Naslovnica SiteMap

matematika-ljudskog-zivota
pravo-na-sada


hr-excellence
Knjižnica instituta-katalog
knjiznica-twitter

Dr. sc. Ivan Markešić o kanonizaciji Stepinca i fenomenu Međugorja


U sklopu Teme tjedna KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (I.) Magazin Glasa Slavonije od 15. ožujka 2017. donosi razgovor s dr. sc. Ivanom Markešićem pod naslovom "Odluku može donijeti samo Papa" a u sklopu Teme FENOMEN MEĐUGORJA (I.) od 15., 16. i 17. travnja 2017. razgovor pod naslovom "Dok su živi biskup Perić i vidioci, Crkva ukazanja neće priznati!". - Glas Slavonije: 15. 3. 2017. | 15.-17. 4. 2017.

Glas Slavonije s

- Glas Slavonije: TEMA TJEDNA: KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (I.): Kafkijanski proces: Komisija je nepotrebna, Stepinac je već odavno svetac!, 15. ožujka 2017.
- Glas Slavonije:
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (I.): Milijuni vjeruju, sumnjama unatoč, 15. travnja 2017.


 

IVAN MARKEŠIĆ, SOCIOLOG RELIGIJE
Odluku može donijeti samo Papa

Sudeći prema svemu što slušamo, čitamo i gledamo posljednjih tjedana i mjeseci, čini se kako je proglašenje Stepinca svetim postalo ne samo vjersko nego i političko pitanje. Kako komentirate cijelu situaciju?

- Nažalost, o Stepincu se u našoj javnosti sve manje razgovara s vjerskog, a mnogo više, ili pak ponajviše, s nacionalnog i političkog stajališta. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što je Sveta Stolica dopustila da u svrhu postizanja potpune istine o Stepinčevim stavovima i djelovanjima prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, i to posebno o njegovim stavovima i odnosima prema drugima, prema nekatolicima i nehrvatima, ocjenu mogu dati ne samo poglavari druge sestrinske kršćanske Srpske pravoslavne Crkve (npr. poglavar SPC-a, patrijarh Irinej) nego i aktivni političari, primjerice Tomislav Nikolić kao predsjednik države koja nikada nije prihvaćala mogućnost stvaranja Hrvatske kao samostalne države u granicama u kojima danas postoji. Rijetki su stoga oni koji bi mogli znati prave razloge koji su naveli papu Franju na ovaj ustupak - da predstavnici jedne druge, za Katoličku Crkvu šizmatičke kršćanske crkve sudjeluju u traženju istine o Stepinčevu djelovanju na temelju koje bi ga bilo moguće proglasiti svetim.

U kojoj je mjeri Stepinac, odnosno proces njegove kanonizacije, 'kolateralna žrtva’ odnosa dviju crkava: Ruske pravoslavne Crkve i Rimokatoličke Crkve?

- Ne, ni on ni njegova kanonizacija nisu 'kolateralna žrtva' odnosa dviju crkava. Njih se, uvjeren sam, željelo iskoristiti ne samo radi stjecanja ispravnoga razumijevanja vremenskog konteksta u kojem je Stepinac djelovao nego i radi konačnoga rješavanja nesporazuma koji desetljećima opterećuju odnose između Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Naime, za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj Stepinčeva svetost je neupitna. I to toliko neupitna da je nazvana njegovim imenom - Stepinčeva crkva. I u to ne sumnja nitko od katoličkih vjernika.

Neki mediji pišu da je problem papa Franjo, koji će navodno odugovlačiti proces?

- Istina, mnogima, a posebno u Crkvi, papa Franjo je problem, i to vrlo veliki problem. Jedan od najvećih. Posebno za ratoborne i usijane hrvatsko-katoličke glave. Oni bi se s njime sporili, čak i žestoko 'ratovali'. Najradije bi da ga nema. Proklinju dan kad je izabran za papu. Međutim, ne vidim ni jedan razlog zašto bi papa Franjo odugovlačio proces. Da je željan nacionalne i uskokatoličke slave, on bi Stepinca proglasio svetim po kratkome postupku. Međutim, on nije gorljivi nacionalist ni gorljivi progonitelj ateista. On je jednostavno vjernik kršćanin. On ovim procesom, sviđalo se to nekome ili ne, želi suočiti dvije dijametralno suprotstavljene 'istine' o Stepincu - onu (katoličku) da je Stepinac u cijelosti neporočan i svet te onu (srpsko-pravoslavnu) da je Stepinac prvorazredni zločinac zaslužan za stradavanja i ubijanja nevinih nehrvata - Srba, Židova, Roma i drugih.

Govori se i da je osnutak mješovitog povjerenstva zakomplicirao situaciju, kako to komentirate?

- Smatram da papa Franjo mješovitom katoličko-pravoslavnom komisijom želi učiniti da predstavnici dviju crkava u međusobnome razgovoru jedni drugima kažu svoje 'istine', da vide što ih spaja, a što razdvaja kako bi u mnoštvu iskrivljenih mitologija mogli pronaći jedan istini blizak konsenzus da mogu živjeti u miru - da konačno prestane međusobna mržnja. Stepinac je stoga u cijeloj ovoj priči samo povod. Njega, kao što već rekoh, Katolička Crkva može u svako vrijeme proglasiti svetim. To uopće nije sporno. I to ne bi trebao nitko dovoditi u pitanje. Međutim, u ovim svekatoličko-pravoslavnim odnosima Stepinac je postao prijelomna točka međusobnoga susretanja i razgovora. Njegov bi slučaj stoga trebao biti 'iznenadna prilika' (kairos - Božje vrijeme) koja se pruža objema ovdašnjim kršćanskim crkvama da dođe do međusobne pomirbe, koje opet nema bez priznavanja počinjenih zala i traženja i davanja oprosta. A to u ovome našem slučaju mogu učiniti ove dvije kršćanske crkve - Katolička i Srpsko-pravoslavna. Jer, kako je to lijepo rekao veliki katolički teolog Hans Küng, "nema mira među narodima bez mira među religijama". No, moramo priznati, malo je i u jednoj i drugoj crkvi onih koji bi kao papa Franjo imali snage nadići ono partikularno, nacionalno/nacionalističko, koji bi htjeli i koji bi smjeli priznati da su i članovi njihovih crkava tijekom i nakon ratnih sukoba počinili teška zlodjela onima drugima i da je u obje crkve malo onih koji bi mogli i smjeli od drugih zatražiti i dati oprost. I kad bi htjeli, oni to ne bi smjeli učiniti. Strah ih je da ih političari ne bi nazvali nacionalnim izdajnicima. Ne zaboravimo da su neki od osuđenih ratnih zločinaca postali u tim crkvama ne samo nacionalni nego i vjerski uzori, kao oni koji znaju kako treba služiti svojoj naciji i crkvi.

Prema vašem mišljenju, kako će se sve rasplesti, hoće li i kad Stepinac ipak biti kanoniziran? O čemu sve ovisi taj proces?

- Ovaj proces neće dovesti do kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. Može, a ne mora tome pomoći. O tome će svoju odluku donijeti sam papa. Koji papa i kada - teško je odgovoriti. A kako se svetim u Katoličkoj Crkvi može proglasiti svakoga za koga se drži da je živio prema nauku Katoličke Crkve, svetost pojedinca (pa i Stepinčeva svetost, a što je sada posebno vidljivo) postaje nešto što se u sociologiji naziva društvena konstrukcija. A to znači sljedeće: svetost fizički ne postoji, ona nije dokaziva, ona je rezultat konsenzusa, proglašava se voljom određene skupine ili pojedinca. Dakle, ako i kada (a može već i ujutro) papa (svejedno koji) kaže da je Stepinac svojim životom svjedočio nauk Isusa Nazarećanina i da je zbog toga nauka podnio mučeništvo, on će unatoč svim protivljenjima poglavara SPC-a i srbijanskih političara biti proglašen svetim, i to će tada vrijediti za cijelu Katoličku Crkvu. No, bez obzira na službeni stav Crkve, Stepinac je za mnoge naše hrvatske katolike već sada svetac. Njemu se utječu u svojim molitvama. I to im nitko ne može spriječiti. (D.J.)

(Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu)

- Glas Slavonije: TEMA TJEDNA: KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (I.): Kafkijanski proces: Komisija je nepotrebna, Stepinac je već odavno svetac!, 15. ožujka 2017.

 

 

IVAN MARKEŠIĆ, SOCIOLOG RELIGIJE
Dok su živi biskup Perić i vidioci, Crkva ukazanja neće priznati!

Nedavno je u BiH (i u Međugorju) boravio Henryk Hoser. Iz crkvenih krugova poriču da je ondje zbog odgovora na pitanje jesu li ukazanja Gospe u tom mjestu autentična ili ne. Prema vašem mišljenju, što bi mogao biti cilj toga posjeta?

- Kako su već naši mediji javili, misija je specijalnoga pastoralnog izaslanika pape Franje, mons. Henryka Hosera, steći što temeljitije spoznaje o pastoralnome stanju i potrebama vjernika koji svakodnevno hodočaste u Međugorje. Kako je već obznanjeno, mons. Hoser ima ovlasti pape Franje da nakon uvida u stanje na terenu predloži eventualno i određene mjere. Dakle, njegova misija nije utvrđivati je li se ili nije Gospa ukazala, nego je za Katoličku Crkvu u ovome trenutku jako važno znati promiče li se u Međugorju “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”, upravo ono što su članovi Biskupske konferencije Jugoslavije još 10. travnja davne 1991. godine zaključili na svome zasjedanju u Zadru.
Drugo, slanjem mons. Hosera papa Franjo želi od 'svog čovjeka od povjerenja' dobiti pravu informaciju upravo o kvaliteti pastoralne skrbi za vjernike koji hodočaste u Međugorje. Istina, Hoser je, poštujući crkvenu hijerarhiju, posjetio najprije kardinala Puljića u Sarajevu, a potom u Mostaru mjesnoga biskupa Perića, pa tek onda provincijala Hercegovačke franjevačke provincije i međugorske franjevce. Svi oni odreda iskazali su svoje 'ushićenje' njegovim dolaskom. No, bojim se da je to 'ushićenje' lažno i da su svi oni svjesni da je njegov dolazak, blago rečeno, 'ukor', neki kažu 'pljuska', odnosno 'šamarčina', ne samo hercegovačkim franjevcima nego cijelom vodstvu Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. Naime, tzv. međugorski fenomen, umjesto da je postao 'ugaoni kamen' za izgradnju i provedbu što svestranije pastoralne skrbi za vjernike hodočasnike i zdravoga štovanja BDM, on je postao 'fenomen razdora' i međusobne nesnošljivosti mjesnoga biskupijskog ordinarijata (a time i svih bosanskohercegovačkih biskupa i gotovo svih njihovih svećenika) i hercegovačkih franjevaca. I toga su svjesni svi u Katoličkoj Crkvi. Odatle i zabrana službenih crkvenih hodočašća u Međugorje. Nije ova misija tako bezazlena kako bi to neki željeli zaključiti iz osmijeha mons. Hosera. Niti je Gospa toliko naivna da bi s nekima u Crkvi bila bliska, a s drugima na distanci! I to dugih četvrt stoljeća.


PAPINO PRAVO

Kad se "međugorskom fenomenu" pristupi s pozicije sociologije, kakav se zaključak može izvesti?

- Spomenuti fenomen promatramo kao sve druge fenomene, istražujemo njegovu društvenu funkciju i naravno slijedno tome posljedice koje taj fenomen ima na svakodnevno djelovanje i ponašanje onih koji vjeruju u Gospino ukazanje. Sociolog ne istražuje je li se ili nije Gospa ukazala, kao što ne pita ni koliko anđela može stati na vršku igle, niti pak kojeg su spola anđeli. Sociologa zanima kako ljudi koji vjeruju u nadnaravno, ovdje dakle u Gospino ukazanje, organiziraju svoj svakodnevni život, svoje djelovanje.
No, potrebno je reći sljedeće: Međugorje je jedno malo, lijepo, pitomo, pitoreskno hercegovačko selo. Takvim sam ga osobno doživio. Njega i njegove ljude. Više puta sam bio u tome mjestu. Međutim, u Međugorje dolaze ljudi sa svojim osobnim potrebama, sa svojim nevoljama i problemima koje imaju u obitelji, u zajednici, s problemima koji su posljedica stanja u društvu u kojem se nalaze. Oni dolaze naći utjehu za sadašnje stanje, ali i sigurnu nadu u bolje sutra za sebe i svoju obitelji. Nitko u Međugorje ne dolazi da bi molio za poboljšanje stanja u HDZ-u ili SDP-u, niti da bi se riješilo sadašnje prilike u Agrokoru i njegovim poslovnicama u BiH. Gotovo svi dolaze tražiti rješenje za probleme koje su im svojim politikama stvorile ne sam spomenute nego i druge političke stranke i galopirajuće nezasitne i beskrupulozne kapitalističke kompanije. Osim toga, hodočasnike u Međugorju nitko ne uči niti potiče na mržnju prema drugome svejedno kojega vjerozakona, nacionalne ili rasne pripadnosti bio taj drugi, nitko ih ne potiče na lopovluk, na utaju poreza, na ubojstva, na laži, na bračnu nevjeru.
Stoga se, analizirajući Hoserov dolazak, postavlja pitanje kako su se hercegovački franjevci u svome pastoralnome radu nosili i nose s problemima s kojima im dolaze hodočasnici. Jesu li zbog tolikoga broja hodočasnika i njihovih milodara ispustili uz ruku i zaboravili na ono što je za Katoličku Crkvu najvažnije: pastoralnu skrb za vjernike. Međutim, koliko poznajem hercegovačke franjevce - a mislim da ih poznajem dobro - oni su svoj pastoralni rad obavljali i obavljaju jako dobro i da su to činili i čine u skladu s kršćanskim naukom. No, jedno je moje laičko mišljenje, a drugo je mišljenje onih koji se više razumiju u izvršavanje pastoralnih služba u Crkvi.

O čemu zapravo ovisi sudbina Međugorja? Tko odlučuje - vjernici ili biskupi s Papom na čelu, Komisija...?

- Sudbina Međugorja ovisi kako o vjernicima tako i o Papi. Da nema vjernika koji vjeruju u nadnaravnost nekoga fenomena i koji tu nadnaravnost povezuju s Gospom, Papa ne bi imao razloga baviti se time. No, kako njemu na temelju komisijskih provjera koje se obavljaju na terenu pripada pravo donijeti odluku je li se ili nije ukazala Gospa, onda se zapravo sa stajališta jednoga sociologa može reći da je ovdje riječ uistinu o društvenoj konstrukciji svetosti, o društvenoj konstrukciji ukazanja. Dakle, svejedno je li se Gospa ukazala ili ne, ako Papa kaže da se ukazala, ona se onda ukazala, makar bila riječ o posljedicama koje bi velika ljetna hercegovačka vrućina zvana 'jara' u vrijeme ljetnoga suncostaja, 24. lipnja, imala na dječicu koja su se toga dana našla na Brdu ukazanja. Ako, pak, Papa kaže da se Gospa nije ukazala, onda se ona i nije ukazala, makar se i ukazala. Dakle, u tome slučaju Papa si uzima za pravo nastupati uime Boga. I, prema nauku Katoličke Crkve, on tako i nastupa u pitanjima vjere. I to je tako i u svemu ostalome, kad su dogme u pitanju. A ovdje je u pitanju dogma o papinoj nepogrešivosti (u pitanjima vjere). Time tu prestaje svaka daljnja priča.


LJUDSKI PROIZVOD

Je li i koliko zapravo oko Međugorja stvoren određeni "religijski paradoks"? Jer, kao što ste i sami izjavili, ovodobni ljudi odlučuju o tome postoji li nešto nadnaravno, a to je gotovo nemoguće, jer nadnaravno može postojati samo u sklopu vjere...

- Već sam na to pitanje donekle odgovorio. Naime, veliki američki sociolog Talcott Parsons govori upravo o tome, o paradoksu religije. Na temelju onoga što vidimo u svim religijama, a posebno u Katoličkoj Crkvi, koja se pojavljuje kao posrednica između pojedinaca vjernika laika i Neba (Boga i svega što je Božje na Nebu), u bitnome znači sljedeće: religija je u svome zapadnoeuropskom razumijevanju (ne zaboravimo da neki svjetski jezici ne poznaju riječ religija) usmjerena prema transcendentnome, onostranom, nadnaravnom, neiskustvenom svijetu, u kojemu ljudi, prema nauku tih religija, mogu naći svoje duševno spasenje. Međutim, budući da se religija i njezin nauk ostvaruju i izvršavaju u ovostranosti, ona - čak i protiv svoje volje - postaje, kako navodi Parsons, "dijelom ovoga svijeta, i k tomu još njegovim značajnim dijelom". U tome smislu religiju nije Bog stvorio. Ona je ljudski proizvod, sastavni dio kulture u kojoj ljudi pronalaze i stvaraju modele kako u ovozemaljskom (kulturnom) izričaju iskazati svoj osobni stav, odnosno svoju vjeru u nadnaravno. I to vrijedi za sva ljudska društva. Nema ni društva ni kulture ni civilizacije bez religije. Ona je sastavni dio njih sviju.


MNOŽINA UKAZANJA

Koliko je za Crkvu važno Međugorje kao mjesto hodočašća, iskazivanja vjere, da ga takvim održi, da tako kažemo, i bez službenog priznanja?

- Upravo misija mons. Hosera pokazuje koliko je Crkvi stalo do Međugorja. A stalo joj je puno. Nevažno je, dakle, hoće li se navodna ukazanja priznati kao autentična ili ne, nego je jako, jako važno znati obavljaju li oni koji su zaduženi za pastoralnu skrb za hodočasnike svoju službu na temelju nauka Katoličke Crkve. A to dalje znači Crkvi je jako stalo da se u Međugorju zbog množine tzv. Gospinih ukazanja i zbog samovoljnih tumačenja njezinih poruka ne izrode različita krivovjerja, hereze, da vidioci i samo mjesto ne postanu važniji negoli je Gospa. Naime, nije rijetkost da se upravo u monoteističkim religijama, u kojima je Boga daleko, a s njime i svi oni koji su njegovi, pa tako i Gospa, (iz)rode različiti oblici krivovjerja, a to znači različiti oblici izvancrkvenoga 'pučkog' tumačenja vjerskih istina, u ovom slučaju istine o Majci Božjoj Mariji.
Dakle, Crkvi je ovdje važno sačuvati vjerodostojnost svoga nauka o Mariji, ne dopustiti da bez posebnih znanja svoje viđenje Marije i njezina značenja u Katoličkoj Crkvi tumače npr. vidioci prema vlastitome nahođenju i da to kao istinito i bez ikakvih sumnja prihvaćaju katolički svećenici, u ovome slučaju hercegovački franjevci. Jer, ako bi Crkva ukazanja u Međugorju proglasila autentičnima, tada bi i sve vidioce bez iznimke (ženske i muške) trebala proglasiti sveticama i svecima Božjim. Razlog: imali su mogućnost neposrednog iskustva Svetoga, Nadnaravnog, susreta s Njim. Svi oni su time odabranici Božji, a time svetice i sveci. Hoće li do toga i doći, teško je reći.

Odnos Vatikana prema mostarskim biskupima glede priznanja Međugorja - kako to komentirate?

- Već sam o tome govorio. Dok su živi mjesni biskup Perić, koji negira ova ukazanja, ali i dok su živi vidioci koji kažu da su svjedoci tog ukazanja i da ta ukazanja nisu prestala nego traju i dalje, Crkva ta ukazanja, bar tako ja mislim, neće priznati autentičnim. Vjerojatno će se Međugorje ostaviti kao mjesto molitve, kao Gospino svetište, s posebnim nadzorom nad provedbom pastoralnih služba da slučajno ne bi došlo do neke vrste krivovjerja. Sve drugo su puste želje i snovi dokonih tipova koji bi na tome fenomenu i dalje zarađivali ugled u javnosti i golem novac.(D.J.)

Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu

- Glas Slavonije: TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (I.): Milijuni vjeruju, sumnjama unatoč, 15. travnja 2017.



Institut društvenih znanosti Ivo Pilar © 2008-2016 | Impressum | Izrada web stranica: Vega Intro