog i kršćansko-antropološkog zrenika ovi autori: Ivan Dugandžić radom o vjerničkom nadahnuću fra Didakova karitativnog djelovanja; Stipe Tadić u svom radu “Fra Didak Buntić – karizma i/ili institucija?!” propituje njegove proročko-karizmatske osobine; Ivan Leutar govori o djelatnoj ljubavi fra Didaka Buntića, Šimun Šito Ćorić o intrapsihičkom svijetu fra Didaka Buntića u svjetlu njegovih istaknutih vrijednosti, Katica Knezović o usporednicama franjevačke karizme služenja siromasima u životu i djelu fra Didaka Buntića i bl. Marije Propetoga Isusa Petković, Ante Sekulić o duhovnosti i dobroti fra Didaka Buntića, a Juraj Batelja o kanonskim propisima Katoličke crkve za proglašenje blaženim i svetim i fra Didaka Buntića u njihovu ogledalu.
Ovaj zbornik radova plod je suradnje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Funkcionalnog centra za religijske studije i Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

U Zagrebu, 20. srpnja 2009.

Dr. sc. Stipe Tadić
Fra Marinko Šakota


Iz recenzija

Fra Didak Buntić u svojoj je osobi i u svome djelu dovoljno velik da mu ne trebaju nerealne procjene i laude koje ga nerealno glorificiraju. U znanosti se najbolje držati čvrsta temelja i ne povoditi se za osjećajima bilo koje vrste. Realni izričaj najbolji je prikaz svakoga čovjeka i njegova djela.
prof. dr. sc. Božo Goluža

Zbog relevantnosti znanstveno-istraživačkih dometa priloga, ovaj Zbornik predstavlja znanstveni i stručni doprinos društveno-humanističkim znanostima s jedne strane, a s druge boljem razumijevanju osobe fra Didaka Buntića, njegova poslanja i djelovanja.
prof. dr. sc. Vine Mihaljević

Tekstovi u ovom Zborniku kao cjelina pridonose boljem upoznavanju života i djela fra Didaka Buntića. Njihovim objavljivanjem ponovo će se pridonijeti spoznaji ukupnoga Buntićeva značenja u prosvjetnom, kulturnom, gospodarskom i političkom životu Hrvata u Hercegovini.
dr. sc. Anđelko Mijatović


Iz tiska

fra-press1 fra-press2 fra-press3

Večernji list, 3.10.2008., str. 8.

Večernji list, 3.10.2008., str. 9.

Večernji list, 4.10.2008., str. 27.

 


Sažetci


Jure Krišto: Fra Didak Buntić i hrvatska politika u BiH: U prigodi 100. obljetnice austro-ugarske aneksije

U prigodi stote obljetnice aneksije Bosne i Hercegovine (BiH), autor analizira ulogu hercegovačkih franjevaca, osobito fra Didaka Buntića, u Hrvatskoj narodnoj zajednici (HNZ). Hrvatska narodna zajednica (1906.) bila je zajednički projekt svih rodoljubivih snaga u BiH – biskupijskog svećenstva, franjevaca i svjetovnjaka – u iznimno teškim političkim okolnostima. Politička poruka Zajednice, sadržana u prve tri točke njezinih Pravila, bila je jasna: BiH je hrvatska zemlja, njezini stanovnici prirodno teže ujedinjenju s kraljevinom Hrvatskom, što znači i s Habsburškom Monarhijom, te tamošnji su muslimani “neprijeporni Hrvati”, koji će se, zbog posebnih okolnosti, ‘samostalno organizirati’.
No taj organiziran istup Hrvata u BiH ne može se razumjeti bez uzimanja u obzir namjere Monarhije da anektira BiH te sukobljenih monarhijskih i inih interesa u samoj BiH, politike “novoga kursa” u Dalmaciji, dolaska na vlast Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) u (banskoj) Hrvatskoj i sličnih krupnih ili manje krupnih pojedinosti.
Uzimanje u obzir tih političkih okolnosti potrebno je i za razumijevanje odnosa unutar samoga HNZ-a, osobito između nadbiskupa Stadlera i franjevaca. naime, u trenutku osnutka HNZ-a Stadler i franjevci potpuno su suglasni glede političke budućnosti BiH te uzroke neslaganja i razdioba treba tražiti u vanjskim utjecajima. Važan čimbenik takva razvoja bila je ideologija “novoga kursa” i dolaska na vlast Hrvatsko-srpske koalicije u banskoj Hrvatskoj. Zbog savezništva s hrvatskim Srbima, Koalicija nije mogla podržati antagonizme između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini niti ideju da bi se ta zemlja priključila Hrvatskoj. Umjesto toga, Koalicija je zagovarala samostalnost BiH, što je bila i politika Srba u njoj. Velik dio franjevaca priklonio se politici HSK-a i tako se još više odalečio od nadbiskupa Stadlera.
Iz korespondencije između Ise Kršnjavoga te fra Didaka Buntića i fra Ilije Lekića vidi se kako su franjevci u BiH opravdavali svoju političku orijentaciju te zbog čega Kršnjavi nije odobravao takvu politiku.


Marko Babić: Austro-ugarsko zatiranje hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini

U radu se sažeto ukazuje na teške društveno-političke prilike u Bosni i Hercegovini kroz posljednja desetljeća života pod turskom vlašću. Hrvati, kao katolici, sve su nade u XIX. st. usredotočili prema katoličkomu Beču očekujući da im odatle dođu bolji dani, tim više što se Austrija počela zauzimati kod turske vlasti za poboljšanje života i političko-vjerskih prava nakon 1838., što je pomagala katoličko školstvo nakon 1852., čime je stekla velike simpatije. Stoga su Hrvati držali Habsburšku Monarhiju, tj. Austro-Ugarsku, od 1867. svojevrsnom političkom zaštitnicom te su s oduševljenjem dočekali 1878. dolazak austro-ugarske vlasti. nastupom austro-ugarske vlasti u BiH provodi se politika viših državnih interesa: potiru se hrvatski nacionalni osjećaji, zabranjuje se naziv hrvatskoga jezika, zabranjuju se hrvatska nacionalna obilježja, stvara se bosanska nacija, u kojoj su i Hrvati trebali izgubiti svoju hrvatsku nacionalnost. Potiranje hrvatskog identiteta prouzročilo je razočaranje hrvatskog naroda. Hrvati su mnogo očekivali od austro-ugarske vlasti, stoga je i njihovo razočaranje bilo veliko.


Zlatko Matijević : “Zablatiše me djeca!”: Fra Didak Buntić između Hrvatske težačke i Hrvatske pučke stranke (1919.–1922.)

Našavši se nakon završetka Prvoga svjetskog rata (1918.) u novoj državnoj tvorevini – Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca – Hrvati katoličke vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini bili su prisiljeni stvoriti nove političke stranke da bi zaštitili svoje nacionalne, vjerske i gospodarske interese. U početku je dio njihova političkoga vodstva težio stvaranju jedne stranke koja bi okupljala sve Hrvate. Ta je stranka trebala imati oslonac u političkim strukturama sa sjedištem u Zagrebu. Ta “zagrebačka orijentacija” zagovarala je povezivanje svih hrvatskih političkih snaga prije nego što bi se tražilo suradnju s političkim organizacijama Slovenaca i Srba. Hrvatski katolički seniorat, koji je bio vodeća organizacija Hrvatskoga katoličkog pokreta, zastupao je “ljubljansku orijentaciju”. naime, hrvatski su seniori planirali, zajedno s vodstvom Slovenske pučke (ljudske) stranke (SP/L/S), osnovati jedinstvenu Jugoslavensku pučku stranku (JPS) koja bi djelovala na cijelom teritoriju tadašnje države. Neuspjeh oko stvaranja JPS-a doveo je do osnivanja autonomnih organizacija jedinstvene Hrvatske pučke stranke (HPS) za Bosnu i za Hercegovinu (1919.), koje su imale zajedničko “vrhovno vodstvo” u Zagrebu, s HPS-om za Hrvatsku i Slavoniju te Dalmaciju. nesuglasice između “zagrebačke” i “ljubljanske” orijentacije bile su, unatoč gotovo identičnom političkom programu, toliko velike da su provincijali bosanskih i hercegovačkih franjevaca držali nužnim izložiti svoj ugled da bi došlo do stvaranja jedinstvenoga političkog fronta katoličkih Hrvata. Ali umjesto pomirenja došlo je do stvaranja Hrvatske težačke stranke (HTS), koja je bila podružnica Hrvatske zajednice. Obje su političke stranke željele u svojim redovima imati fra Didaka Buntića. Iako se nevoljko upustio u stranačku politiku, fra Buntić se najprije odlučio za Hrvatsku težačku, a potom za Hrvatsku pučku stranku. njegovo je stranačko svrstavanje u znatnoj mjeri odredilo sudbinu obiju stranaka na hercegovačkoj političkoj pozornici. Gledajući općenito, bosanski su se franjevci opredijelili za HTS, a hercegovački za HPS. Obje su stranke doživjele svoj politički vrhunac na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS (1920.).


Ivan Markešić : Vjerske i crkvene prilike u Bosni i Hercegovini nakon I. svjetskog rata

Hakon završetka I. svjetskog rata politička karta europe se promijenila. Te su se promjene posebno odnosile na područje južne europe, s kojeg su nestala četiri carstva: njemačko, rusko, austrijsko i osmanlijsko, od kojih su posljednja dva – Osmansko Carstvo (1463.–1878.) i Austro-Ugarska Monarhija (1878.–1918.) u bitnome nekoliko stoljeća određivali životnu zbilju Bosne i Hercegovine i njezinih građana, kao i djelovanje vjerskih institucija kojima su ti građani pripadali. Značajno se nakon 1918. – nakon uspostave novih državnih zajednica, u novonastalim političkim prilikama – mijenjaju uloga i značenje pojedinih religijskih zajednica, kao i njihovih predstavnika.
Autor u ovome radu daje najprije kraći pregled vjerskih prilika u Bosni i Hercegovini krajem otomanske vladavine (1878.) i tijekom trajanja austro-ugarske okupacije (1878.–1918.), s posebnim osvrtom na pokušaje austro-ugarskih političkih i vojnih predstavnika da preko vjerskih zajednica izvrše politički utjecaj na bosansko-hercegovačke građane, odnosno da vjerske zajednice izvrše legitimaciju okupacijske vlasti. Potom opisuje i brojčanim podacima tabelarno pokazuje demografsku i socioreligijsku sliku Bosne i Hercegovine u razdoblju od početka austro-ugarske vlasti do početka tridesetih godina XX. stoljeća. nakon toga se osvrće na specifične oblike vjerskog (crkvenog) organiziranja te vjerskog i političkog djelovanja pojedinih vjerskih zajednica u BiH u razdoblju nakon stvaranja Države SHS, a potom Kraljevine SHS. Posebnu pozornost posvećuje stavovima triju povijesnih vjerskih zajednica prema novoformiranim državnim zajednicama.


Jakov Pehar: Poljoprivreda Hercegovine u vrijeme fra Didaka Buntića

Koncem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća djeluje na području Hercegovine i šire njezin duhovni vođa, prosvjetitelj i narodni tribun, otac Hercegovine, fra Didak Buntić. Ima izvanredan osjećaj i smisao za čovjeka-težaka, osniva škole, crkve, gradi ceste i pošte, a poseban mu je i smisao za gospodarstvo, a u tome osobito poljoprivreda kao temeljna djelatnost čovjekovog opstanka. On djeluje aktivno izvan kruga svojih duhovnih obveza i prvi osniva Udrugu seljaka te kao životno pitanje postavlja pitanje duhana, njegova otkupa i cijene. I ne samo duhana kao pogodne kulture za hercegovački krš, on poučava seljake-težake i đake kako kalemiti divlje biljke, nabavlja sadnice (kao što su to jabuka, smokva, trešnja, orah, vinova loza, šljiva) i dr. i dijeli ih narodu.
Blagoslovljena i plodna Hercegovina, zapostavljena i eksploatirana od tuđinskih vlasti, nije bila zapravo siromašna. Fra Didak unapređuje stočarstvo, pčelarstvo i uviđa potrebu pošumljivanja goleti kao i melioracije poljâ: Bekijskog, Mostarskog blata i Buškog blata. On uporno i svestrano upućuje svoj puk na potrebe rada i kaže “Tko ne čuva svoje njive, znoji se na tuđoj”. U njegovoj osobi zrači prosvjetiteljski duh, pravda i pravo naroda. Kao Leonida a poput Mojsija spašava siromašne od gladi i svojim osobnim primjerom pokazuje širinu duha, ljudske vrline, upornost i ljubav prema rodnom kraju koji želi pretvoriti u pravi Misir. On doista zaslužuje riječ Ecce homo!


Anđelko Vrsaljko: Fra Didakovo poimanje ekološko-biološkog bogatstva Hercegovine: pjesma u prozi

Životni opstanak na tlu Hercegovine umnogome je ovisio o plodnoj krškoj zemlji odjenutoj zelenilom, marnom rukom vrijednih neimara, posebice vizionara kao što je fra Didak Buntić. Vrednujući ekološko bogatstvo podneblja Hercegovine, promiče širenje duhana, vinove loze, voćarstva i stočarstva, kao temeljnih bioloških i životnih odrednica opstanka brojnog pučanstva na tim prostorima. Providnosno i mudro govori i zalaže se za isušivanje i reguliranje polja kao temeljne pretpostavke razvoja poljodjelstva, educira težake o cijepljenju voćaka i vinove loze, podiže voćne rasadnike te čini sve kako bi se svijet osvijestio, prenuo i otresao stare indolencije. nadalje, u svjetlu današnjih globalnih promjena klime, uz ozelenjivanje kultiviranim biljem, on potiče pošumljivanje krša te proročanski govori “gola majka ne privlači sebi oblaka”. Biološki potencijal pojedinih kultura, očuvan i njegovan, danas čini prepoznatljivo ime u Hercegovini i svijetu. Poimanje ekološko-biološkog bogatstva Hercegovine u vremenu življenja fra Didaka Buntića svojevrsna je vizijska i providnosna luč koja svakim danom biva svjetlija, jača i značajnija.


Krešimir Bušić: Doticaji hercegovačkih franjevaca s bačkim Hrvatima, od fra Didaka Buntića do fra Dominika Mandića te bosanskog franjevca i mostarsko-duvanjskog biskupa fra Alojzija Mišića

Na temelju izvorne arhivske građe te starije i novije stručne i znanstvene literature autor u radu analizira procese nacionalne integracije unutar hrvatskoga građanskoga društva prve polovine 20. stoljeća. Posebice se osvrće na procese koji su se zbivali unutar autohtone hrvatske zajednice bačkih Hrvata-Bunjevaca, od osnutka Kraljevine SHS do raspada Kraljevine Jugoslavije 1918.–1941. godine. U tom se razdoblju unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta i Katoličke akcije u Bačkoj među pripadnicima navedene hrvatske etničke zajednice razvija snažna veza i svijest o zajedničkoj zemlji doseljenja i identiteta s hercegovačkim Hrvatima te se na razini kulturnih, društvenih i političkih organizacija stvaraju kontakti i kulturna razmjena između navedenih hrvatskih krajeva, a radi pružanja otpora velikosrpskoj hegemonističkoj politici. U tom pogledu značajan je doprinos hercegovačkih franjevaca, koji su održavali stalne kontakte i razvijali dobru suradnju sa crkvenim, političkim i kulturnim prvacima bačkih Hrvata-Bunjevaca u međuratnom razdoblju, a o tome svjedoče i brojni sačuvani spomeni na posjete hercegovačkih franjevaca Subotici, od prvih kontakata fra Didaka Buntića do veličanstvene proslave 250. godišnjice dolaska Bunjevaca iz Hercegovine i Dalmacije u Bačku 1936. godine. Upravo su na toj veličanstvenoj manifestaciji središnje mjesto kao počasni gosti zauzeli mostarski biskup fra Alojzije Mišić odnosno fra Dominik Mandić.


Vlado Puljiz: Prilike u Hercegovini i spašavanje gladne djece u Prvom svjetskom ratu

U prvom dijelu ovog rada bavimo se širim europskim kontekstom koji je utjecao na prilike u Hercegovini u 19. stoljeću i uoči Prvoga svjetskoga rata. U odnosu na razvojnu jezgru koja se konstituirala u Zapadnoj europi, naši su krajevi, a tako i Hercegovina, tada bili na europskoj razvojnoj periferiji.
U drugom dijelu raspravljamo o prilikama u Hercegovini. Za turske vladavine život u Hercegovini odvijao se unutar zaostalog, raspadajućeg istočnog imperija. nakon uključivanja Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku Monarhiju 1878. godine stanje se donekle mijenja, a obilježeno je zakašnjelom modernizacijom unutar srednjoeuropskog carstva, koje su zahvatili dezintegracijski procesi.
U trećem dijelu riječ je o uzrocima gladi koja je harala Hercegovinom. Osim općih prilika, uzroci su gladi u zaostaloj gospodarskoj strukturi, nepovoljnim prirodnim uvjetima, nedostatnim resursima za egzistenciju stanovništva. Iz takvih uvjeta proistekla je potreba hercegovačkog čovjeka za stalnim traganjem za dodatnom zaradom te iseljivanjem.
U četvrtom dijelu raspravlja se o katastrofalnim gospodarskim i socijalnim prilikama koje su dovele do gladi u Hercegovini u godinama Prvoga svjetskoga rata. Glad je nametnula potrebu hitnog spašavanja, ponajprije hercegovačke djece te njihova preseljivanja u bogatije sjeverne hrvatske krajeve.
U petom dijelu riječ je samoj akciji spašavanja djece 1917. i 1918. godine, u kojoj su fra Didak Buntić i hercegovački franjevci imali središnju ulogu. Također, u tome je bio bitan doprinos humanitarnih organizacija iz Hrvatske, posebno Središnjeg odbora za zbrinjavanje obitelji vojnika palih u ratu i njihove siročadi. Tako se u Prvome svjetskom ratu razvila u nas do tada neviđena manifestacija ljudske solidarnosti u spašavanju hercegovačke djece, koja je ostavila dubok trag u kolektivnoj svijesti hercegovačkih ljudi.


Marinka Bakula Anđelić i Dražen Kovačević: Živi smo!

Autori ovoga rada usmjereni su na istraživanje posljedica velike i neponovljive socijalne intervencije fra Didaka Buntića – spašavanje života mnoštva hercegovačke djece tijekom I. svjetskog rata. Predmet istraživanja jest daljnji životni put te djece nakon dolaska u novu socijalnu sredinu. S obzirom na dulji vremenski odmak od tih događaja, kao izvor podataka korištena je dostupna dokumentacija u župnim i matičnim uredima pojedinih mjesta u Hercegovini te Slavoniji i Baranji, novinski članci, osobne isprave i dokumenti. no, najvjerodostojniji i najznačajniji podaci dobiveni su izravnim razgovorima s članovima obitelji, prije svega s njihovom djecom, braćom, sestrama, unucima i drugima. na temelju opisa nekolicine slučajeva, kako onih koji su trajno ostali u svojim novim životnim sredinama tako onih koji su se nakon prestanka pogibelji od gladi vratili svojim obiteljima u Hercegovinu, autori su pokušali analizirati višestruke posljedice ove velike socijalne intervencije u našoj bližoj povijesti, koja je u svom planiranju i svim fazama provedbe poštivala etička načela i ljudska prava svih sudionika. Upravo zbog toga fra Didak Buntić i njegovi suradnici u ovom djelu zaslužuju mjesto u proučavanju metodologije socijalnog rada te srodnih i pomažućih profesija.


Hrvoje Malčić i Mislav Gabelica: Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata

Početkom Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska je Monarhija s tržišnog prešla na ratno gospodarstvo. U zemlji je uveden obvezan otkup te daljnja distribucija poljoprivrednih proizvoda po normiranim cijenama. Za to su bili zaduženi aprovizacijski odbori pri državnim i pokrajinskim vladama, koji su određivali i dnevnu, odnosno mjesečnu količinu pojedinih namirnica na koju je stanovnik imao pravo, što je ovisilo o trenutačnoj količini namirnica u određenoj pokrajini, odnosno državi. Ovim se mjerama nastojala racionalizirati potrošnja hrane, budući da su se Centralne sile nalazile u gospodarskoj blokadi država Antante. Kako je odmicao Prvi svjetski rat, u Austro-Ugarskoj Monarhiji počelo je nedostajati hrane, a zemlja se našla na rubu humanitarne katastrofe. Glađu je osobito pogođen austrijski dio države, koji je do rata bio orijentiran na industrijsku proizvodnju, te Bosna i Hercegovina. U ugarskom dijelu države, orijentiranom na poljoprivrednu proizvodnju, gladi nije bilo. U srpnju 1917. godine socijalne institucije banske Hrvatske pokrenule su akciju koloniziranja djece iz glađu pogođenih hrvatskih krajeva u područje Slavonije i Srijema. O ovoj akciji dosad je pisano uglavnom s humanitarnog i karitativnog aspekta. Autori su ovim radom pokušali prikazati njezinu političku pozadinu, odnosno pokušali su pronaći političke motive pokretanja ove akcije. Pri izradi rada služili su se istupima hrvatskih političara u Hrvatskom saboru te člancima objavljivanim u hrvatskom tisku, osobito u službenom glasilu Središnjeg zemaljskog odbora, “narodnoj zaštiti”, u listu Stranke prava, takozvanih frankovaca, “Hrvatskoj”, u listu Starčevićeve stranke prava, takozvanih milinovaca, “Hrvatskoj državi”, u listu hrvatskog katoličkog seniorata, “novinama”, te u zbornicima Središnjeg zemaljskog odbora, “Spomenspisu na spasavanje istarske, dalmatinske i hercegovačke djece”,objavljenom 1921. povodom obilježavanja akcije koloniziranja djece, te “Kako je osnovana i što je učinila narodna zaštita 1914.–1924.”, objavljenom 1925. povodom desetogodišnjice osnutka Središnjeg zemaljskog odbora.


Draženko Tomić: Fra Didak Buntić – suvremenik “Kršćanske Obitelji”

Kršćanska obitelj jest časopis koji su izdavali i uređivali hercegovački franjevci u Mostaru od 1900. do 1920. i od 1938. do 1944. Fra Didak Buntić (1871.–1922.) u ovom je časopisu spomenut u 61 bibliografskoj jedinici i k tome osobno prikazan na 14 fotografija i ilustracija. Smisao ovoga rada jest učiniti presjek različitih izvješća u kojima se Buntić spominje, kako bismo pridonijeli osvjetljivanju njegova djelovanja u Hercegovini, ali i valorizaciji časopisa Kršćanska obitelj. naglašeno je Buntićevo zalaganje ponajprije u osnivanju i unapređivanju pučkih škola kroz “analfabetske tečajeve” dok je obnašao službu ravnatelja franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu (1911.–1919.), ali je ukazano i na daljnje aktivnosti koje je Hercegovačka franjevačka provincija poduzela na planu opismenjivanja krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. naglašavajući ovaj segment djelovanja, željela se istaknuti i odlučna uloga koju je Kršćanska obitelj kao glasnik hrvatskih seljačkih škola imala u opismenjivanju u Hercegovini. Istaknuto je Buntićevo humanitarno djelovanje za Prvog svjetskog rata, napose zbrinjavanje djece u Slavoniju. natuknute su i neke pojedinosti Buntićeva gospodarskog, graditeljskog i političkog zalaganja te djelovanja na čelu Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru (1919.–1922.).


Marinko Šakota: Fra Didak Buntić – prosvjetitelj hercegovačkoga puka

Uz mnoge vrlo značajne aktivnosti, fra Didak Buntić poznat je i kao prosvjetitelj svoga naroda u Hercegovini. Fra Didakovo prosvjetiteljsko djelovanje obuhvaća prije svega njegov rad u gimnaziji u Širokom Brijegu, u kojoj je bio profesor, ravnatelj i odgojitelj gimnazijalaca. Međutim, njegovo djelo posebno vrijedno istraživanja i vrednovanja jest prosvjećivanje nepismenih u Hercegovini kroz tzv. “seljačke škole”, koje je osnovao 1910. godine u Širokom Brijegu. To su bile dobro organizirane škole učenja (ne samo čitanja i pisanja) i djelovale su po posebnoj, tzv. Didakovoj metodi, u razdoblju od 1910. do 1917. godine.
Fra Didakove škole izrasle su u pravi organizirani pokret gotovo cijelog hrvatskog naroda u Hercegovini, ali i izvan nje (u Bosni i nekim dijelovima Hrvatske). Taj je pokret bio prihvaćen, valoriziran i preporučivan od uprave Hercegovačke franjevačke provincije. Kroz te škole prošlo je, prema nekim podacima, više od 16.000 osoba razne životne dobi.
Fra Didakovo djelo prosvjećivanja nepismenih toliko je značajno da mu zbog toga dr. Iso Kršnjavi odaje veliko priznanje: “Vaši uspjesi na polju pučke prosvjete zaslužuju, da Vam se u nebu bilježe u velike knjige zasluga.” Fra Didakov angažman oko opismenjivanja nepismenih ostavilo je također snažan dojam na Ivu Dobržanskoga iz Sarajeva, te je ovaj zaključio: “Buntić je isto tako veliki junak na polju moderne kulture i prosvjetnog rada, kao što smo imali u prošlosti velikih i slavnih junaka na maču i koplju.”
Iz ljubavi prema svome – tada vrlo nepismenom, siromašnom i u mnogim slučajevima obespravljenom – narodu, pokrenuo je fra Didak “seljačke škole” želeći taj narod prosvijetliti, odnosno opismeniti kako bi postao samosvjestan i sposoban za daljnje korake prema gospodarskom, političkom i svakom drugom razvoju. Fra Didakov životni slogan bio je, dakle: tek prosvijećen narod moći će postati i napredan narod!


Ivica Šarac: Političko djelovanje fra Didaka Buntića

Političko djelovanje hercegovačkog franjevca fra Didaka Buntića nužno je promatrati kroz prizmu različitih sociopolitičkih okvira u kojima je živio i djelovao. Već sama činjenica da je rođen 1871. godine, dakle u razdoblju osmanske vladavine, da se formirao i zrelo djelovao u doba austro-ugarske uprave u BiH, a da je preminuo 1922. godine, tj. za Kraljevine SHS, dovoljno jasno zrcali zamršenost vremenskog okvira u kojemu je bio protegnut njegov relativno kratak život. njegova prisutnost na javnoj sceni pada, dakle, u razdoblje procesa profiliranja i uobličivanja kolektivnih identiteta na nacionalnoj osnovi u ovom dijelu Europe. Nakon inozemnog studija djelovao je isključivo u BiH, području koje je u to vrijeme u okviru Austro-Ugarske Monarhije prolazilo intenzivnu fazu kompleksnog procesa prelaska iz etnokonfesionalne u etnonacionalnu etapu. U takvim vremenima fra Didak se nameće kao jedan od posljednjih predstavnika onog, stoljećima formiranog franjevačkog naraštaja koji je svojom aktivnošću i svestranošću mogao obujmiti sve sfere vjerskog, političkog, kulturnog i socijalnog života. U radu se naglašuje osnovna karakteristika političkoga djelovanja fra Didaka Buntića, a to je da se ono ne može posve izolirati od njegovih pastoralnih, prosvjetnih, socijalnih i ostalih aktivnosti. Upravo ga je zauzetost za rješavanje pitanja koja su doticala njegovu zajednicu izbacila na površinu kao političara.
Osim ove, u radu se nadalje na poseban način tematizira i druga odrednica njegova političkog djelovanja, a to je njegovo političko-ideološko orijentiranje kroz burna vremena prvih dvadeset godina prošloga stoljeća. Osobita pozornost posvećuje se njegovu praktičnom političkom djelovanju u Hrvatskoj narodnoj zajednici i kasnije u Hrvatskoj pučkoj stranci, u kojoj je biran za narodnog zastupnika i začasnog predsjednika, a sve to uz goleme nutarnje borbe i krize.


Stipan Trogrlić: Nacionalno-preporodni rad biskupa Jurja Dobrile i fra Didaka Buntića – sličnosti i razlike

U radu se analiziraju sličnosti i razlike u nacionalno-preporodnom radu istarskog biskupa Jurja Dobrile i hercegovačkog franjevca fra Didaka Buntića na trima razinama: kulturno-prosvjetnoj, gospodarsko-socijalnoj i nacionalno-političkoj u užem smislu, te koliko su sličnosti, odnosno razlike, uvjetovane društveno-političkim i nacionalno-vjerskim okvirom u kojem su djelovala ova dvojica preporoditelja, a koliko su plod njihovih osobnihkarakternih osobina i položaja koji su zauzimali kao “službenici svetoga”. I površan uvid u to djelovanje ukazuje na brojne, sržne sličnosti, dok su razlike više plod taktike, procjene situacije i ocjene što se u danom trenutku može učiniti za osiromašen i obespravljen hrvatski puk u Istri i Hercegovini.


Robert Jolić: Fra Didak Buntić i Brotnjo

Franjo Buntić (kasnije fra Didak) rodio se u selu Paoči, župa Gradnići, u Brotnju (zapadna Hercegovina) 9. listopada 1871. U radu je najprije donesen upis iz Matice krštenih župe Brotnjo o njegovu rođenju i krštenju, potom kratki podatak o njegovu krstitelju, fra Franji Dobretiću, a potom fra Didakovo obiteljsko rodoslovno stablo. Slijede podaci o njegovu djetinjstvu, koliko ih uopće ima sačuvanih u izvorima i predajama, a posebno o “Franjinoj kamenici”, koju je – prema predaji – svojom rukom isklesao upravo mali Franjo. Dio fra Didakove obitelji u ljetno je vrijeme boravio u duvanjskom kraju, u selu Lipi i na Poljima, kamo su odlazili zbog ispasišta za stoku, ali i zbog obrade zemlje. Jedan dio njegove obitelji ostao je kasnije trajno u Lipi, gdje žive do danas. I mali je Franjo, prema nekim podacima, ljeti dolazio u Duvno, gdje je upoznao nekoga stražmeštra, austro-ugarskog policajca u ondašnjem Županjcu. Taj ga je nagovarao da pođe u kadetsku školu, što je mali Franjo primio s oduševljenjem, jer se zanosio vojevanjem i viteštvom, budući da je često slušao junačke pjesme. Međutim, njegova je majka odlučno bila protiv toga: svoga je sina željela vidjeti u habitu sv. Franje. Franjin otac umro je kad je ovaj bio veoma malen, pa ga nije ni upamtio. čitati i pisati naučili su ga stričevi, njih petorica, koji su svi bili pismeni, a možda i koji od “lutajućih učitelja”. nakon toga je kratko pohađao školu u Gradnićima, gdje mu je učitelj bio Marko Selnik, koji je na njega ostavio velik utjecaj. Potom je Franjo (1883.) otišao na školovanje u samostan u Široki Brijeg.
Poslije, kao svećenik, profesor i provincijal, fra Didak nije imao neke posebne veze s rodnim krajem, kao primjerice sa Širokim Brijegom, gdje je proveo najveći dio aktivnog svećeničkog i profesorskog života, ali nipošto nije ni zaboravio Brotnjo. Tako je poznato da je oko 1900. bio premještan za župnog pomoćnika u rodnu župu, ali je na traženje ostalih profesora franjevaca ipak ostao u Širokom Brijegu i nastavio svoju profesorsku službu. Veoma se brinuo za uspjeh analfabetskih tečajeva u svome rodnom kraju te su po njegovoj metodi i uz njegovu financijsku pomoć opismenjene stotine, dapače tisuće nepismenih u broćanskom kraju. I prilikom spašavanja gladne djece tijekom Prvoga svjetskog rata (1917.) po fra Didakovu su zauzimanju spašena brojna djeca i iz njegova rodnoga kraja. Ono što je osobito važno u fra Didakovu djelovanju jest briga za ekonomski napredak hercegovačkog čovjeka. Prilikom jednog takvog pohoda rodnom Brotnju radi unapređenja životnih uvjeta (melioracija broćanskog polja), fra Didak je i umro u čitluku, 3. veljače 1922. njegovim je zauzimanjem Brotnjo, između ostalog, 1914. dobilo brzojav. Još nije do kraja istražena fra Didakova uloga u dokidanju njegove rodne župe Gradnići (1918.). Fra Didak je tada bio direktor Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, a već je sljedeće godine (1919.) bio izabran za provincijala hercegovačkih franjevaca, pa je sigurno i njegova zasluga da je već 1920. župa Gradnići, nakon pobune župljana, opet bila uspostavljena. Također je poznato da je fra Didak novčano pomagao obnovu i proširenje župne crkve u Gradnićima, kao i da je darovao jedan vitraj za istu crkvu.
Fra Didakovo je tijelo 16 i pol godina počivalo na čitlučkom groblju Podadvor, a onda je svečano preneseno u Široki Brijeg (1938.) i pokopano u veličanstvenoj crkvi, gradnju koje je vodio upravo fra Didak. neke ideje da se u Brotnju podignu spomen-obilježja u fra Didakovu čast (zavjetna crkva ili mauzolej) nisu uspjele, tako da su mu dostojna obilježja postavljena tek u najnovije vrijeme.


Ante Marić: Fra Didak Buntić učitelj, profesor i direktor Velike franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu

Veliku pozornost svom odgojnom i školskom biću od samih svojih početaka pridaje Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru. Iz temelja izgrađuje svoje vlastito odgojno i školsko biće: u Širokom Brijegu – Franjevačku klasičnu gimnaziju s pravom javnost sa sjemeništem i konviktom za vanjske đake, u Humcu novicijat i u Mostaru Franjevačku bogosloviju, prvu visokoškolsku ustanovu u gradu na Neretvi. Zadaću odgoja i školovanja svoga podmlatka i nepismenoga puka povjerava svojim istaknutim i provjerenim članovima. Jedan od najzaslužnijih za prosvjetno biće Provincije i Hercegovine uopće, svakako je fra Didak Buntić.
Profesor je klasičnih jezika, latinskoga i grčkoga, te njemačkoga. U Široki Brijeg u Uzgojni zavod – koji je tek započeo gimnazijski ustroj po svim propisima tada aktualnog srednjoškolskog programa – dolazi 1895. godine. Tu je učitelj i odgojitelj. Zajedno s drugim nastavnicima pristupa mukotrpnoj uspostavi svih osam gimnazijskih razreda prema svim tada valjanim propisima. Godine 1910. dolazi na vrlo odgovorno mjesto u ustroju provincijskoga života, za direktora Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Širokom Brijegu. Kruna svih njegovih učiteljskih, profesorskih i direktorskih nastojanja jest prvi ispit zrelosti u širokobriješkoj gimnaziji s pravom javnosti. na tom mjestu ostaje sve do 1919., kad su ga hercegovački franjevci izabrali za svoga provincijala.
Na temelju arhiva Provincije u Mostaru kroz sačuvane je dokumente prikazan njegov boravak i djelovanje u Franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu. U gimnaziji je podučavao i odgajao od 1895. do 1919. godine. Fra Didak je rođen 9. 10. 1871. a umro 3. 2. 1922. u 51. godini života, od kojih je kao učitelj, profesor i direktor gimnazije u Širokom Brijegu proveo 24 godine.


Ivan Dugandžić: Vjerničko nadahnuće fra Didakova karitativnog djelovanja

Polazeći od svjedočanstva fra Didakovih suvremenika da je novi zavjet čitao na grčkom izvorniku i da ga je znao gotovo naizust, autor pod tim vidikom istražuje fra Didakovu pisanu ostavštinu u traženju odgovora u čemu je fra Didak nalazio svoje vjerničko nadahnuće. U njegovim okružnicama, nagovorima i pismima otkriva mnoštvo citata, parafraziranja ili samo aluzija na određena svetopisamska mjesta. no još je zanimljivije da ta pisana riječ otkriva fra Didakov biblijski duh, njegovu biblijsku vjeru, odvažnost i postojanost. Posebice mnogo toga u njegovu ponašanju podsjeća na sv. Pavla, kojega više puta spominje poimence, a jako često se poziva na brojna mjesta iz njegovih poslanica. Mnoge karakterne crte njegova lika mogu se usporediti s Pavlovim: sloboda i hrabrost, odlučnost i dosljednost, predanost u Božju providnost, spremnost na potpunu samozatajnost u službi Bogu i čovjeku. Fra Didakova veličina jest evanđeoska veličina u malenosti, u služenju drugima. Ljudi su znali prepoznati njegovu nesebičnu zauzetost za siromašne i ugrožene i zato fra Didak nije imao neprijatelja, iako je znao nastupati vrlo odvažno i apelirati na savjest onih koji su odlučivali o sudbini naroda.


Stipe Tadić: Fra Didak Buntić – karizma i/ili institucija?!

U prvom dijelu rada govori se o sociološkom i teološkom razumijevanju karizme te o osobnim kvalitetama karizmatskog vođe, koji, preuzimajući vodeću ulogu u društvu u teškim, kriznim i nestabilnim društvenim okolnostima, mijenja dotadašnje konvencionalno ponašanje društva i traži nova rješenja i izlaze iz te vrlo teške društvene situacije. Karizmom obdareni pojedinci, odnosno posebno obdarene osobe, osobe iznimnih (nad)naravnih sposobnosti ključne su osobe koje u teškim i kriznim društvenim previranjima dolaze u prvi plan i postaju vođama naroda, nalaze nove putove u povijesnom bezizlazju. Te su osobe doista proroci svoga vremena. Temeljna pak obilježja proročkoga djelovanja jesu odvažnost (hrabrost!), kritičnost (istinoljubivost!) i djelovanje za opće dobro.
U drugom dijelu rada riječ je o liku, životu, radu i (karizmatsko-proročkom) djelovanju fra Didaka Buntića. U vrlo teškim povijesnim i društvenim okolnostima u Hercegovini u prva dva desetljeća XX. st., u vremenima teških društvenih previranja, kriza te godinama gladi (1916. i 1917.), ključna osoba bio je “hercegovački Mojsije”, fra Didak Buntić. On se svojim iznimnim osobnim (proročkim) darovima, odvažnošću, hrabrošću, nesebičnim zalaganjem i zauzetošću za opće dobro stavio u službu milosrdne ljubavi služeći bližnjima, narodu i spašavajući od gladi iznemoglu djecu. Premda je bio pripadnikom institucija Katoličke crkve i franjevačkog reda, fra Didak Buntić je svojom zauzetošću za opće dobro, hrabrim preuzimanjem uloge vođe u kriznim i apokaliptičkim vremenima gladi, potpunoj predanosti u službi naroda i neustrašivim zastupanjem njegovih interesa pred onima koji mu o sudbini odlučuju – sa socioreligijskoga zrenika gledano – pokazivao mnogobrojna obilježja karizmatskoga, proročkoga djelovanja.


Ivan Leutar: Djelatna ljubav fra Didaka Buntića

U današnjem svijetu globalizacije i ekonomije socijalni nauk Crkve postao je temeljni smjerokaz. Temeljni smjerokaz jest evanđelje i ljubav prema Bogu i bližnjemu.To je bio i temeljni smjerokaz fra Didakova djelovanja. On je solidaran i zalaže se na različitim područjima: obitelj, gospodarstvo, školstvo, politika, briga za osjetljive i siromašne skupine u Hercegovini, osobito djecu.
Prvi dio članka bavi se analizom milosrđa iz nekoliko aspekata: svakodnevnim značenjem riječi milosrđe, kršćanskim milosrđem u okviru prispodobe o milosrdnom Samarijancu, teologijom milosrđa i ljubavi te, konkretno, kršćanskim djelima milosrđa.
Dalje se u članku analizira redovnički identitet fra Didaka Buntića i njegova djelatna ljubav u postojećim društvenim prilikama. Tako se ističe da je njegov identitet bio upravo milosrdna ljubav u izgradnji civilizacije ljubavi, koja se očitovala na više načina: ulaganjem u mlade i obrazovanje, iskorjenjivanjem nepismenosti, ljubavlju i očinskom brigom za mladu subraću u zajednici, zauzimanjem za potrebite kod lokalnih i državnih vlasti, borbom s uzrocima gladi i borbom za konkretno preživljavanje stanovništva, upućivanjem u korištenje vlastitih resursa i izgradnjom infrastrukture u Hercegovini, borbom za dostojanstvo socijalno osjetljivih skupina stanovništva, kao što su vojnici i djeca. Djela milosrđa kao izvor kršćanskog djelovanja bili su glavni smjerokazi u životu i djelovanju fra Didaka Buntića.
U zaključku se ističe da je Didakovo poslanje bilo karizmatsko poslanje za Crkvu i društvo u teškim životnim prilikama. njegova osobnost svjedoči vjeru i intenzivan duhovni život te lik i karizmu franjevca izraženu kroz djelatnu ljubav na različite načine.


Šimun Šito Ćorić: Intrapsihički svijet fra Didaka Buntića u svjetlu njegovih istaknutih vrijednosti – Psihohistorijski pristup

Ovdje se usuđujemo donijeti uvodni prilog o intrapsihičkom svijetu fra Didaka Buntića, i to onakvom kakav se očitovao u njegovu ponašanju i zauzimanju za vrijednosti u svom govoru i djelovanju.
Pri tome se u osnovici koristimo psihohistorijskim pristupom, a u poznatom stilu utemeljitelja ego-psihologije, Erika H. Eriksona, koji je upravo na taj način autentično proučavao neke značajne povijesne ličnosti, to jest na temelju njihovih osobnih spisa i životopisa.
Koliko god pisana riječ jedne osobe ili drugih o njoj, ne mogu biti interpretirane sa stopostotnom ispravnošću te koliko god ni psihohistoričar ne može uvijek izbjeći predrasude, ipak se time može značajno osvijetliti unutarnji svijet i djelovanje takvih osoba.
Na temelju fra Didakovih riječi i djela te brojnih spisa drugih o njima, ovaj prilog kuša gore rečenim psihohistorijskim pristupom pokazati da je unutarnji fra Didakov svijet oblikovao neobično veliki niz istaknutih vrijednosti u njegovu govoru i djelovanju.
Na kraju donosimo i dvije napomene: prva je “O negativnim pisanim reakcijama na fra Didaka Buntića”, a druga “O utjecaju okolinskih faktora na ličnost fra Didaka Buntića”. Prilog zaključujemo obrazloženom tvrdnjom da fra Didak Buntić – posebice u usporedbi s drugim blaženima i svetima u Crkvi – zaslužuje da se i za njega barem otvori causa.


Katica Knezović: Kako vjerujemo, onako i djelujemo – Usporednice franjevačke karizme služenja siromasima u životu i djelu fra Didaka Buntića i bl. Marije Propetoga Isusa Petković

Bl. Marija Propetoga Isusa Petković (1892.–1966.), utemeljiteljica izvorno hrvatske Družbe Kćeri Milosrđa, trećega samostanskog reda sv. Franje u Blatu na Korčuli i fra Didak Buntić (1871.–1922.), član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije sa sjedištem u Mostaru, jedno su vrijeme bili suvremenici i oboje su, svatko na svoj način, zauzeto živjeli svoju redovničku karizmu franjevačkog služenja siromasima i potrebitima.
U njihovu su podneblju ljudi osiromašili i zapali u glad i krajnju bijedu ponajviše zbog Prvoga svjetskog rata, prirodnih katastrofa, gospodarskoga sloma i epidemije “španjolice”. Dok je fra Didak vodio djecu na dohranu u Slavoniju i Baranju a prosio kruha za one ostale kod kuće (1917.–1918.), s. Marija Propetoga nekoliko godina potom obilazi u više navrata tu žitnicu, prikupljajući, kao milostinju, kruha i ruha za osiromašeno i izgladnjelo Blato, a pri raznim vladinim tijelima traži svaku pomoć za sirotište i pučku kuhinju. Oboje su, svatko na svoj način, prepoznali čovjeka u potrebi i djelovali prema sposobnostima koje im je Bog dao. Kao preteče Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.) djelovali su u njegovu duhu u Crkvi i društvu. Domišljatom ljubavlju služili su čovjeku potrebniku u sirotištima, bolnicama, misijama, odgoju i obrazovanju, politici... – gdje god se moglo štogod učiniti za preživljavanje i osiguravanje bolje budućnosti svojih sunarodnjaka.
Svojim životom bili su i ostali uzor vjerničkoga življenja evanđeoskih kreposti – što je Crkva prepoznala i potvrdila proglasivši Mariju Propetoga blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku, a za fra Didaka su započete pripremne radnje za otvaranje propisanoga procesa za kanonizaciju.


Ante Sekulić: Duhovnost i dobrota fra Didaka Buntića

Hercegovački franjevac fra Didak Buntić proživio je svoj životni tijek na prijelazu XIX. i XX. stoljeća, u europskim lomovima i krvavim obračunima, u hercegovačkim vjerskim i društvenim mijenama. Milost vjere i dar krštenja primio je Franjo Buntić u roditeljskom domu i njegovu ozračju. na tlu svoga krševita zavičaja živio je sve do izbora svoga životnoga zvanja. Životni pak poziv mladoga Franje nadahnut je i prožet franjevaštvom – od novaštva fra Didaka do poglavarske službe redodržavnika u stoljetnoj hercegovačkoj redovničkoj pokrajini. Bez duboke vjere i vjernosti Bogu i redovničkim idealima ne bi bilo moguće u relativno kratkom životu i zamršenim pogibeljnim prilikama učiniti išta dobroga, a nekmoli ostaviti Crkvi i narodu toliko gorljivosti i zauzetosti za druge, poglavito za hercegovačke sunarodnjake, za kamenu našu zemlju na kojoj žive ljudi stameni i odlučni.
Korijeni dobrote fra Didakove u njegovoj su vjeri i službi Gospodinu, koji ravna Zemljom i svim ljudima, u njegovoj temeljitoj izobrazbi i redovničkom životu. Mir i dobro pretočio je fra Didak u zbiljsku zauzetost šireći među sunarodnjacima pismenost, poučavajući puk osobno i dobrim štivom, dobrom knjigom. Duboko je vjerovao da se tako sustavno i postojano, na takav način i takvim sredstvima, bori za opstanak i slobodu svoga naroda. Gimnazija i velebna crkva u Širokom Brijegu spomen su narodu i Dobroti od koje je fra Didak primao nadahnuće i okrepu za svoj rad. Za izgladnjeli puk i siročad nije bilo teško pisati, moliti. Išao je u bečki carski dvor prositi kruha, u Beograd tražiti slobodu za Hrvatsku, za svoju zavičajnu Hercegovinu. Plemenit, i po duhovnoj izgrađenosti neumoran u radu, zaustavio se zauvijek početkom 1922. i pošao u naručje Dobroti, jamačno umoran više od rada nego od bolesti.


Juraj Batelja: Kanonski propisi Katoličke crkve za proglašenje blaženim i svetim i fra Didak Buntić u njihovu ogledalu

Život svakoga kršćanina shvaćen kao teološko mjesto, susretište Boga i čovjeka, a osobito život svećenika, redovnika, jest odgovor na Kristov poziv na savršenstvo (usp. Mt 5, 48). Drugi vatikanski sabor to je suvremenom čovjeku pojasnio riječima: “Svi su pozvani na svetost” (LG, 40).
Proučavanje dokumenata i životopisa o fra Didaku Buntiću svojstveni je izazov za hrvatsku hagiografiju. Taj je izazov još aktualniji pri spoznaji da je on kršćanske vrednote živio u multikulturalnom i multireligioznom okruženju, zbog čega su one imale i evangelizacijsko značenje. naime, dok je to inovjercima pružalo izvorno kršćansko svjedočanstvo, dotle je u “vjeri otaca” utvrđivalo katolički živalj.
Budući da je u javnosti osobita pozornost u prikazivanju osobe i rada fra Didaka Buntića bila usmjerena na njegov karitativni rad u opismenjivanju ljudi i spašavanju gladnih, osobito djece, to mi se činilo temeljnim istražiti kakav su odjek u njegovu životu imale Isusove riječi: “Što imate, dajte” (usp. Mt 14, 16; Lk 12, 33) te kako je Isusov poziv na savršenstvo ostvario ovaj čovjek, koji je, prema općemu mnijenju, bio snažne duhovne energije, vjeran poslanju franjevačkih smjernica i evanđeoskom idealu.
Osobita je pak pozornost u istraživanju dana proučavanju onih značajki duhovne baštine fra Didaka Buntića u kojima se prepoznaje izvorno evanđeosko svjedočanstvo, a prepoznato je u “glasu svetosti”. Ono je prvotno mjerilo za prosudbu kršćanske svetosti koje je u skladu s kanonskim odredbama Katoličke crkve za proglašenje blaženim i svetim i na temelju kojeg se donosi odluka da jedan njezin član bude uzdignut na čast oltara. Stoga je ovdašnje istraživanje imalo na umu crkvene odredbe koje su se oblikovale tijekom povijesti i najnoviju uputu “Sanctorum Mater” (2008.) o pokretanju postupka za proglašenje svetim te mogući odgovor na upit je li takav postupak moguć i za fra Didaka Buntića?


Bilješke o autorima


Marko Babić

Znanstveni je savjetnik u humanističkom području, polje povijest. Znanstveno djeluje u privatnoj tvrtki Fonticulus Vidovicensis – prinosi znanosti i kulturi. Autor je šest knjiga (dviju na engleskom jeziku), a znanstvene i stručne radove objavljuje u domaćim i inozemnim znanstvenim i stručnim časopisima,zbornicima, knjigama, enciklopedijama, leksikonima i u tisku. Sudjelovao je izlaganjima na mnogim domaćim i međunarodnim kongresima i znanstvenim skupovima. Posebno se bavio međunarodnim legaliziranjem srpskih zločina u Bosanskoj Posavini, uvodeći daytonologiju kao novu međunarodno-političku disciplinu. Izbor iz bibliografije: http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=108985.


Marinka Bakula Anđelić

Rođena je 1958. u Posušju, BiH. U Zagrebu je završila Zajednički studij za socijalni rad Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. radi u Poglavarstvu Grada Zagreba, Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, kao savjetnica, načelnica i posljednjih pet godina kao pomoćnica pročelnika. Područje njezina djelovanja obuhvaća društvene djelatnosti i socijalnu politiku, a njezina uža specijalnost predstavljaju projekti i programi za osobe s invalidnošću.


Juraj Batelja

Dr. Juraj Batelja (Rastoki, 1949.), široj je javnosti najpoznatiji po mnogim djelima vezanim uz osobu blaženoga Alojzija Stepinca. Osnovnu školu pohađao je u Petrovini, maturirao 1968. u Klasičnoj gimnaziji – Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu, diplomirao 1975. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a svećenički red podijelio mu je papa Pavao VI. iste godine u Rimu. Od 1979. godine studirao je na poslijediplomskom studiju teologije, sa specijalizacijom iz duhovnosti, na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Magistrirao je 1981. radom Duhovni život u svom mariološkom temelju u spisima kardinala Alojzija Stepinca i 1982. radom Duhovnost poslenika u misijama prema nauci sv. Ivana Zlatoustog. Doktorirao je 1984. disertacijom Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca. Od akad. god. 1987./88. predavač je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 30. siječnja 2004. imenovan je u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto docenta pri Katedri moralne teologije na KBF-u, za potrebe Instituta za kršćansku duhovnost.


Krešimir Bušić

Krešimir Bušić rođen je 10. travnja 1970. godine u Vinkovcima. U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu. Diplomirao je povijest na Hrvatskim studijima. Od kraja 2000. godine zaposlen je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Jedan je od inicijatora i osnivača Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar-Vukovar, gdje je i zaposlen od 2006. godine. Akademske godine 2000./2001. upisuje poslijediplomski studij Hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te pod vodstvom mentora prof. dr. Marijana Maticke prijavljuje magistarsku radnju Društveno, kulturno i političko organiziranje bačkih Hrvata-Bunjevaca 1918.-1941. (Uloga bunjevačke elite u procesu nacionalne integracije i modernizacije hrvatske zajednice u Bačkoj). Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu priprema doktorsku disertaciju pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, pod naslovom: Djelovanje bačkih Hrvata u kulturnim institucijama NDH.


Fra Šimun Šito Ćorić

Franjevac dr. sc. Šimun Šito Ćorić (Paoča kraj Međugorja, 1. 1. 1949.) poznat nam je kao književnik, psiholog i kantautor. Kao redoviti profesor psihologije na Sveučilištu u Mostaru, ali i u Zagrebu, Zadru i Osijeku odgojio je tisuće studenata te mnoštvo vjernika po kršćanskim zajednicama. Kroz vlastito iskustvo i svojim znanstvenim proučavanjima kao rijetko tko poznaje hrvatsko izvandomovinstvo. Autor je četrdesetak književnih, stručnih i znanstvenih knjiga, neka djela su mu prevedena na sve velike i još neke druge svjetske jezike, a uvršten je u brojne domaće i strane antologije. Živi u Švicarskoj.


Fra Ivan Dugandžić

Član je Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, rođen je 1943. godine u Krehin Gracu (Bosna i Hercegovina). Studij teologije polazio je u Sarajevu i Königsteinu (njemačka), a poslijediplomski doktorski studij biblijske teologije u Würzburgu (njemačka). Za svećenika je zaređen 1969. godine u Frohnleitenu (Austrija). Od 1991. djeluje pri katedri novoga zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2005. izabran je u zvanje redovitoga profesora. Autor je više knjiga s egzegetskom i biblijsko-teološkom tematikom, niza znanstvenih i stručnih članaka iste i srodne tematike.


Mislav Gabelica

Rođen je 15. 12. 1972. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu. 2005. i 2006. godine bio je urednik Političkog zatvorenika, glasila Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Zaposlen je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu kao znanstveni novak, gdje se bavi izučavanjem Stranke prava uoči i za Prvoga svjetskoga rata.


Fra Robert Jolić

Robert Jolić rodio se u Kongori kod Tomislavgrada 1967. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu (Franjevačka teologija) i Zagrebu (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove), a dovršio u Grazu (Austrija) na Karl-Franzens-Univesitätu te postigao naslov magistra teologije. Za svećenika Katoličke crkve zaređen je 1994. godine. Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Trenutačno živi i djeluje u čitluku. U svibnju 2004. obranio je na Filozofskome fakultetu Zagrebačkoga sveučilišta magistarski rad pod naslovom Katoličko pučanstvo u Duvnu u vrijeme osmanske i austrougarske vlasti od 18. do početka 20. stoljeća na temelju crkvenih matičnih knjiga. 2009. obranio je na istome fakultetu doktorski rad pod naslovom Demografske promjene u Brotnju (zapadna Hercegovina) u osmanskom razdoblju na temelju crkvenih i osmanskih izvora.


Katica Knezović

Katica Knezović diplomirala je agronomiju, kršćansku duhovnost i teologiju te magistrirala filozofiju u Zagrebu, a doktorirala teologiju u Beču. Predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove i na Veleučilištu Vern u Zagrebu. Radila je kao asistentica na Agronomskom fakultetu i sudjelovala u osnivanju Hrvatskoga katoličkog radija u Zagrebu, gdje je bila i prva urednica vjerskoga programa. Zamjenica je glavnog i odgovornog urednika časopisa za intelektualna i duhovna pitanja, Nova prisutnost, predsjednica je Hrvatske sekcije europskoga društva za katoličku teologiju te članica Središnjega etičkog povjerenstva Agencije za lijekove i medicinske proizvode. članica je više tuzemnih i inozemnih strukovnih društava i udruga. Objavila je više teološko-filozofskih radova i izlagala na nacionalnim i internacionalnim znanstvenim skupovima.


Dražen Kovačević

Rođen je 1959. u Slavonskom Brodu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij psihologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1986. Doktorirao je 2008. na Studijskom centru socijalnog rada. Od 1986. godine radi u neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači, u Zavodu za forenzičnu psihijatriju. Autor je ili koautor oko dvadesetak knjiga i više od stotinu znanstvenih i stručnih radova.


Jure Krišto

Znanstveni je savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Bio je dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Časopisa za suvremenu povijest, a sada je urednik Review of Croatian History. Osim mnogobrojnih znanstvenih radova u Hrvatskoj i u svijetu, objavio je i više knjiga, među kojima: Prešućena povijest, 1994., Katolička crkva u totalitarizmu, 1998., Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, 1998., u dva sveska te Sukob simbola, 2001. i Hrvatski katolički pokret, 2004.


Fra Ivan Leutar

Dr. sc. fra Ivan Leutar rodio se 1970. u Mostaru. Osnovnu školu pohađao je u Stipanićima i Tomislavgradu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je 1989. u Visokom te ušao u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije Marijina Uznesenja u Humcu. Studij teologije upisao je 1991. na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj, potom je 1993. nastavio studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1994. nastavlja studij u Grazu na Karls Franzens Sveučilištu i diplomira 1997. godine te stječe zvanje magistra teoloških znanosti. Zaređen je 1997. za svećenika, u Grazu. 1998. upisuje doktorski studij iz etike i socijalnog nauka Crkve na Teološkom fakultetu u Grazu, te godine 2004. postiže doktorat iz područja teologije i sociologije religije. Pohađao je i više različitih edukacija iz područja sociologije religije na Sveučilištu u Frankfurtu. Od godine 2004. suradnik je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i predaje Katoličku društvenu etiku.


Hrvoje Malčić

Rođen je u Zagrebu 25. 9. 1981. Završio je VII. gimnaziju u Zagrebu, a studij povijesti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 2006. Od 2007. radi kao znanstveni novak u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu.


Fra Ante Marić

Rođen je u Mostaru 16. 5. 1952. Pučku školu završio je u Mostaru, Klasičnu gimnaziju u Visokom (1967.–1971.), a novicijat u Humcu (1971./72.). Studij teologije započeo je u Sarajevu 1972. nakon odsluženja vojne službe u JnA nastavio je studij i diplomirao teologiju na Sveučilištu u Freiburgu am Breisgau, u njemačkoj. Za svećenika je zaređen 7. 5. 1978. član je Hercegovačke franjevačke provincije.


Ivan Markešić

Rođen je u Proslapu kod Rame u BiH, 1954. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, sociologiju na Fakultetu političkih nauka i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlen je u Institutu društvenih znanosti
Ivo Pilar u Zagrebu. Profesor je na Hrvatskim studijima i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove te na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Područja njegova trajnog znanstvenoga zanimanja jesu sociologija religije i identitet Hrvata u BiH, o čemu objavljuje članke u domaćim i inozemnim publikacijama. Urednik je u Hrvatskoj enciklopediji BiH. Objavio je tri vlastite knjige i jednu u suautorstvu.


Zlatko Matijević

Zlatko Matijević rođen je 1955. u Zagrebu. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postigao je stupanj doktora društvenih, humanističkih i teoloških znanosti iz područja povijesnih znanosti. Istražuje crkveno-nacionalnu i stranačko-političku povijest hrvatskih zemalja u prvoj polovini XX. stoljeća. Znanstveni je savjetnik Hrvatskoga instituta za povijest (Zagreb). Autor je knjiga: Slom politike katoličkog jugoslavenstva (Zagreb, 1998.), U sjeni dvaju orlova (Zagreb, 2005.) i Lučonoše ili herostrati (Zagreb, 2006.).


Jakov Pehar

Rođen je 30. listopada 1928. u Strugama kod čapljine, u Bosni i Hercegovini. Gimnaziju je završio u Mostaru (1949.), a Poljoprivredno-šumarski fakultet u Sarajevu (1954.). Magistrirao (1975.) i doktorirao je u Beogradu (1981.). Od 1969. radi u Institutu HEPOK, preimenovanom u Agronomski institut, na poslovima istraživanja, razvoja i programiranja u poljodjelstvu. Stalni ekspert FAO u Rimu od 1984. Predavao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu i novom Sadu. Redoviti je profesor Agronomskog i Građevinskog fakultetu Sveučilišta u Mostaru, u čijem je utemeljenju i sudjelovao. član je domaćih (Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost BiH) i međunarodnih znanstvenih i kulturnih institucija (Balkanske asocijacije za okoliš). Sudjelovao je u realizaciji brojnih domaćih i međunarodnih projekata iz područja poljoprivrede i zaštite okoliša, nositelj je mnogobrojnih znanstvenih i društvenih funkcija te dobitnik brojnih priznanja. Objavio je pet knjiga i više desetaka znanstvenih i stručnih radova.


Vlado Puljiz

Umirovljeni je redoviti profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Runovićima (Imotski) 1938. godine. Diplomirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dugi niz godina bio je voditelj Katedre za socijalnu politiku te predstojnik Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta. Utemeljitelj je uglednog znanstvenog časopisa Revija za socijalnu politiku. Tijekom duge znanstvene karijere bavio se migracijama, problemima sociologije sela te socijalne politike. na tim je područjima objavio brojne znanstvene radove. Dobio je državnu nagradu za životno djelo u području društvenih znanosti za 2008. godinu.


Ante Sekulić

Rođen je u Tavankutu, 16. studenog 1920. Hrvatski je književnik i akademik iz Bačke, u Vojvodini. Dopisni je član HAZU-a. Redovni je član Papinske nuncijske akademije u Rimu, Društva hrvatskih književnika, hrvatskog Pen-a, Matice hrvatske, Hrvatskog filozofskog društva, Hrvatskog mariološkog instituta iz Zagreba te Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović” iz Subotice. Poznat je kao pjesnik i kao pisac književno-povijesnih, filozofskih i znanstvenih djela. Kao mlađi bio je pitomac karmelićanskog zavoda u Somboru. Bavi se temom bačkih Hrvata, na kojoj je i doktorirao. Zbog svojih hrvatskih stavova uhićen je 1972.


Fra Marinko Šakota

Rođen je u čitluku 12. 7. 1968. godine. Osnovnu školu pohađao je u čitluku, srednju, klasičnu gimnaziju u Visokom i u Dubrovniku, a novicijat od 1987. do 1988. u Humcu. Od 1989. do 1995. studira teologiju u Sarajevu, Zagrebu i Fuldi. Zaređen je za svećenika 1996. godine u Frohnleitenu. U pastoralu do danas bio je u Innsbrucku, Frohnleitenu, Augsburgu, Mostaru i Gradnićima, gdje je župnik od 2003. godine.


Ivica Šarac

Ivica Šarac (1969.) rođen je u Donjem Velikom Ograđeniku (Hercegovina), studirao je u Zagrebu i Grazu. Od 2006. djeluje kao docent na Odjelu za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.


Stipe Tadić

Rođen je 1953. godine u Otoku kod Sinja. Diplomirao je filozofiju i sociologiju u Zadru. Doktorirao je i magistrirao u Zagrebu. Bavi se sociologijom religije. Dosad je objavio dvije knjige i više od 30 znanstvenih i stručnih radova. Zaposlenik je Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u zvanju znanstvenog savjetnika.


Fra Draženko Tomić

Mr. sc. fra Draženko Tomić (Ljubuški, BiH, 1970.) osnovnu i srednju školu završio je u Ljubuškom. na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu diplomirao je teologiju 1998. i filozofiju 1999. te je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti, diplomirao bibliotekarstvo 1999. Godine 2005. magistrirao je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (Kozmološka, antropološka i teodicejska shvaćanja u filozofiji Bonifaca Badrova). član je Hercegovačke franjevačke provincije od 1990. God. 2005. dolazi u Gospić gdje i sada obnaša službu tajnika i kancelara Gospićko-senjske biskupije. Od dosad objavljenog izdvajamo knjige: Knjižnica franjevačkog samostana na Humcu (Mostar, 2000.), Kršćanska obitelj. Prikaz (sv. 1), Bibliografija (sv. 2) (Mostar, 2001.-2002.), Kroz religiju do vjere (Mostar, 1999., Zagreb, 2004. i 2005., Gospić, 2008.), Inkvizicija. Nastanak, razvoj i povijesno značenje (Zagreb, 2004.), Pisma Kršćanskoj obitelji (Zagreb, 2004.). Uređuje Glasnik Gospićko-senjske biskupije.


Stipan Trogrlić

Rođen je u Studencima kod Imotskog. Završio je studij povijesti i teologije. naslov njegove doktorske disertacije jest Katolička crkva u Istri i državna vlast (1945.-1954.). Bavi se izučavanjem uloge Katoličke crkve u novijoj i suvremenoj istarskoj povijesti. Iz toga je područja objavio tri knjige i 30-ak znanstvenih i stručnih radova. Sudjelovao je priopćenjima na 15 domaćih i pet međunarodnih znanstvenih skupova. Kao vanjski suradnik predaje tri izborna kolegija na Odsjeku za povijest Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Voditelj je Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Puli.


Anđelko Vrsaljko

Rođen je 10. siječnja 1959. godine u nadinu, u Ravnim kotarima pokraj Zadra. Po užem zanimanju agronom (doktor agronomije), a po vokaciji pjesnik. Radi na Sveučilištu u Zadru, Odjel za turizam i komunikacijske znanosti, gdje predaje kolegije Uvod u ekologiju i ekologija. Objavio je 17 izvornih znanstvenih radova koji spadaju u primijenjena znanstvena istraživanja te dva poglavlja u knjizi Monografija višnje i maraske. U pjesničkom opusu rese ga tri knjige poezije: Iz kaljuže glas, 1992., Otrgnuti, 1995. i Biti kamen taj, 2001. godine, a uvršten je i u Antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva, 1994. godine.

 


Summaries


Jure KRIŠTO: BR. DIDAK BUNTIĆ AND THE CROATIAN POLITICS IN B&H: At Hundred Years’ Anniversary of Austro-Hungarian Annexation

At hundred years’ anniversary of annexation of Bosnia and Herzegovina, the author analyses the role of Herzegovinian franciscans, particularly of Br. Didak Buntić, in the Croatian national community (CNC). The Croatian national community (1906) was the united project of all patriotic powers in B&H – bishopric priests, franciscans and laity – in exceptionally difficult political circumstances. Political message of the Community, contained in the first three points of its Rules, was clear: B&H is a Croatian country, its inhabitants naturally aim to the unification with the Kingdom of Croatia, which means with Habsburg Monarchy as well, and Moslems who live there are “indisputable Croats”, who will be, owing to special circumstances, independently organized. But that organized declaration of the Croats in Bosnia and Herzegovina cannot be understood without considering the intentions of the Monarchy to annex B&H, then the conflicts between the interests of Monarchy and the interests in B&H, the politics of the “new course” in Dalmatia, coming to power of the Croatian-Serbian Coalition in Croatia and similar details.
Taking into consideration those political circumstances is necessary for the understanding of the relationship within the Croatian national community, especially between Archbishop Stadler and franciscans. namely, at the moment of establishing CnC Stadler and franciscans absolutely agreed about political future of B&H, so the causes of misunderstanding should be found in the outer influences. The important factor of such a course was the ideology of a “new course” and coming to power of Croatian-Serbian coalition in ban Croatia. Owing to association with the Serbs in Croatia, the Coalition could not support neither the antagonisms between the Croats and the Serbs in Bosnia and Herzegovina nor the idea of joining it to Croatia. Instead of it, the Coalition stood for the independence of B&H, what was the politics of the Serbs there as well. numerous franciscans supported the politics of CSC (Croatian-Serbian Coalition) and so it got separated from Stadler.
Out of correspondence between Iso Kršnjavi, Br. Didak Buntić and Br. Ilija Lekić we can see how franciscans in B&H justified their political orientation and why Kršnjavi did not approve such politics.


Marko BABIĆ: AUSTRO-HUNGARIAN ANNIHILATION OF CROATIAN IDENTITY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

This work points out difficult social and political conditions in Bosnia and Herzegovina in the last decades of life under the Turkish rule. In the 19th century, the Croats, being catholics, turned all their hope towards catholic Vienna expecting better days, moreover, because Austria started to support the improvement of their life and their political and religious rights after 1838; it helped catholic school-system after 1852, and so it achieved great sympathies. Therefore, since 1867, they felt the Habsburg Monarchy i.e. Austro-Hungary, as a sort of political protector and they greeted Austro-Hungarian coming to power with great enthusiasm in 1878. Coming to power in Bosnia and Herzegovina, Austro-Hungary established the politics of higher state interests: Croatian national feelings are diminished, the name of the Croatian language is forbidden, the Croatian national signs are forbidden, the Bosnian nation is formed in which the Croatian people should have lost their Croatian nationality. Annihilation of Croatian identity caused disappointment among the Croatian people. The Croatian people expected so much from Austro-Hungarian authorities and therefore their disappointment was great.


Zlatko MATIJEVIĆ: “I GOT SOILED BY THE KIDS!” Br. Didak Buntić between the Croatian Peasant Party and the Croatian Common People Party (1919–1922)

After the First World War (1918), in the newly established Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians, the Croatian catholics in Bosnia and Herzegovina were under pressure to form new political parties in order to protect their national, religious and economic interests. At the beginning some of their political leaders aimed to the formation of one party for all the Croats. That party should have had a support in political structures in Zagreb. That “Zagreb orientation” insisted on the connections of all Croatian political forces before the collaboration with the organisations of Serbs and Slovenians. The Croatian Catholic Seniority, which was the leading organisation of the Croatian catholic movement stood for “Ljubljana orientation”. namely, the Croatian seniors had planned, together with the leaders of the Slovenian Population Party, to found a unique Yugoslav Common People Party which would have been active on the whole territory of the country. Failure about the establishing of YCPP, caused the foundation of autonomous organisations of the united Croatian Common People Party for Bosnia and Herzegovina (1919) which had the common “leadership” in Zagreb, with CCPP for Croatia and Slavonia and Dalmatia. Misunderstandings between “Zagreb” and “Ljubljana orientation” were, in spite of almost the same political programme, so big that the provincials of Bosnian and Herzegovinian franciscans thought it necessary to form the united political front of the Croatian catholics. But, instead of agreement, another party was formed – Croatian Peasant Party, which was a branch of the Croatian community. Both parties wanted to have Br. Didak Buntić as a member. Hardly willing to take part in party politics, he first decided to join the Croatian Peasant Party, and afterwards the Croatian Common People Party. His positioning, to considerable extent, determined the fate of both parties on Herzegovinian political scene. Generally speaking, Bosnian franciscans committed themselves to the Croatian Peasant Party and Herzegovinian to the Croatian Common People Party. Both of the parties reached their political climax at the election for Constitutional Parliament of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians (1920).


Ivan MARKEŠIĆ: RELIGIOUS AND ECCLESIAL CONDITIONS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA AFTER THE FIRST WORLD WAR

After the end of the First World War the political map of europe had changed. Those changes were especially evident in the area of southern europe where four kingdoms had disappeared: German, Russian, Austrian, and Ottoman. The last two of them: Ottoman empire (1463-1875) and Austro-Hungarian Monarchy (1878-1918) for several centuries essentially determined the reality of life of Bosnia and Herzegovina and its citizens as well as the activity of religious institutions. After 1918, with the establishment of the new state communities, in those newborn political conditions, the role and the importance of certain religious communities as well as of their representatives remarkably changed.
In this article the author, first of all, presents a short survey of religious conditions in Bosnia and Herzegovina at the end of the Ottoman rule (1878) and during Austro-Hungarian occupation (1878-1918), with special review of the attempts of Austro-Hungarian political and military representatives who performed political influence on the citizens of Bosnia and Herzegovina through religious communities, i.e. to realize the legitimacy of occupational rule through religious communities. Then the author describes and with the tables with numerical data shows demographic and socioreligious picture of Bosnia and Herzegovina in the period from the beginning of Austro-Hungarian rule to the beginning of the thirties of the 20th century. After that he pays his attention to specific forms of religious (ecclesial) organising and religious and political activities of certain religious communities in Bosnia and Herzegovina in the period after the establishment of the State SCS (SHS), and afterwards the Kingdom of SCS (SHS). He pays special attention to the attitudes of the three historical religious communities toward newly formed state organisations.


Jakov PEHAR: AGRICULTURE OF HERZEGOVINA IN THE TIME OF BR. DIDAK BUNTIĆ

At the end of the 19th and the beginning of the 20th century a spiritual leader, educator and the people’s tribune, father of Herzegovina Br. Didak Buntić was active in the region of Herzegovina and further on. An extraordinary feeling and empathy for the man-peasant, he had founded schools, churches, roads and post-offices and he had a special feeling for economy, especially agriculture as a fundamental activity of man’s existence. Besides his spiritual obligations he was very active and the first one to found Peasant’s association and set the question of tabacco, its purchase and price. And not only tabacco which is a typical culture for the Herzegovinian karst, he also taught peasants and students how to graft wild plants, he was looking for seedlings of apples, figs, cherries, nuts, grapevines, plums etc.
Blessed and fertile Herzegovina, neglected and exploited by foreign rulers, was not actually poor. He was improving cattle-breeding, beekeeping and he could see the necessity of afforesting bare areas as well as of the melioration of the fields: Bekij’s mud, Mostar mud and Buško mud. He persistently taught the people of the importance of work and said: „Who does not take care of his field, is sweating on somebody else’s.” His person was enlightened with educational spirit, justice and the right of the people like Leonida and like Moses he was saving the poor from famine and with his personal example showed the depth of his spirit, human virtue, persistence and love towards his birthplace with the desire to create the real Misir. He really deserves the word Ecce homo!


Anđelko VRSALJKO: PROVIDENTIAL COMPREHENSION OF ECOLOGICAL – BIOLOGICAL WEALTH OF HERZEGOVINA IN THE PERSON OF BR. DIDAK BUNTIĆ: A POEM IN PROSE

The existence on the grounds of Herzegovina was dependent on fertile karst soil with greenery, on the hands of hard-working builders, specially the visionaries as Br. Didak Buntić was. estimating ecological wealth of the climate in Herzegovina, he promotes the cultivation of tabacco, vineyards, fruit growing and raising cattle, as fundamental biological and life determinants of the existence of numerous population in this region. Visionary and wisely he speaks and supports the melioration of the fields as an essential element in the development of agriculture, he also teaches the peasants how to graft fruit trees and raises fruit hothouses, so he does everything to make the population conscious and how to get rid of their indolence. Further on, in the light of contemporary global climate changes, besides growing cultivated plants, he promotes the afforest of the karst and he is prophetically speaking “a naked mother does not attract the cloud”. Biological potential of certain cultivators, preserved and cultivated, presents today a well-known name in Herzegovina and the world. Understanding ecological-biological wealth of Herzegovina in the time of Br. Didak Buntić is a certain visionary and providential torch which is, in the course of time, becoming stronger and more significant.


Krešimir BUŠIĆ: CONTACTS BETWEEN HERZEGOVINIAN FRANCISCANS WITH THE CROATS IN BAČKA FROM THE TIME OF BR. DIDAK BUNTIĆ TO BR. DOMINIK MANDIĆ AND BR. ALOJZIJE MIŠIĆ, BOSNIAN FRANCISCAN AND MOSTAR-DUVANJ BISHOP

On the basis of the authentic archive material and the former as well as the new professional literature, the author, in this work, analyses the processes of national integration within the Croatian civil society in the first half of the 20th century. He particularly turns attention to the processes which were going on within the authentic Croatian community of Croats-Bunjevci in Bačka since the collapse of the Kingdom of Yugoslavia (1918-1941). In that period, within the Croatian Catholic movement and the Catholic Action in Bačka among the members of the Croatian ethnical community a strong connection and consciousness is being developed about a joint country of immigration and identity with the Herzegovinian Croats and, on that level, contacts and cultural exchange are being established with the aim to resist great Serbian hegemonistic politics. From that point of view there is an important contribution of Herzegovinian franciscans, who, together with the ecclesial, political and cultural eminent persons of the Croats in Bačka, had constant contacts and good communication in the period between the two wars. There is a testimony about numerous remembrances of the visits of Herzegovinian franciscans to Subotica from the first Br. Didak Buntić’s contacts to the great celebration of 250th anniversary of the moving of Bunjevci from Herzegovina and Dalmatia to Bačka in 1936. At that great manifestation, Bishop Br. Alojzije Mišić from Mostar and Br. Dominik Mandić took the central position as honorary guests.


Vlado PULJIZ: THE CONDITIONS IN HERZEGOVINA AND SAVING HUNGRY CHILDREN IN THE FIRST WORLD WAR

The first part of this work deals with more general european context which influenced the conditions in Herzegovina in the 19th century and before the beginning of the First World War. In the relation to the developing core which was being constituted in Western europe, our territories, including Herzegovina, were then at the european periphery.
In the second part conditions in Herzegovina are being discussed. During the Turkish rule the life in Herzegovina was going on within a backward, disintegrating eastern empire. When Bosnia and Herzegovina were integrated in Austro-Hungarian Monarchy in 1878, the situation changed a little and it was marked by late modernisation within mideuropean empire which was stricken by desintegration processes.
The third part of the article deals with the causes of famine which was devastating Herzegovina. Besides general circumstances, the causes of famine were in a backward economic structure, unsuitable natural conditions and poor resources for the existence of population. Out of those conditions grew up the necessity of a Herzegovinian for permanent looking for a better salary and migration.
In the fourth part catastrophic economic and social circumstances are discussed which brought famine to Herzegovina in the years of the First World War. It was famine that made it necessary to save the population urgently, in particular the children, and to move them into the richer parts of northern Croatia.
The fifth part deals with the actual action of saving children in 1917 and 1918, in which Br. Didak Buntić and franciscans from Herzegovina played the central role. It is to be mentioned that the essential contribution came from humanitarian organisations in Croatia, especially from the Central committee for providing for the families of the fallen soldiers and their children. So in the First World War the manifestation of human solidarity in saving children was developed as never before with us, leaving a deep trace in collective mind of Herzegovinian people.


Marinka BAKULA ANĐELIĆ & Dražen KOVAČEVIĆ: WE ARE ALIVE!

The authors of this work are concentrated on the research of the consequences of the great social intervention of Br. Didak Buntić, on saving lives of a large number of Herzegovinian children during the First World War. The subject of research is further life of children after coming to the new social environment. The documents which are used as a source of information were available in parish registers and registry offices of certain places in Herzegovina, Slavonia and Baranja as well as in newspaper articles, identification cards and other documents. But the most trustworthy and remarkable data were received through direct contacts with the members of the family, first of all with their children, brothers, sisters grandchildren and the others. On the bases of the description of several cases, of those who stay permanently in the new environment as well as those who came back to their families in Herzegovina, the authors tried to analyse manyfold consequences of that great social intervention in our recent history, which, in its planning and all the phases of proceeding, considered ethical principles and human rights of all participants. That is why Br. Didak Buntić and his co-workers, with this deed, deserve the place in studying methodology of social work as well as the other related professions.


Hrvoje MALČIĆ & Mislav GABELICA: SAVING HUNGRY CHILDREN FROM BOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE TIME OF THE FIRST WORLD WAR

At the beginning of the First World War Austro-Hungarian Monarchy turned from trade economy to war economy. Compulsory crop-purchase system is introduced into the country, and further distribution of agricultural products at defined prices. That was the duty of food-rationing boards at the state and province administration which determined the daily and monthly amount of certain goods per inhabitant, what depended on the amount of goods in a certain province i.e the state. With these measures the consumption was rationalized as the Central powers were economically blocked by the states of Antanta. During the First World War there was a lack of food in Austro-Hungarian Monarchy, and the country was at the edge of humanitarian catastrophy. Famine struck in particular the Austrian part of the state, which was, before the war, based on industry, and Bosnia and Herzegovina. In the Hungarian part of the state, which was based on agriculture, there was no famine. In July 1917 the Croatian social institutions started organizing the action of migration of the children from those famine-struck Croatian territories to Slavonia and Srijem. Up to now this action has been mainly described from humanitarian and caritative aspect. In this work the authors tried to show political background of the action i.e. they tried to find political motifs of organizing such an action. While working on this project they have used speeches of Croatian politicians in the Croatian parliament, then the articles appearing in the Croatian print, in particular in the official body of the Central county board “national Protection”; in the papers of the Croatian Party of Rights “Croatia”, of so called frankovci; then in the papers of Starčević Party of Rights, so called milinovci, “The Croatian State”; in the papers of the Croatian catholic seniority “newspaper”, then collections of Central county board, “Remembrance papers on saving children from Istria, Dalmatia and Herzegovina.” published in 1921, marking the action of colonization of children, and in “How it was founded and what “national Protection” did from 1914 to 1924”, published in 1925, at the tenth anniversary of the foundation of the Central
county board.


Draženko TOMIĆ: BR. DIDAK BUNTIĆ – A CONTEMPORARY OF “CHRISTIAN FAMILY”

“Christian Family” is a journal published by franciscans from Herzegovina in Mostar from 1900 to 1920 and from 1938 to 1944. In this journal Br. Didak Buntić (1871-1922) is mentioned in 61 bibliographical notes and presented in 14 photographs and illustrations. The essence of this work is to make a short review of various articles where Didak is mentioned in order to contribute to the explanation of his activities in Herzegovina, but also to the evaluation of the journal “Christian Family”. What is pointed out, first of all, is the role he played in founding and improving elementary schools with the courses for the illiterate while he was the head of Franciscan secondary school in Široki Brijeg (1911-1919), but it also illustrates further activities of Franciscan province in Herzegovina in improving literacy at the end of thirties of the last century. emphasizing this segment of activity we want to point out a determined role which “Christian Family”, as an organ of Croatian peasant schools, had in improving literacy in Herzegovina. Buntić’s humanitarian work is also pointed out during the First World War, in particular providing for children in Slavonia. Some details of Buntić’s economic, building and political activities have been suggested and the activity at the head of Franciscan province of Herzegovina in Mostar (1919-1922).


Marinko ŠAKOTA: BR. DIDAK BUNTIĆ – THE EDUCATOR OF THE PEOPLE IN HERZEGOVINA

Besides numerous very important activities, Br. Didak Buntić is well-known as an educator of the people in Herzegovina. Br. Didak’s educational activity consists, first of all, of his work in the secondary school in Široki Brijeg where he was working as a teacher, director and as an educator. However, what is in particular worth researching and evaluating, is his deed of educating the illiterate in Herzegovina by means of so called “Peasant Schools” which he founded in 1910 in Široki Brijeg. They were well organized schools (not only for reading and writing) and they used so called Didak’s method, in the period from 1910 to 1917.
Br. Didak’s schools grew up into a real organized movement of almost all the Croatian people in Herzegovina as well as in Bosnia and some parts of Croatia. It was accepted, evaluated and recommended by the Administrative Council of Herzegovinian Franciscan Province. According to some data, more than 16.000 persons of different age passed those schools.
Br. Didak’s work in education is so great that Iso Kršnjavi pays great tribute to him: “Your success in the field of education of common people deserve to be noticed in heaven in big books of merits”. Br. Didak’s engagement in making people literate so strongly impressed Ivo Dobržanski from Sarajevo that he concluded: “Buntić is as great s hero in the field of modern culture and education as there were great and famous heroes of swords and spears in the past”.
Out of love for his people who were, in that time, illiterate, poor and in many cases deprived, Br. Didak founded “Peasant Schools”, with the intention to enlighten those people, i.e. making them literate in order to make them selfconscious and able for further steps towards economic, political and any other development. Br. Didak’s slogan therefore was: only enlightened nation can become progressive!


Ivica ŠARAC: POLITICAL ACTIVITY OF BR. DIDAK BUNTIĆ

Political activity of Herzegovinian franciscan Br. Didak Buntić is necessarily observed through the prism of various sociopolitical frameworks due to the place where he lived and worked. The very fact that he was born in 1871, in the period of Osman rule, that he was growing up and very active in the time of Austro-Hungarian rule in B&H, and that he died in 1922 i.e. in the time of the Kingdom of SCS, is reflecting clearly enough the complexity of the time in which he lived. His presence on public scene actually falls in the period of the formation of collective identity on the national bases in this part of europe. After studying abroad he was working only in B&H, in the area, which, in that time, within Austro-Hungarian Monarchy went through the intensive process of transition from etnoconfessional into etnonational phase. In such a situation Br. Didak is one of the last representatives of franciscan generation formed through centuries, who could, with his activity and versatility, embrace all the spheres of religious, political, cultural and social life. This work points out the essential characteristic of political activity of Br. Didak Buntić, which means that it cannot be completely isolated from his pastoral, educational, social and other activities. His willingness in solving those problems concerning his community, pushed him on the surface as a politition.
Besides that, this work deals with the other determinant in his political activity, and that is political-ideological orientation through tumultuous times of the first twenty years of the last century. Particular attention is payed to his practical political activity in the Croatian People’s Community and later on in the Croatian Common People Party in which he was elected as people’s deputy and honorary president, but all that was not without enormous inner struggles and crises.


Stipan TROGRLIĆ: NATIONAL-REVIVING WORK OF BISHOP JURAJ DOBRILA AND BR. DIDAK BUNTIĆ – SIMILARITIES AND DIFFERENCES

In this work similarities and differences in the national-reviving work of Istrian bishop Juraj Dobrila and the Franciscan from Herzegovina Br. Didak Buntić are ana-lysed on three levels: cultural and educational, economic and social, national and political and to what extent these similarities or differences are conditioned by socio-political and national and religious framework within which those two men were active, and to what extent they are the fruit of their personal characteristics and the posts they had in the “service of sacred”. even a superficial insight in this activity shows numerous, essential similarities, while the differences are more the result of tactics, judging the situation what to do in a certain moment for the poor and the deprived Croatian people in Bosnia and Herzegovina.


Robert JOLIĆ: BR. DIDAK BUNTIĆ AND BROTNJO

Franjo Buntić (later Br. Didak) was born in a village Paoča, parish Gradnići, in Brotnjo (western Herzegovina) on the 9th of October 1871. In this work, first of all, there is the evidence of his birth and christening in the parish of Brotnjo, then a short data about his baptizer Br. Franjo Dobretić and then about Br. Didak’s family genealogical tree. Data about his childhood are following, as many as could be found, in resources and oral testimonies, and specially about “Franjo’s stone bowl “, which was carved, by little Franjo’s hand. During summer season a part of his family stayed in Duvanj area, in the village Lipa and in Fields where they were going with the cattle and cultivated the soil. A part of his family stayed later permanently in Lipa where they have lived up to now. According to some information little Franjo used to come to Duvno in summer where he met Austro-Hungarian policeman in Županjac. He persuaded him to go to the cadet school, what little Franjo accepted with great enthusiasm because he was fascinated by the war skills and chivalry (knighthood) as he was often listening to the heroes’ songs. But his mother was resolutely against it. She wanted to see her son in St. Francis’s habit. His father died when he was a little child and he did not even remember him. He was taught reading and writing by his uncles, five of them, who were all literate and maybe some of “wandering teachers”. After that he attended school in Gradnići. His teacher there was Marko Selnik who had a great influence on him. Then Franjo (1883) went to school in the monastery in Široki Brijeg.
Afterwards, as a priest, teacher and a provincial Br. Didak did not have any particular connections with his birthplace as he spent most of his active life as a priest and teacher in Široki Brijeg, but he did not forget Brotnjo. So we know that about 1900 he was moved as a subsidiar parish priest to his native parish but at the request of the other franciscan teachers he stayed in Široki Brijeg and continued teaching. He took great care of the success of the courses for the illiterate in his native place and using Br. Didak’s method and owing to his financial help, hundreds, moreover thousands became literate in the area of Brotnjo. During the First World War (1917), a lot of hungry children from his native place were saved owing to his support. What is particularly important in his work is his concern with economic improvement of the people in Herzegovina. On the occasion of one of his visits to his native Brotnjo, on purpose of the improvement of living conditions (melioration of Brotnjo field) Br. Didak died in čitluk on the 3rd of February 1922. Owing to his support, Brotnjo, among other things, got the telegram. Br. Didak’s role in abolishing his native parish Gradnići (1918) is not yet completely investigated. Br. Didak was then the director of Franciscan secondary school in Široki Brijeg, and the next year (1919) he was promoted to the provincial of Herzegovinian franciscans, so it is sure that it is also his merit that in 1920 the parish Gradnići, after the revolt of the parish people, was established again. It is also well known that Br. Didak helped financially the renewal and enlargement of the parish church in Gradnići and that one vitrai in that church was his present.
Br. Didak’s body had rested on the graveyard Podadvor in čitluk for 16 years, and then it was moved to Široki Brijeg (1938) and buried in a magnificant church whose building Br. Didak himself had conducted. The idea to build up a remembrance landmark in Br. Didak’s honour (mausoleum or a votive church) in Brotnjo did not succeed, so some deserving landmarks have been raised in
recent time.


Ante MARIĆ: BR. DIDAK BUNTIĆ THE TEACHER, PROFESSOR AND THE DIRECTOR OF THE LARGE FRANCISCAN CLASSICAL SECONDARY SCHOOL IN ŠIROKI BRIJEG

Since the very beginning, Franciscan province of the Assumption of Virgin Mary in Herzegovina seated in Mostar has payed great attention to its educational and school system. It fundamentally builds its own educational and school body. In Široki Brijeg there was a Franciscan classical high school open to the public with a seminary and a convict for the outer students, in Humac a novitiate and in Mostar, Franciscan Faculty of Divinity, the first institution for higher education in the town on the neretva. The task of education of the youth and of the illiterate is dedicated to its eminent members. One of the most meritorious one, for the education in the Province and in Herzegovina in general, is Br. Didak Buntić.
He is a teacher of classical languages, Latin and Greek, and German. He comes to Široki Brijeg in 1895 to the educational institute which has just begun to function according to all the valid secondary school programmes of the time. He is a teacher there and an educator. Together with the other teachers he founds the eight grades of the secondary school according to all the valid regulations of the time. In 1910 he comes to a very responsible post as the director of Franciscan classical secondary school open to the public in Široki Brijeg. The crown of all his teacher’s, professor’s and director’s efforts is the first senior level secondary school certificate in Široki Brijeg. He had stayed at this post until 1919 when franciscans from Herzegovina elected him for their provincial.
Owing to the Archive of the Province in Mostar and the preserved documents, we can present his life and activity on the Franciscan secondary school in Široki Brijeg. At that school he was teaching and educating from 1895 to 1919. He was born on the 9th October 1871 and died on the 3rd February 1922 at the age of 51. Twenty-four years he spent as a teacher, professor and the director of the Secondary school in Široki Brijeg.


Ivan DUGANDŽIĆ: RELIGIOUS INSPIRATION OF BR. DIDAK’S CHARITABLE ACTIVITY

Concerning the testimonies of Br. Didak’s contemporaries that he had read new Testament in Greek origin and that he could tell it almost by heart, the author, from this point of view, is searching Br. Didak’s written heritage, trying to find out where Br. Didak found his religious inspiration. In his circular letters, announcements and letters he is discovering a lot of quotations or just allusions on certain points from the Testament. Moreover, that written word discovers Br. Didak’s biblical spirit, his biblical faith, resolute attitude and stability. In his behaviour there are many things that remind us of St. Paul, whom he mentions many times and very often recalls numerous moments from his epistles. Many of his character features could be compared with Paul’s: freedom and courage, resoluteness and consistence, complete devotion to the God’s providence, willingness to serve the God and man. People could recognize his unselfish support of the poor and so Br. Didak had no enemies, although he was very resolute in his appearance in public and his appeals on the conscience of those who made decisions of the fate of the people.


Stipe TADIĆ: BR. DIDAK BUNTIĆ – CHARISMA AND/OR INSTITUTION?!

The first part of the article deals with sociological and theological understanding of charisma and the personal qualities of charismatic leader, who, taking the leading role in the society in very difficult, critical and unstable social circumstances, changes former conventional behaviour of the society and is trying to find out new solutions in a very hard social situation. Individuals gifted by charisma i.e. specially gifted persons, persons of extraordinary, (super)natural faculties are the remarkable persons, who become the leaders of the people in such a critical and turbulent time, find out new ways in historic hopelessness. Such persons are really the prophets of their time. Fundamental features of prophetic activity are resoluteness (courage), love of the truth and providing the common good.
The second part of the article deals with the person and the activity, life and work (charismatic and prophetic) of Didak Buntić. Under very difficult historic and social circumstances in Herzegovina, in the first two decades of the 20th century, in the time of social turbulences, crises and famine (1916; 1917), the remarkable person was “Moses from Herzegovina”, Br. Didak Buntić. Owing to his extraordinary personal (prophetic) gifts, his courage and unselfish support and willingness to work for common good, he took place in the service of merciful love, helping the others and saving the lives of starving children. Although he was a member of the institution of the Catholic Church and the Franciscan order, with his dedication to common good and with his resoluteness to take over the leader’s role in that critical and apocalyptic times of famine, with his complete dedication to his people and courageous support of their interests against those who made decisions about the fate of the people, from socioreligious point of view, he showed numerous features of charismatic, prophetic activities.


Ivan LEUTAR: CHARITABLE LOVE OF BR. DIDAK BUNTIĆ

In our contemporary world of globalisation and economy Social doctrine of the Church has become the fundamental directive. The fundamental directive is Gospel and love for the God and our fellow beings. That was the fundamental directive of Br. Didak’s activity. He is agreeable and very active in various fields: family, economy, education. Politics, care for the delicate and poor groups of people in Herzegovina, particularly children.
The first part of the article deals with the analyses of mercy in several aspects: ordinary meaning of the word mercy, Christian mercy within the parable of the Good Samaritan, theology of mercy and love and it deals with concrete Christian deeds of mercy.
Further on, the identity of Br. Didak Buntić as a friar is analysed and his charitable love in the existing social conditions. So it is pointed out that his identity was really merciful love in building the civilisation of love which was reflected in several ways: investment in the youth and education, eradication of illiteracy, love and father’s care for younger brothers in the community, support of those in need at the local and civil service, struggling with the causes of famine and concrete surviving of the inhabitants, teaching them in the use of their own resources and building infrastructure in Herzegovina, struggle for the dignity of socially delicate groups of people like soldiers and children. The deeds of mercy as a source of christian activity were the chief aims in the life and work of Br. Didak Buntić.
In the conclusion, it is pointed out that Didak’s mission was charismatic for the Church and the society in those hard times. His personality that testifies the faith and intensive spiritual life and the figure and charisma of a franciscan which is expressed through charitable love in different ways.


Šimun Šito ĆORIĆ: INTERPSYCHIC WORLD OF BR. DIDAK BUNTIĆ IN THE LIGHT OF HIS OUTSTANDING VALUES – Psychohistoric Approach

We dare to present here an introductory contribution to interpsychic world of Br. Didak Buntić, the world that was reflected in his behaviour and promotion of the values in his speech and work.
Basically we use here psychohistoric approach in a well-known style of the founder of ego-psychology Erik H. Erikson, who, in this way, authentically studied some important historic persons, i.e. on the bases of their personal writing and biography. In spite of the problem that someone’s written word or that of the others about him, cannot be interpreted with hundred per cent validity and that psychoanalyst cannot avoid biases either, we can still, by such means, remarkably throw light upon the inner world and the activity of such persons.
On the bases of Br. Didak’s words and deeds, and many written documents about him, this article tries to present, by psychohistoric approach, that the inner world of Br. Didak was formed by unusually great line of remarkable values in his speech and activity.
At the end we bring two remarks: the first one is “About negative written reactions on Br. Didak”, and the other one: “About the influence of the existing circumstances on the person of Br. Didak Buntić”. We conclude this article with the statement, that Br. Didak – in particular in comparison with the other beata and the saints in the Church – at least deserves causa to be opened for him.


Katica KNEZOVIĆ: AS WE BELIEVE, SO WE WILL DO - The parallels of franciscan charisma of serving the poor in the life and work of Br. Didak Buntić and beat. Marija of Crucified Christ Petković

Beat. Marija of Crucified Christ Petković (1892-1966), the founder of the authentic Croatian Communion of the Daughters of Mercy of the Third order of St. Francis in Blato on Korčula and Br. Didak Buntić (18711922), the member of Herzegovinian Franciscan province of the Assumption of Virgin Mary seated in Mostar, were for a while contemporaries and both of them, each in his way, intensively lived their charisma of Franciscan serving the poor and those in need.
In their surrounding people got poor, first of all, due to the First World War, natural catastrophes, economic collapse and the epidemy of Spanish flu. While Br. Didak was taking children to Slavonia and Baranja, and asking for bread for those who stayed at home (1917-1918), a few years later s. Marija Petković was going around that granary, collecting charitable bread and clothes for the poor in Blato, and looking for help for orphanage and the kitchen for the poor, and both of them, each in his own way, recognized the man in need and worked according to their abilities given by the God. As predecessors of the Second Vatican Council (1962-1965) they worked in its spirit in the Church and the society. They served with love people in need, in orphanage, hospitals, missions, education and teaching, politics... – wherever something could be done for the survival and better future of their fellow people. Their lives were and still are the ideal of life in faith of evangelic virtues – what the Church has recognized and confirmed with beatification of Marija of Crucified Christ on 6th June 2003 in Dubrovnik, and the preparatory activities for the process of canonisation for Br. Didak have started.


Ante SEKULIĆ: SPIRITUALITY AND GOODNESS OF BR. DIDAK BUNTIĆ

A Franciscan from Herzegovina Br. Didak Buntić lived at the turn of the 19th and the 20th century amidst european turbulences and bloody clashes; in religious and social changes in Herzegovina. He had received mercy of faith and the gift of christening in his parents’ home and in its atmosphere. He had spent his life on the rocky soil of his homeland until he chose his occupation. The life’s occupation of young Franjo had been inspired by franciscan teaching since novitiate period of Br. Didak until he became the provincial governor in a hundred years old brothers’ province in Herzegovina. Without deep faith and his faithfulness to the God and the ideals of religious order, it wouldn’t have been possible in his relatively short life and in such complex and dangerous conditions to do anything good and to be so deeply involved in helping the others, first of all his fellow people, on this rocky soil where strong and resolute people live.
The roots of Br. Didak’s goodness are in his faith and service to the God and in his thorough education and his life in the religious order. Peace and goodness were poured over into his real engagement in spreading literacy among his fellow people, and in teaching the masses personally. He deeply believed that in that way and by those means he was fighting for the existence and freedom of his People. The Secondary school and a large church in Široki Brijeg are remembrance of the People and Goodness which inspired Br. Didak in his work. It was not difficult to pray and write for poor people and children. He went to Vienna to the Monarch’s palace to ask for bread, in Belgrade he went to ask for freedom for Croatia and his homeland Herzegovina. noble as he was and hard working, his life ended for ever at the beginning of 1922, and he went into the embrace of goodness, evidently more tired from work than illness.


Juraj BATELJA: PROVISIONS OF THE CANON LAW OF THE CATHOLIC CHURCH CONCERNING BEATIFICATION AND CANONISATION AND BR. DIDAK BUNTIĆ IN LIGHT OF SUCH PROVISIONS

The life of each Christian understood as a theological position, where the God and the man meet and in particular the life of a priest or brother is the answer to Christ’s call to perfection (com. Mt 5, 48). The Second Vatican Council has explained that to the contemporary man with the words: “everybody is called to become a saint” (LG,40).
Studying the documents and curriculum vitae of Br. Didak Buntić is a kind of a challenge for Croatian hagiography. That challenge is more actual by the consciousness that he lived the Christian values in multicultural and interreligious environment and that is why they had the significance of evangelisation. namely, on one hand, it offered authentic Christian testimonies to the heterodox, on the other, it strengthened catholic population in “the faith of fathers”.
As a remarkable attention in presenting the person and work of Br. Didak Buntić in public was payed to his caritative work, in making people literate, helping the poor, in particular the children, it seemed to me of great importance to find out what a response in his life had Jesus’s words: “What you have, give to the poor” (com.Mt.14,16; Lk 12,33) and how he had realized Christ’s invitation to perfection. According to public opinion he was a man of strong spiritual energy, faithful to the mission of franciscan directives and evangelic ideal.
In this research, special attention is payed to the study of those characteristics of spiritual heritage of Didak Buntić, which are recognized as an authentic evangelic testimony and in the “voice of sanctity”. That is an important criterion in judging Christian sanctity which, in relation to the provisions of the canon law of Catholic church concerning beatification and canonisation, is the foundation for the decision to raise its member to the honour of the altar. Therefore this research had in mind ecclesial provisions formed during history and the recent instruction “Sanctorum Mater” (2008) concerning the initiating of the process of beatification and canonisation and the possible answer to the question if such a process is possible for Br. Didak Buntić as well?

 

Studija MODERNIZACIJA U HRVATSKOJ I HRVATSKA ODSELIDBA


Srpnja 2011. u izdanju Instituta Ivo Pilar objavljena je kao 14. knjiga  Biblioteke Studije knjiga Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba autora Ivana Rogića i Ivana Čizmića. Središnja tema knjige su načini na koji se hrvatsko društvo u odabranom razdoblju, 1868. – 2001., odnosi spram, prema riječima jednog od autora, „hrvatskog iseljeničkog pitanja“
 

odselidba_naslovnica

Glavni uvidi ponuđeni u knjizi nastali su na sjecištima povijesne i sociologijske analize... Odabir sjecišta povijesne i sociologijske analize više treba razumjeti kao poziv na nov naraštaj istraživanja hrvatske odselidbe zasnovan na višedisciplinarnim, ali modelski koordiniranim, pristupima i analizama... (Iz Predgovora)


Ivan ROGIĆ i Ivan ČIZMIĆ
MODERNIZACIJA U HRVATSKOJ I HRVATSKA ODSELIDBA
Biblioteka Studije – Knjiga 14
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Zagreb, 2011. – Str. 472.
ISBN 978-953-6666-78-2

- Korice / ImpresumSadržaj / Predgovor / SažetakO autorima



Sadržaj

Predgovor
1. DIO: TKO JE ODSELJENIK?
Polazna tipologija
Odselidba s hrvatske granice
2. DIO: ODSELIDBA U PRVOJ HRVATSKOJ MODERNIZACIJI
Općeniti obris prve hrvatske modernizacije
Omjeri, obilježja i tipovi odseljenih
     Sjena cjeline
     Osnovni kvantitativni podatci
     Glavni odselidbeni smjerovi, obilježja i tipovi odseljenih
     Povratništvo
Odselidba u zrcalu hrvatske javnosti
Država i odselidba
3. DIO: ODSELIDBA U DRUGOJ HRVATSKOJ MODERNIZACIJI
Općeniti obris druge hrvatske modernizacije
Omjeri, obilježja i tipovi odseljenih
     Osnovni kvantitativni podatci
     Glavni smjerovi odselidbe
     Podatci o dobi, spolu, naobrazbi i narodnosti odseljenih
     Kako se selilo?
     Glavni odselidbeni tipovi
     Povratništvo
Odselidba u zrcalu hrvatske javnosti
     O kakvoći javnosti
     Gospodarski likovi odseljenih u javnim slikama
     Politički likovi odseljenih u javnoj uporabi
     Sociokulturni likovi odseljenih
Država i odselidba
     O četiri odnosa prema odselidbi
     Dva odnosa u sjeni
     Dva odnosa na javi
4. DIO: ODSELJENIŠTVO NAKON 1991. GODINE
Općeniti obris prilika
     Tragovi (post)modernosti i zastarijevanje poretka
     Temeljne promjene
     Prigodni osvrt na neke osnovne gospodarske pokazatelje
     Priznatost i prihvaćenost
Osvrt na ulogu hrvatskog odseljeništva u obnovi i uspostavi hrvatske državne samostalnosti
Osvrt na osnovne činjenice i procese
     Odselidba i povratništvo
     Odselidba u zrcalu hrvatske javnosti
     Država i odseljeni
5. DIO: KATOLIČKA CRKVA I HRVATSKA ODSELIDBA
Uporište djelovanja
Organizacijski okviri
Glavne funkcije župa i misija
6. DIO: ZAGLAVNI OSVRT: PREMA TIPOLOGIJSKIM OBRISIMA HRVATSKE ODSELIDBE
Literatura
Sažetak
Summary
Bilješke o autorima
Imensko kazalo


Predgovor

Tekst ponuden na idućim stranicama spada u širi skup knjiga i radova o hrvatskom odseljeništvu. Po tome, on bi imao biti "jednim od prinosa" boljem razumijevanju hrvatske odselidbe (ili njegovi autori barem žele da je tome tako). Korisno je, ipak, u okraćem predgovoru, a radi lakšeg orijentiranja čitatelja, podsjetiti i na obilježja po kojima se od srodne literature razlikuje.

Tematska razina

O odseljeničkim posebnim zajednicama napisane su mjerodavne knjige i radovi, primjerice, o Hrvatima u Čileu (Lj. Antić), Hrvatima u SAD-u (G. J. Prpić), Hrvatima u Kanadi (M. Sopta), Hrvatima u Njemačkoj (G. Borić). Napisane su i knjige o hrvatskoj odselidbi u cijelosti. Orijentirajući rad u tom je pogledu svakako Iseljena Hrvatska (I. Čizmić, M. Sopta, V. Sakić). U ovdje ponuđenoj knjizi takve namjere nema. Ne iznose se opisi i analize životnih uvjeta i mehanizmi socijalne i političke integracije hrvatskih odseljeničkih skupina u pojedinim državama i zemljama. Naprotiv, u središtu je analize hrvatsko društvo, u ovećem razdoblju kada se oblikuju u njemu pojedini modernizacijski valovi i kada se u društvenoj praksi oblikuju i ustaljuju odselidbeni oblici ponašanja kao najtočniji odgovori na nastale životne i društvene prilike za nemali broj hrvatskog stanovništva. Osnovni tematski odnos, dakle, očituje se u paru: modernizacija – odselidba. Društvena pozornica gdje se taj odnos oblikuje s brojnim, nerijetko i posve predvidljivim, posljedicama je hrvatsko društvo. Drugačije rečeno, središnja je tema knjige način, ili načini, na koji se hrvatsko društvo u odabranom razdoblju, 1868. - 2001., odnosi spram, kako jedan od autora (I. Čizmić) posebno voli reći, "hrvatskog iseljeničkog pitanja". Takvih knjiga do sada nije napisano mnogo. Zacijelo bi se kao jedna vrst općih orijentira mogli spomenuti radovi R. Bićanića, S. Dodana ili, nepravedno zaboravijena, M. Ivšića. Bolji poznavatelji radova spomenutih autora, a i srodnih radova, znadu kako je u njima nadmoćna analitička perspektiva stručnjaka za gospodarstvo. U ovdje ponuđenoj knjizi takve stručne sklonosti nema. Autori nastoje rabiti širi analitički okvir gdje na vidjelo mogu doći i brojni drugi društveni čimbenici važni za razumijevanje odselidbene prakse hrvatskog stanovništva u razdoblju modernizacije, osim gospodarskih. Stoga se dužna pozornost poklanja odnosu javnosti spram odselidbe, gradnji specijaliziranih institucija "zaduženih" za upravljanje odselidbom, ako je u hrvatskom slučaju takva složenica uopće prikladna, kao i drugim čimbenicima. Ograničenjem takva pristupa može se držati autorsko ustrajavanje na analizi odnosa hrvatskog društva kao cjeline spram hrvatske odselidbe. Na to (samo)ograničenje nije autore nagnao nikakav poseban analitički predumišljaj. Razlozi su mnogo jednostavniji, a mogu se svesti na ograničenost vremena raspoloživa za obradu građe, na ograničenost novčanih i drugih izvora, kao i na nemale tehničke teškoće. Zato i nije neopravdano ponuđeni rad držati istodobno pozivom da se na sličnom tragu, ustrajavajući na cjelovitosti horizonta analize, izrade posebne knjige o odnosu tamošnjih društava spram hrvatske odselidbe u povijesnim hrvatskim pokrajinama, primjerice, u Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Lici, Međimurju, Bosni, Hercegovini, Srijemu, Boki kotorskoj. Začetci, a i nemali fragmenti, mogu se (rasuti) naći po stručnoj i prigodnoj literaturi. Potreban je "samo" dodatan i zacijelo, s obzirom na imperativ cjelovitosti, promišljeniji analitički napor.

Metodologijska razina

Glavni uvidi ponuđeni u knjizi nastali su na sjecištima povijesne i sociologijske analize. Takva suradnja, poznato je, nije posebnom novošću u analitičkoj literaturi. I u praksi povijesne analize i u praksi suvremene sociologije prisutne su nezanemarive sklonosti uzajamnom povezivanju i oblikovanju analitički nadmoćnijih pristupa. U ovom slučaju na suradnju potiče i činjenica da su po srijedi i razdoblje i procesi koji se ne mogu valjano razumjeti ne uzme li se u analitički obzir i povijesna i sociologijska perspektiva. (O takvoj sklonosti, napokon, svjedoče i dosadašnji radovi obaju autora.)

Odabir sjecišta povijesne i sociologijske analize nije, dakako, izvedenicom iz "dalekosežnih" teorijskih predumišljaja kojima bi autori bili posebno skloni ili odani. Po srijedi je posljedica jednostavne činjenice da su mnoga posebna analitička polja, "parcele", u djelokrugu odgovornosti drugih znanstvenih grana (ekonomije, prava, antropologije itd.) stjecajem okolnosti ostali nedostatno rasvijetljeni. Primjerice, veličina financijskih, i, općenito, ekonomskih prinosa hrvatskog odseljeništva zavičajnom društvu još nije sustavno obrađena. Djelomičnom su nepoznanicom, kao što se mjestimično u analizi navješćuje, i načini/mehanizmi odlučivanja na odselidbu na pojedinim razinama ponašanja (individualna razina, obiteljska razina, razina regionalnih mreža). Nisu posve izvedeni načisto ni pojedini ulomci institucionalne evolucije na javnom sektoru funkcionalno zaduženom za skrb o odseljeništvu, itd. Ukratko, odabir sjecišta povijesne i sociologijske analize više treba razumjeti kao poziv na, nije preuzetno reći, nov naraštaj istraživanja hrvatske odselidbe zasnovan na višedisciplinarnim, ali modelski koordiniranim, pristupima i analizama. Potporu takvu pristupu i odnosu osnažuju i do sada izrađeni brojni radovi, navlastito u demografiji.

Žanrovska razina

Ponudena analiza, kako je spomenuto, nije sektorski specifična. Njome se cilja, naprotiv, prekoračiti međe pojedinih analitičkih sektora i uputiti u obrise cjeline događaja ili mehanizama. Stoga se rabe tehnički postupci u kojima je uloga istraživačke imaginacije nešto veća nego inače, primjerice, tipološki postupak, ili referiranje na imaginativno zasnovane, ali nedostatno empirijski poduprte, pretpostavke. Na takvo analitičko ponašanje, kako je već i naviješteno, autori su "prisiljeni" već i zbog množine "slijepih mjesta" u javnom znanju o hrvatskoj odselidbi. No, isto su tako potaknuti potrebom za izradom preglednijih cjelina u javnom znanju o hrvatskom modernom razdoblju, napose iz perspektive koja je obvezana uzimanjem u obzir hrvatskih sudionika izvan hrvatskog društva. Isticanje važnosti lokalnih likova Drugih, "tu u susjedstvu", pače u nama samima, prometnuto u jednu vrst intelektualnog dobrog odgoja nakon odužeg, nije pretjerano red i normativnim nasiljem oblikovanog, "multikulturalizma", u tekućem se razdoblju već može nazrijeti kao jedna vrst institucionalnim ponavljanjem osigurana – epistemološkog manirizma. Naspram tomu, potraga za likovima Drugih, koji, doduše, djeluju "tu u susjedstvu" i u nama ali su položajem ili ovlastima izvan ikakva domašaja susjedskih mreža i odnosa, u statusu odsutnih, otklizala je nezasluženo prema rubu analitičke pozornosti. Pitanja o odselidbi, o njezinim sudionicima, a navlastito o središnjim mehanizmima što na više događajnih razina oblikuju putanje i sudbine „Ijudi u pokretu”, posredno osnažuje baš takve analitičke sklonosti. Čita li se ponuđena analiza na tom tragu, ona se nudi u žanrovskim granicama pokušaja. Jedno od važnijih obilježja pokušaja je i obvezivanje na – nove pokušaje. Zavrijedi li ova knjiga takvu ocjenu, njezini će autori opravdano moći ustvrditi kako rad na njoj i nije bio potpun gubitak vremena.

Dodati je kako se u radu iznose podatci iz različitih izvora. Mogućnosti za pogrešku u tom kontekstu su i brojne i velike. Stoga se unaprijed za takve pogreške ispričavamo.

U Zagrebu, 2011. godine

Autori

Objavljen zbornik LJUDSKA PRAVA ŽENA


Zbornik Ljudska prava žena. Razvoj na međunarodnoj i nacionalnoj razini 30 godina nakon usvajanja Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena objavljen je srpnja 2011. godine kao 39. knjiga Biblioteke Zbornici Instituta Ivo Pilar. Knjiga obuhvaća priloge s istoimene međunarodne konferencije održane 27. i 28. svibnja 2010. godine u Zagrebu u sklopu jubilarnog 10. znanstvenog susreta Annales Pilar 2000. Zbornik je objavljen u sunakladništvu s Uredom za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske
 

prava_zena_naslovnica

Širokim rasponom tema i interdisciplinarnošću zbornik donosi novu perspektivu u istraživanje ljudskih prava žena. Namijenjen je ne samo stručnim i akademskim krugovima nego i širem čitateljstvu...


LJUDSKA PRAVA ŽENA. Razvoj na međunarodnoj i nacionalnoj razini 30 godina nakon usvajanja Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena
Uredile: Ivana Radačić i Jelka Vince Pallua
Biblioteka Zbornici – Knjiga 39.
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske
Zagreb, 2011. – Str. 360. ISBN 978-953-6666-77-5
- Sadržaj
- Iz Uvodne riječi urednica




Sadržaj

Korice / Impresum / Sadržaj / Puni tekst knjige
Uvodna riječ urednica
I. RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA ŽENA I RODNE RAVNOPRAVNOSTI
Helena Štimac Radin: Izvještavanje Republike Hrvatske o primjeni Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena
Ivana Radačić: Razvoj ljudskih prava žena u praksi Europskog suda za ljudska prava
II. ŽENSKA LJUDSKA PRAVA I RELIGIJSKE ZAJEDNICE
Judith Frishman: "Zasebna vrsta ljudi": neki pravni pogledi na položaj žena u židovskom braku i razvodu
Jadranka Rebeka Anić: Ljudska prava žena u kršćanstvu
Zilka Spahić-Šiljak: Ženska ljudska prava – islamska perspektiva
III. RODNI STEREOTIPI, PREDRASUDE I DISKRIMINACIJA
Nadežda Čačinovič: Mizoginija u filozofskoj tradiciji
Smiljana Leinert Novosel: Rodni stereotipi, predrasude i diskriminacija žena u politici
Sanja Sarnavka: Je li Otvoreno zatvoreno za rodnu ravnopravnost?
IV. ŽENE I (VISOKO) OBRAZOVANJE
Jelka Vince Pallua: Androcentričnost obrazovanja i znanosti
Biljana Kašić: "Feministička intelektualna klasa": zebnje oko integracije i politika spoznavanja
Elizabeth Poskitt: Međunarodna federacija visokoobrazovanih žena: promicanje ženskih ljudskih prava kroz obrazovanje
V. ŽENE, RAD I SOCIJALNA SKRB
Mario Vinković: Spolna segregacija i tržište rada – hrvatski diskurs europskih trendova
Ivana Kapor Šafranko: Žene kao potencijalni pokretači gospodarskog razvoja Hrvatske
Lynette Šikić-Mićanović i Marija Geiger Zeman: Rodne asimetrije i beskućništvo u Hrvatskoj
VI. NASILJE NAD ŽENAMA
Igor Martinović: Kaznenopravni aspekti obiteljskog nasilja
VII. REPRODUKTIVNA PRAVA
Alison Diduck: Reprodukcija i "problem jednakosti"
Branka Galić: Reprodukcija i društvena kontrola: reproduktivni status žena u Hrvatskoj i stavovi o njihovim reproduktivnim pravima
Sažetci
Summaries
Bilješke o autorima
- Puni tekst knjige



Iz Uvodne riječi urednica

Nit vodilja bila je upozoriti na raskorak između poželjnih standarda propisanih Konvencijom (i drugim međunarodnim i nacionalnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava žena) s jedne strane te, s druge strane, doživljenog iskustva, življene svakodnevice ili, antropološkim rječnikom, između idealnog/zamišljenog i ostvarenog reda.

Nadamo se da će svih sedamnaest tekstova ovoga zbornika potaknuti na promišljanje o nužnosti prepoznavanja, proučavanja i trajne zaštite ljudskih prava žena ne samo uže akademske krugove nego i širu društvenu zajednicu. Smatramo da je to posebno važno jer, kako stoji u preambuli Konvencije, pun i cjelovit razvoj zemlje, mir i blagostanje svijeta zahtijevaju sudjelovanje žena na svim područjima – ravnopravno s muškarcima.

Iznoseći različite stavove prema toj aktualnoj i nadasve intrigantnoj temi, cilj Zbornika nije bio dati konačne odgovore, nego javnosti ponuditi tekstove na promišljanje i raspravu kako bi bili temelj za daljnja istraživanja.

 

PODRIJETLO HRVATA – nova knjiga I. Jurića o genetičkim dokazima autohtonosti


U izdanju nakladničke kuće Nova stvarnost i Instituta Ivo Pilar u kolovozu 2011. objavljena je nova knjiga prof. dr. sc. Ivana Jurića Podrijetlo Hrvata – Genetički dokazi autohtonosti u kojoj autor dokazuje da „nova istraživanja bacaju potpuno drukčije svjetlo na etnogenezu hrvatskoga naroda“

 

podrijetlo_hrvata

"... kada se shvati da su prvi doseljenici s haplogrupom I (Eu7+Eu8) na područje Britanije pristigli oko 14 000 godina pr. Krista, te da je haplogrupe I medu Hrvatima oko 50%, tada pričice o doseljenju u 7. stoljeću ili o iranskom podrijetlu Hrvata postaju neozbiljne, a osobe koje i dalje o tome pišu i podržavaju takve teorije mogu se nazvati svakako, ali ne znanstvenicima." (Ivan Jurić, iz Uvoda)


Ivan Jurić
PODRIJETLO HRVATA – GENETIČKI DOKAZI AUTOHTONOSTI
Biblioteka „Hrvatska baština“ – Knjiga 2.
Nova stvarnost i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Zagreb, 2011. – Str. 314.
ISBN 978-953-6562-61-9

- Ovitak / Impresum / Iz recenzija / Sadržaj / Iz Uvoda / O autoru

 



Iz recenzija

U ovom rukopisu, obogaćenom autorovim istraživanjima i zaključivanjima na temelju uzoraka uzetih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i provedene analize u SAD-u, profesor Ivan Jurić dokazuje da „ova nova istraživanja bacaju potpuno drukčije svjetlo na etnogenezu hrvatskog naroda“… te s pravom naglašava da „naši preci na ovome području borave već desetke tisuća godina“.

akademik Franjo Šanjek

Svakako da dosadašnje teorije o dolasku Hrvata u ove prostore nakon čitanja ove knjige treba revidirati… Područje života Hrvata nije se mijenjalo. Oni su tu odvajkada.

prof. dr. sc. Ante Kolega

Činjenica da oko 25% muškaraca nosi „slavenski“ haplotip nije mi dokaz slavenstva, već suproto, da je samo četvrtina takvih.

prof. dr. sc. Ino Čurik

 


Sadržaj

- Ovitak / Impresum / Sadržaj

1. UVOD
2. MIJENJANJE NOMENKLATURE, SISTEMATIZACIJE I OZNAČIVANJA
3. STRUKTURA ANALIZIRANIH UZORAKA HRVATA PODRIJETLOM IZ HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE
3.1. Haplogrupa R1b, Eu18, baskijska haplogrupa
3.2. Haplogrupa K2, (Eu15), feničanska haplogrupa
3.3. Haplogrupa I (Eu7), hrvatska haplogrupa
3.4. Neolitičke haplogrupe E (Eu4), J (Eu9) i G (Eu11)
3.4.1. Haplogrupa E (Eu4)
3.4.2. Haplogrupa J (Eu9)
3.4.3. Haplogrupa G (Eu11)
3.5. Haplogrupa R1a (Eu19), slavenska haplogrupa
3.6. Haplogru  pa K (Eu16), azijatska haplogrupa
3.7. Haplogrupa N
3.8. Analiza rezultata iz 3. poglavlja
3.9. Razmještaj haplogrupa u Bosni i Hercegovini i po županijama i regijama u Hrvatskoj
4. SLIČNOST GENETIČKOG PODRIJETLA MEDU NARODIMA
4.0. Sličnost genetičkog podrijefla Hrvata i Bošnjaka
4.1. Sličnost genetičkog podrijetla Hrvata i Slovenaca
4.2. Sličnost genetičkog podrijetla Hrvata i Srba
4.3. Sličnost genetičkog podrijetla Bošnjaka i Srba
4.4. Sličnost genetičog podrijetla Bošnjaka i Slovenaca
4.5. Sličnost genetičkog podrijetla Srba i Slovenaca
4.6. Sličnost genetičog podrijetla Nijemaca i Poljaka
4.7. Sličnost genetičog podrijetla Nijemaca i Hrvata
4.8. Sličnost genetičog podrijetla Poljaka i Hrvata
4.9. Sličnost genetičkog podrijetla analiziranih naroda
5. VARIJABILNOST UNUTAR HAPLOGRUPA U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI
6. STRUKTURA HAPLOGRUPA mtDNK U EUROPI
7. GENOM I HAPLOGRUPE NARODA I POJEDINACA
8. GENETIČKE STRUKTURE NARODA VAŽNIH ZA RAZUMIJEVANJE GENETIČKOG PODRIJETLA HRVATA
9. KLIMATSKE I TERITORIJALNE PROMJENE, TE PRISTIZANJA STANOVNIKA S RAZNIM HAPLOGRUPAMA
10. TEORIJE O PODRIJETLU HRVATA
11. GEOGRAFSKO PODRUČJE ETNOGENEZE HRVATA
12. KRATKI PREGLED DOGAĐANJA VAŽNIH ZA GENETIČKO PODRIJETLO I ETNOGENEZU HRVATA
12.1. Paleolitik
12.2. Mezolitik
12.3. Neolitička revolucija i širenje stanovništva s Bliskog istoka
12.4. Civilizacije stare Europe
12.5. Domestikacija konja i invazije Indoeuropljana
12.6. Vučedolska civilizacija i kultura Beaker
12.7. Utjecaj Indoeuropljana i nastanak Ilira
12.8. Sukob Ilira i Rimljana i ilirsko-romanska civilizacija
12.8.1. Sukobi Ilira i Rima
12.8.2. Razdoblje nakon konačnog poraza Ilira: od 9. pa do Septimija Severa 193. godine
12.8.3. Iliri sudionici u vlasti Rimskog Carstva i kreatori ilirsko romanske civilizacije
12.9. Propast Zapadnoga Rimskog Carstva i rodovski sustav
12.10. Počeci Franačoga Carstva i nastanak feudalnog sustava
12.11. Etnogeneza Hrvata i nastajanje hrvatske države
13. HRVATSKA DRŽAVA DO SPORAZUMA S MAĐARIMA
14. BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE ETNOGENEZE
14.1. Hrvati i Madari
14.2. Hrvati i Turci
14.3. Hrvati i Venecija, Italija
14.4. Hrvati i Austrija
14.5. Hrvati i Srbi
14.6. Hrvati i Slovenci
14.7. Hrvati i Bošnjaci
14.8. Hrvati i Vlasi
14.9. Hrvati i Europska unija
15. UMJETNA SELEKCIJA, GENOM ČOVJEKA I DARVINIZAM
NAPOMENE AUTORA
O AUTORU
LITERATURA


Iz Uvoda

Nakon … reakcija na prvo izdanje knjige “Genetičko podrijetlo Hrvata; etnogeneza i genetička otkrića“ (Jurić, 2003. i drugo, nepromijenjeno izdanje 2005.) bio sam siguran da ću napisati novu knjigu, osjećao sam se obveznim da je napišem. Naime, uglavnom nisam odgovarao na brojne reakcije, jer nisam imao toliko vremena, ali sam se osjećao obveznim izravno ili posredno odgovoriti novom knjigom. Tek od kasne jeseni godine 2007. počeo sam razmišljati o sadržaju druge knjige i tražio odgovore na stajališta u hrvatskim znanstvenim krugovima, ali i u hrvatskoj javnosti, u kojima je tada i sama pomisao da se biološko-genetičkim podacima može tumačiti podrijetlo pojedinaca, raznih populacija pa i naroda kao populacije, izazvala nevjericu, ignoriranje pa i veliku nervozu.

Dugo si nisam mogao odgovoriti na pitanje zašto u Hrvatskoj nisu prihvaćena genetička otkrića, kao, recimo, u Britaniji, Izraelu, Italiji, Poljskoj, Rusiji ili Njemačkoj. Mislim da sam, nakon dužeg razdoblja, shvatio zašto se to dogodilo. Među spomenutim narodima, kada je u pitanju podrijetlo naroda, genetička istraživanja nisu donijela ništa osobito novo. Ona su u tim zemljama, u biti, potvrdila ranija tumačenja arheoloških, lingvističkih i povijesnih nalaza i pretpostavki. Nakon takve moje spoznaje i takvog zaključka mora se zaključiti da ni u Hrvatskoj arheološki nalazi, povijesni izvori i povijest jezika ne mogu podrijetlo Hrvata dokumentirati različito od genetičkih otkrića, odnosno biti u suprotnosti s njima. Naravno, ako ovako razmišljate, morate prihvatiti da u Hrvatskoj nije problem u arheološkim, povijesnim i povijesno jezičnim nalazima, nego u njihovim tumačenjima, a možda i u selektivnim pristupima navedenim nalazima.

Međutim, moram s velikom radošću zaključiti da na svim područjima znanosti, kada je u pitanju povijesni kontinuitet na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ima obilje dokaza i tvrdnji o tome kontinuitetu, ali su oni pobijani neznanstvenim metodama i političkim odlukama. Zapravo velika je većina arheologa konstatirala kontinuitet nalaza i objasnila mijene kultura i područja utjecaja i doseljavanja na područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali sinteze su uglavnom bile pod utjecajem ideologije i politike, a takve, rekao bih, samo takve sinteze, ulazile su u udžbenike.

(…)

U prvoj sam knjizi napisao da su neki narodi već tada bili detaljno analizirani, kao primjerice Talijani i Židovi. Sada je moguće napisati da su mnogi narodi detaljno analizirani u istraživačkim projektima u tim zemljama, kao što su to Britanci (Englezi, Škoti i Velšani), Židovi, Japanci, Kinezi, Poljaci, Nijemci, Turci, posebno detaljno Indijci, pa i Rusi i mnogi drugi. Međutim, za spoznaju o podrijetlu Hrvata vrlo su važne genetičke strukture naroda sjeverne Europe na području na kojemu je, za vrijeme posljednjega ledenog doba, bio debeli ledeni pokrov. Naime, kako sam već u prvoj knjizi naveo, područja najsjevernijih obala toplih mora Biskajskog zaljeva, Jadrana i Crnog mora bila su izvorište migracija na sjever tijekom zatopljenja i topljenja ledenog pokrivača. Zato su narodi sjevera ishodišta naseljavanja svojih područja počeli tražiti upravo na obalama i u zaleđu navedenih mora. U tome traganju prednjače Britanci pa u tim svojim traganjima otkrivaju i definiraju važnost našega povijesnog hrvatskog područja za naseljavanje Britanije. Takvim ću se podacima posebno koristiti, jer, kada se shvati da su prvi doseljenici s haplogrupom I (Eu7+Eu8) na područje Britanije pristigli oko 14 000 godina pr. Krista, te da je haplogrupe I medu Hrvatima oko 50%, tada pričice o doseljenju u 7. stoljeću ili o iranskom podrijetlu Hrvata postaju neozbiljne, a osobe koje i dalje o tome pišu i podržavaju takve teorije mogu se nazvati svakako, ali ne znanstvenicima.

Ivan Jurić

 

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar © 2008-2016 | Impressum | Izrada web stranica: Vega Intro