Naslovnica SiteMap

matematika-ljudskog-zivota
pravo-na-sada


hr-excellence
Knjižnica instituta-katalog
knjiznica-twitter

Dr. sc. Vinicije B. Lupis dobitnik nagrade Dubrovačko-neretvanske županije


Voditelj Područnog centra Instituta Ivo Pilar Dubrovnik dr. sc. Vinicije B. Lupis dobitnik je ovogodišnje nagrade za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu - Iz medija

pc du 2 zs dnz


Dr. sc. Vinicije B. Lupis i Županijska skupština Dubrovačko-neretvanske županije

Dubrovački književnik Feđa Šehović dobitnik je ovogodišnje nagrade za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije.

Nagradu za iznimna postignuća u proteklom jednogodišnjem razdoblju Skupština Dubrovačko-neretvanske županije dodijelila je Dženiti Lazarević, predsjednici udruge Poseban prijatelj, te Ekološko-ronilačkom klubu Korčula iz Korčule. Nagrade za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu dobili su dr. sc. Vinicije Lupis i muška klapa Kumpanji iz Blata.

Nagrade laureatima dodijelit će se na svečanoj sjednici povodom Dana Županije i blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića.


 
Iz medija


- DULIST: NAGRADE Ovo su ovogodišnji županijski laureati, 28. travnja 2016.



>>> PODRUČNI CENTAR DUBROVNIK


 

Dr. sc. Drago Čengić o "ekonomskom nacionalizamu" u Mađarskoj i Poljskoj


Portal Lider.media objavljuje 23. travnja 2017. razgovor Matilde Bačelić s dr. sc. Dragom Čengićem pod naslovom "Trebamo analizirati 'ekonomski nacionalizam' u Mađarskoj i Poljskoj"


drago cengic

- Lider.media: Drago Čengić: Trebamo analizirati 'ekonomski nacionalizam' u Mađarskoj i Poljskoj; 23. travnja 2017.


Drago Čengić: Trebamo analizirati 'ekonomski nacionalizam' u Mađarskoj i Poljskoj

Sociolog dr. sc. Drago Čengić znanstveni je savjetnik u Institutu Ivo Pilar. Područja su njegova interesa ekonomska sociologija te sociologija modernog društva i razvoja. Za Lider je komentirao aktualnu ekonomsku situaciju i raspad dosadašnjeg modela razvoja.

Nakon Agrokorova financijskog kolapsa i urušavanja cijelog sustava te ekonomskog modela tzv. ortačkog kapitalizma kojim bi smjerom trebala krenuti Hrvatska ako želi izgraditi ekonomski sustav na zdravim temeljima?

– Krah tajkunske privatizacije, neslavan kraj modela ‘dvjesto bogatih obitelji’, poduzeće koje je raslo kao hobotnica sprječavajući druge da rastu, Agrokor kao primjer rasta bez razvoja… sve su to koncepti kojima se analiziraju obilježja i moguće posljedice moguće Agrokorove propasti u našim medijima. Da bi se napravio zaokret, politički, ali i ekonomski, treba hladne glave analizirati koja su to ključna negativna, ali i potencijalno pozitivna obilježja Agrokorova poslovnog modela vidljiva iz njegova dosadašnjeg suboptimalnog rasta, i to ne samo iz uobičajene računovodstveno- bilančne perspektive već i sa stajališta političke ekonomije i sociologije razvoja. Graditi sustav na zdravim temeljima značilo bi nekoliko stvari:

a) Preispitati naše razumijevanje tržišnoga gospodarstva i uspostaviti tržište na kojemu se poštuju vlasnička prava svih sudionika tržišta, pogotovo onih ekonomski malih, npr. pitanje malih dobavljača; ne može se razvoj dominantnoga sudionika tržišnog sustava temeljiti na pukoj ekonomskoj moći koja na kraju ugrožava razvoj drugih u poslovanju pa onda i delegitimira cijeli sustav.

b) Ideju fer tržišnog i socijalno osjetljivoga gospodarstva doista trebaju štititi za to zadužene institucije, ali ‘u stvarnom vremenu’ da bi se omogućilo normalno kruženje robe i novca, bez bježanja vrijednosti u tzv. kolateralne vrijednosne papire.

c) Država bi trebala uspostaviti nov ‘sustav ranog upozoravanja’ koji bi omogućio političkom sustavu da na vrijeme, na temelju rada institucija, dobije informacije koliko sudionici ‘dogovornoga gospodarstva’ izigravaju ne samo propise nego i elementarna pravila tržišnog poslovanja; prije svega, treba ukloniti usporedni sustav financiranja, kao što pokazuje sadašnji slučaj Agrokora, zbog izloženosti ‘domaćih’ banaka prema tvrtki.

Trebaju li zemlje, ako žele imati snažan i održiv ekonomski sustav, imati nacionalne korporativne divove koje za sobom vuku srednje i male tvrtke ili mnogo više snažnih, ali manjih tvrtki? Ima li jedinstvena i ispravna recepta?

– Ovo je jedno od važnih pitanja, potaknuto i idejama nekih političara da se Agrokor razdvoji na manja poduzeća preživi li buduće restrukturiranje. Važno je imati i velike korporacije i mala poduzeća, ali važno je da politika i biznis surađuju na tome čemu služe ta poduzeća, kao, uostalom, i sama ‘tržišna ekonomija’. Valja staviti na dnevni red neka klasična i ne tako klasična pitanja: prvo, kako uspostaviti tržišni sustav koji omogućuje lako ne samo samozapošljavanje što više ljudi nego i pojavu što više poduzeća rasta; drugo, trebalo bi zatim vidjeti koliko mala poduzeća mogu brže rasti samostalno, a koliko se mogu okupljati pod kišobranom, odnosno poslovnom mrežom velikih poduzeća; i treće, velika poduzeća imaju smisla ako su sposobna sudjelovati u globalnome gospodarstvu i pritom ispunjavati i pojedine ‘nacionalne ciljeve’.

Primjerice, je li nam važno da Agrokor bude u BiH, u Srbiji… i zašto? Na to ‘zašto’ treba odgovoriti politika, i to u dijalogu s ključnim predstavnicima našeg ekonomskog sektora. Budući da toga javnog dijaloga nema, poslodavci smisao vlastitog poslovanja svode na minimalni zajednički nazivnik (‘mi zapošljavamo’) na temelju kojeg stalno očekuju neke pogodnosti od države (katkad i opravdano), a politika se drži stvarnih ‘dealova’ sa ‘svojim poslodavcima’, a bez javno definiranih razvojnih obveza prema njima kao tržišnim sudionicima.

Kakva je situacija u vezi s tim u uspješnijim tranzicijskim zemljama (Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska), kako to u praksi funkcionira kod njih?

– Načelno, situacija je različita u svakoj od tih zemalja. U Poljskoj i još više u Mađarskoj očito je da se dio koordinacije između politike i biznisa povezan s metaekonomskim ciljevima najvećih tvrtki ostvaruje u sklopu što prigušena što vidljiva koncepta ‘ekonomskog nacionalizma’. Što pak on konkretno podrazumijeva, to valja analizirati, ne samo u slučaju tih zemalja nego i u našemu.


>>> Dr. sc. Drago čengić

>>> Centar za istraživanje poduzetništva





VUKOVAR: Dr. sc. Dražen Živić upalio 2. adventsku svijeću


U sklopu XVI. vukovarskih adventskih svečanosti u organizaciji Gradskog muzeja Vukovar i Javne ustanove u kulturi Hrvatski dom Vukovar, dr. sc. Dražen Živić 8. prosinca 2013. upalio je 2. adventsku svijeću koja tradicionalno pripada kulturnim djelatnicima

advent 2s advent 3s advent 4s

advent 1s

Paljenje 2. advenske svijeće posvećene djelatnicima u kuturi i svima koji pridonose prezentaciji i ukazivanju na vrijednosti kulturne baštine ili suvremenog kulturnog trenutka

U sklopu XVI. vukovarskih adventskih svečanosti u organizaciji Gradskog muzeja Vukovar i Javne ustanove u kulturi Hrvatski dom Vukovar, a uz potporu Ministarstva kulture RH, Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara Hrvatski komorni orkestar s dirigentom Josipom Nalisom i sopranisticom Anom Lice dana 8. prosinca 2013. godine održao je tradicionalni koncert u Vukovaru s programom: Simfonija u C-duru Karla Dittera von Dittersdorfa i Kantata spirituale Domenica Scarlattija.

Nakon koncerta 2. adventsku svijeću koja tradicionalno pripada Kulturnjacima u obnovi Vukovara upalio je dr.sc. Dražen Živić ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar i predsjednik Ogranka Matice hrvatske Vukovar.

 

Iz medija

- Vukovar.hr: Gradski muzej Vukovar – koncert Hrvatskog komornog orkestra i paljenje 2. adventske svijeće, 9. prosinca 2013.
- Glas Slavonije: Hrvatski komorni orkestar već 12. godinu nastupa u Vukovaru, 9. prosinca 2013.


Već 12 godina Hrvatski komorni orkestar gostuje u Vukovaru, to nas posebno čini sretnima – rekla je ravnateljica vukovarskog Gradskog muzeja Ruža Marić i dodala kako se, u sklopu XVI. Vukovarskih adventskih svečanosti, koncert vezuje uz paljenje druge svijeće na adventskom vijencu u perivoju Eltzova dvorca, a koja je posvećena djelatnicima u kulturi i svima onima koji su u vukovarskom podneblju pridonijeli različitim segmentima prezentacije i ukazivanja na vrijednosti kulturne baštine ili suvremenog kulturnog trenutka


>>> PODRUČNI CENTAR VUKOVAR





 

Dr. Hornstein Tomić: Obitelj u temeljima - identiteta, a branitelji - društva


Glas Koncila u br. 45 (2107) od 9. studenoga 2014. objavio je razgovor Ivana Taševa s višom znanstvenom suradnicom Instituta Ivo Pilar  dr. sc. Caroline Hornstein Tomić pod naslovom Obitelj - u temeljima identiteta, a branitelji - u temeljima društva

CHT GlasKoncila

- Razgovor s dr. sc. Caroline Hornstein Tomić u on-line izdanju Glasa Koncila, 9. studenoga 2014.

Mladi napuštaju Hrvatsku u potrazi za boljim životom, odlaze tamo gdje misle da će imati bolju priliku za zapošljavanje, ali mladi se ljudi i vraćaju jer shvaćaju da postoje preduvjeti za život i u Hrvatskoj te da dobar život ne podrazumijeva samo financijska sredstva, nego i blizinu s ljudima koji vas vole, a među Hrvatima sam prepoznala posebno tu snažnu bliskost s obitelji


>>> dr. sc. Caroline Hornstein Tomić


 

Dr. sc. Kaliterna Lipovčan: NIJE TOČNO DA SU HRVATI LIJENI I NERADNICI


Večernji list u broju od 10. studenoga 2014. uz najavu na naslovnici donosi razgovor s prof. dr. sc. Ljiljanom Kaliterna Lipovčan, pomoćnicom ravnatelja Instituta Ivo Pilar, pod naslovom "Hrvati nisu lijeni, rade više nego u većini zemalja EU". Razgovor je vodila Dijana Jurasić a objavljen je u rubrici VIJESTI DANA  na str. 6-7. - Puni tekst razgovora

ljkl 1 ljkl 2 ljkl 3


- Prof. dr. sc. Ljiljana Kaliterna Lipovčan: "Hrvati nisu lijeni, rade više nego u većini zemalja EU", Večernji list - tiskano izdanje, 10. studenoga 2014., str. 1, 6-7.
- Prof. dr. sc. Ljiljana Kaliterna Lipovčan: "Nije točno da su Hrvati lijeni i neradnici", Večernji list - on-line izdanje, 10. studenoga 2014.

Oslanjajući se na rezultate najnovijeg istraživanja Europske zaklade o kvaliteti življenja, znanstvenica Ljiljana Kaliterna Lipovčan, dobitnica državne nagrade za znanost, ruši uvriježene stavove o radnim navikama hrvatskih građana...


>>> Prof. dr. sc. Ljiljana Kaliterna Lipovčan

 

>>> CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE KVALITETE ŽIVLJENJA

Dr. sc. Nenad Pokos: NUŽNOST NOVE OBITELJSKE POLITIKE


"Nova Vlada jednostavno mora što prije donijeti skup mjera obiteljske politike jer ako će se sve svesti samo na najavljeno povećanje jednokratne pomoći sa 2 328 na 7 500 kuna nećemo bilježiti znatno veći broj rođene djece", istaknuo je u intervjuu za portal NAROD dr. sc. Nenad Pokos, demograf s Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar i predavač na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Hrvatskim studijima.
- Narod.hr

Dr Pokos

- Narod.hr: Dr. sc. Nenad Pokos: Povećanjem jednokratne pomoći na 7 500 kuna nećemo znatno povećati broj rođene djece, 28. veljače 2016.

Dr. Nenad Pokos: Povećanjem jednokratne pomoći na 7 500 kuna nećemo znatno povećati broj rođene djece


- Od demografa stalno dolaze alarmantne brojke o više umrlih nego rođenih, starenju stanovništva. Kojim intenzitetom Hrvatska gubi stanovništvo?

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata stanovništvo Hrvatske prvi puta bilježi smanjenje svog broja u međupopsinom razdoblju 1991. – 2001. kada je ukupan broj stanovnika smanjen s 4 784 265 na 4 437 460 (za 346 805 stanovnika ili 7,2 %). Međutim, ta dva popisa provedena su po različitoj metodologiji jer su 1991. u broj ukupnog stanovništva mogli ući i stanovnici koji su godinama živjeli izvan Hrvatske, a imali su prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj. Po međunarodnim preporukama 2001. dolazi do promjene jer se osim stanovništva koje stalno živi u Hrvatskoj, u ukupno stanovništvo mogu ubrojiti još samo oni koji su iselili iz Hrvatske godinu dana prije popisa.

Međutim, osim njih, u inozemstvu je popisano još 160-ak tisuća stanovnika koji je Državni zavod za statistiku uključio u ukupno stanovništvo jer su „imali tijesnu gospodarsku, prometnu i učestalu vezu s kućanstvom i obitelji u Republici Hrvatskoj (češći ili rjeđi posjeti, uzdržavanje članova obitelji, stalna komunikacija itd.)“. Stoga bi realni pokazetlj bio broj uobičajenog boravećeg stanovništva odnosno rezidencijalnog stanovništva tj. onog koje u Hrvatskoj ima prebivalište, ali tu i boravi. Po tim podacima broj stanovnika se između 1991. i 2001. smanjio za otprilike 295 tisuća ili 7%.

U popisu 2011. također je u ukupan broj stanovnika uključen dio stanovnika koji stalno ne boravi u Hrvatskoj, ali sada po kriteriju da se su „u mjesto stalnog stanovanja vraćale sezonski i mjesečno (te osobe u popisu 2011. nisu uključene u ukupan broj stanovnika)“. Kako Državni zavod za statistiku nikada nije objavio o kolikom se broju tih osoba radi, jedino raspolažemo s brojem od 4 284 889 stanovnika 2011. godine. Usporedimo li to s ukupnim brojem stanovnika 2001. (4 437 460) dolazi se do smanjenja od 152 571 (3,4%). Ponavljam, radi se o metodološki nejednakom obuhvatu broja ukupnog stanovništva 2001. i 2011.

Nakon popisa 2011. godine Hrvatska i dalje gubi stanovništvo, ali ne znamo kojim intenzitetom. Podaci vitalne statistike kazuju da smo prirodnim putem između 2011. i 2014. izgubili 41 481 stanovnika jer je u te četiri godine živorođeno 162 473 djece dok je umrlo 203 954 stanovnika Hrvatske. Nedavno objavljeni podaci za 2015. godinu, koji još nisu i službeni te će doživjeti manje izmjene, pak govore o 38 142 živorođene djece te o 55 651 umrlih. Broj živorođenih iz 2015. najmanji je od kada se u hrvatskoj prati statistika rođenih, a to je od 1780. godine. S druge strane, broj umrlih je nakon završetka Drugog svjetskog rata bio veći samo 1991. i 1992. godine. Premda će službeni broj umrlih iz 2015. uskoro biti donekle korigiran, on je čak za 4 812 stanovnika veći nego 2014. godine. Glavni razlog tome je ulazak generacija rođenih nakon Drugog svjetskog rata u sedamdesete godine života, a u kojima se naglo povećava rizik smrti. Podrobnije bi istraživanje pokazalo koliku je ulogu u naglom porastu broja umrlih imala i dugotrajna gospodarska kriza koja smanjuje životni standard hrvatskih građana, a time možda utječe i na skraćivanje životnog vijeka.

Naravno da je ta kriza između ostalog utjecala i na smanjenje broja živorođenih čiji će broj ove godine vjerojatno biti još manji. Na to će uvelike utjecati nastavak iseljavanja iz Hrvatske, a čije točne razmjere ne znamo. Naime, dobar dio građana još uvijek ne odjavljuje svoje prebivalište u Ministarstvu unutarnjih poslova prije iseljenja iz Hrvatske. Stoga podaci koje objavljuje Državni zavod za statistiku nisu realni, kao što nisu realni niti podaci koje dobivamo iz država u koje najviše iseljavaju naši građani jer se ti podaci odnose na uglavnom na hrvatske državljane, a kojih dobar dio dolazi i iz Bosne i Hercegovine.

- Masovno iseljavanje mladih iz Hrvatske – kako to spriječiti?

Visoka stopa nezaposlenosti, loša egzistencijalna situacija, niske plaće, loši uvjeti rada, nezdrava poslovna kultura, neriješeno stambeno pitanje itd. potiču tisuće hrvatskih građana na iseljavanje, a koje je još više intenzivirano našim ulaskom u EU te otvaranjem tržišta rada. U prosjeku trostruko veća zarada u zapadnoeuropskim državama i dalje će masovno privlačiti ponajprije mlade, a dok se ne pokrene gospodarstvo, a time i veća zaposlenost mladih te porast njihovog životnog standarda, nećemo nikako moći spriječiti iseljavanje. Time će se još dodatno ubrzavati depopulacija i starenje hrvatskog stanovništva.

- Prošla Vlada nije donijela novu obiteljsku politiku, ako se nova Vlada odluči na to – koje bi glavne značajke nove obiteljske politike trebale biti? Koje su najznačajnije mjere obiteljske politike?

Nova Vlada jednostavno mora što prije donijeti skup mjera obiteljske politike jer ako će se sve svesti samo na najavljeno povećanje jednokratne pomoći sa 2 328 na 7 500 kuna nećemo bilježiti znatno veći broj rođene djece. Te se mjere moraju odnositi primjerice na delimitiranje roditeljskih naknada drugih šest mjeseci porodiljskog dopusta, uvođenje obveznog očinskog dopusta, veću dostupnost programa predškolskog odgoja i obrazovanja, pružanja pomoći zaposlenim obiteljima, prije svega ženama, jer mnoge rade subotom i nedjeljom, rješavanje stambene problematike naknadama za stanovanje, uvođenje univezalnog dječjeg doplatka, poreznih olakšica itd.

Napomenut ću da maksimalna novčana naknada drugih šest mjeseci porodiljskog dopusta iznosi 2 660 kuna što je oko 40% prosječne hrvatske plaće te da se zbog toga razloga mnoge majke vraćaju na posao nakon prvih šest mjeseci djetetova života. S druge strane, mogućnost smještaja djece u jaslice između šestog mjeseca i prve godine života je veoma mala. Tako je u Zagrebu to moguće u samo dvije ustanove predškolskog odgoja. Općenito, na samom smo dnu država članica Europske Unije po institucionalnom obuhvatu jasličke djece jer taj udio iznosi oko 19%. Još 2002. godine EU je državama članicama zadala cilj u smjernicama iz Barcelone da se do 2010. godine dosegne barem 33% obuhvata djece do 3. godine života, a 90% djece od 3. godine do polaska u školu (mi smo ovdje tek na oko 55%).

- Možete li nam dati nekoliko primjera učinkovitih mjera iz drugih europskih zemalja?

Naravno da najučinkovitije mjere mogu donijeti najrazvijenije europske države, a među kojima su i države koje već desetljećima provode adekvatne mjere obiteljske politike (npr. Francuska i Švedska). Stoga ću iznijeti primjere po razvijenosti nama bližih država, Slovenije i Estonije, a čije su modele obiteljske politike dvojica znanstvenika s Oxforda prošle godine ocijenili najsveobuhvatnijima u istočnoj Europi. Slovenija je između 1997. i 2005. bilježila prirodni pad stanovništva što je potaknulo njihovu vladu da usvoji Program za djecu i mlade 2006.-2016. koji obuhvaća čitav skup mjera iz područja prava djece i mladih te njihovog razvoja. Ta se obiteljska politika sastoji od tri glavne komponente; produženi i vrlo dobro plaćeni roditeljski dopusti, mreža ustanova za brigu o djeci koje imaju dobro podržane programe te relativno visoke naknade za djecu iz siromašnijih obitelji. Roditeljski se dopust sastoji od 105 dana majčinskog dopusta, 260 dana roditeljskog i 90 dana očinskog dopusta, a cijelo vrijeme korištenja dobivaju 100% plaće koju su imali prije rođenja djeteta. Skrb za predškolsku djecu gotovo u potpunosti odgovara potrebama djece od 1 do 6 godina starosti. Dječji doplatak dobivaju gotovo sva djeca do 18 godine, a ona koja se redovito školuju ga dobivaju do 26. godine. Postoje još neke izravne i neizravne beneficije koje obitelji dobivaju poput naknade za rođenje (280 eura), besplatnih udžbenika za djecu, stipendija, povlaštene cijene javnog prijevoza za učenike i studente te povlaštene cijene obroka za školsku djecu. Sve te mjere rezultirale su time da već 2006. Slovenija bilježi prirodni prirast od 752 stanovnika, koji 2007. raste na 1 239, a 2008. već na 3 509 stanovnika. I nakon toga je on pozitivan, a podatak za 2014. godinu kazuje da je bilo 2 279 više rođenih nego umrlih. Ovdje treba napomenuti da za razliku od nas, Slovenija posljednjih godina ima pozitivnu migracijsku bilancu premda su 2013. i 2014., imali više iseljenih nego doseljenih stanovnika.

Estonija je nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine počela bilježiti prirodni pad stanovništva, prvi puta nakon 1946. godine. Već 1994. prirodni pad bio je veći od 8 tisuća dok je početkom 2000-ih iznosio nešto više od pet tisuća godišnje. Totalna stopa fertiliteta (prosječan broj djece po ženi u fertilnom razdoblju) 1998. godine pala je na najnižu razinu te je iznosila svega 1,28. Takva situacija potaknula je njihovu vladu da 1. siječnja 2004. počinju primjenjivati Parental Benefit Act. Već iste godine prirodni pad je ublažen na 3 700, 2005. na 3 000, a 2010. godine zabilježen je čak prirodni prirast od 35 stanovnika, a totalna stopa fertiliteta porasla je na 1,72. nakon toga ponovno bilježe prirodni pad, ali koji posljednje četiri godine u prosjeku iznosi oko 1 550 stanovnika. Estonija ima oko 1,3 milijuna stanovnika pa bi to u hrvatskim prilikama bilo oko 4,5 tisuće (ranije je kazano da je prirodni pad u Hrvatskoj 2014. iznosio 17,5 tisuća). Obiteljskom politikom iz 2004. te njezinim kasnijim promjenama u Estoniji je omogućeno korištenje porodiljnog dopusta do 18 mjeseci uz punu plaću. Osim financijskih poticaja uključena je i institucionalna skrb za predškolsku djecu pa je tako svakom djetetu zagarantirano mjesto u javnom vrtiću. Na taj način Estonija s 95% djece obuhvaćene predškolskim programom (od 3. godine do obvezne školske dobi) spada u sam vrh europskih država.

- Jaka populacijska politika može se ostvariti i u odnosu prema zaposlenim ženama – možete li nam reći nešto o tome? Koliko je to važno za pozitivne demografske trendove?

Obiteljska politika treba stvoriti razumne mjere za žene kako bi se ublažile poteškoće s kojima se one suočavaju prilikom raspodjele poslovnih i obiteljskih obveza. Te mjere ne obuhvaćaju samo financijske poticaje, nego uključuju i institucionalnu skrb za djecu. Ovdje treba spomenuti i jednakost spolova jer danas visoke stope nataliteta u Europi imaju zemlje u kojima su obiteljske norme fleksibilne, žene imaju slobodu za rad, novčana podrška je adekvatna i briga za djecu je dobro organizirana. Veliku ulogu ima i mogućnost korištenja fleksibilnog te skraćenog radnog vremena.

- Kako je to uređeno u drugim europskim zemljama i što Hrvatska može učiniti na tom području?

Primjerice Švedska je još 1960. godine uvela fleksibilno radno vrijeme, a danas slovi kao država s najfleksibilnijim radnim vremenom u Europi. Više od polovice poslodavaca u privatnim sektorima dopustilo je svojim zaposlenicima da sami odrede svoje radno vrijeme, kako bi između ostalog više vremena proveli sa svojom djecom.
Što se tiče skraćenog radnog vremena, u Nizozemskoj 77% žena radi skraćeno dok je u Austriji i Njemačkoj taj udio oko 48%. Za Hrvatsku nemamo podatak samo za žene već za cjelokupno stanovništvo, a koji iznosi samo 5,3% stanovništva koje radi nepuno radno vrijeme, po čemu smo u Europskoj Uniji bolji samo od Slovačke i Bugarske.


Izvor: Narod.hr

 

>>> Dr. sc. Nenad Pokos

 















Dr. sc. Ivan Markešić o kanonizaciji Stepinca i fenomenu Međugorja


U sklopu Teme tjedna KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (I.) Magazin Glasa Slavonije od 15. ožujka 2017. donosi razgovor s dr. sc. Ivanom Markešićem pod naslovom "Odluku može donijeti samo Papa" a u sklopu Teme FENOMEN MEĐUGORJA (I.) od 15., 16. i 17. travnja 2017. razgovor pod naslovom "Dok su živi biskup Perić i vidioci, Crkva ukazanja neće priznati!". - Glas Slavonije: 15. 3. 2017. | 15.-17. 4. 2017.

Glas Slavonije s

- Glas Slavonije: TEMA TJEDNA: KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (I.): Kafkijanski proces: Komisija je nepotrebna, Stepinac je već odavno svetac!, 15. ožujka 2017.
- Glas Slavonije:
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (I.): Milijuni vjeruju, sumnjama unatoč, 15. travnja 2017.


 

IVAN MARKEŠIĆ, SOCIOLOG RELIGIJE
Odluku može donijeti samo Papa

Sudeći prema svemu što slušamo, čitamo i gledamo posljednjih tjedana i mjeseci, čini se kako je proglašenje Stepinca svetim postalo ne samo vjersko nego i političko pitanje. Kako komentirate cijelu situaciju?

- Nažalost, o Stepincu se u našoj javnosti sve manje razgovara s vjerskog, a mnogo više, ili pak ponajviše, s nacionalnog i političkog stajališta. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što je Sveta Stolica dopustila da u svrhu postizanja potpune istine o Stepinčevim stavovima i djelovanjima prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, i to posebno o njegovim stavovima i odnosima prema drugima, prema nekatolicima i nehrvatima, ocjenu mogu dati ne samo poglavari druge sestrinske kršćanske Srpske pravoslavne Crkve (npr. poglavar SPC-a, patrijarh Irinej) nego i aktivni političari, primjerice Tomislav Nikolić kao predsjednik države koja nikada nije prihvaćala mogućnost stvaranja Hrvatske kao samostalne države u granicama u kojima danas postoji. Rijetki su stoga oni koji bi mogli znati prave razloge koji su naveli papu Franju na ovaj ustupak - da predstavnici jedne druge, za Katoličku Crkvu šizmatičke kršćanske crkve sudjeluju u traženju istine o Stepinčevu djelovanju na temelju koje bi ga bilo moguće proglasiti svetim.

U kojoj je mjeri Stepinac, odnosno proces njegove kanonizacije, 'kolateralna žrtva’ odnosa dviju crkava: Ruske pravoslavne Crkve i Rimokatoličke Crkve?

- Ne, ni on ni njegova kanonizacija nisu 'kolateralna žrtva' odnosa dviju crkava. Njih se, uvjeren sam, željelo iskoristiti ne samo radi stjecanja ispravnoga razumijevanja vremenskog konteksta u kojem je Stepinac djelovao nego i radi konačnoga rješavanja nesporazuma koji desetljećima opterećuju odnose između Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Naime, za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj Stepinčeva svetost je neupitna. I to toliko neupitna da je nazvana njegovim imenom - Stepinčeva crkva. I u to ne sumnja nitko od katoličkih vjernika.

Neki mediji pišu da je problem papa Franjo, koji će navodno odugovlačiti proces?

- Istina, mnogima, a posebno u Crkvi, papa Franjo je problem, i to vrlo veliki problem. Jedan od najvećih. Posebno za ratoborne i usijane hrvatsko-katoličke glave. Oni bi se s njime sporili, čak i žestoko 'ratovali'. Najradije bi da ga nema. Proklinju dan kad je izabran za papu. Međutim, ne vidim ni jedan razlog zašto bi papa Franjo odugovlačio proces. Da je željan nacionalne i uskokatoličke slave, on bi Stepinca proglasio svetim po kratkome postupku. Međutim, on nije gorljivi nacionalist ni gorljivi progonitelj ateista. On je jednostavno vjernik kršćanin. On ovim procesom, sviđalo se to nekome ili ne, želi suočiti dvije dijametralno suprotstavljene 'istine' o Stepincu - onu (katoličku) da je Stepinac u cijelosti neporočan i svet te onu (srpsko-pravoslavnu) da je Stepinac prvorazredni zločinac zaslužan za stradavanja i ubijanja nevinih nehrvata - Srba, Židova, Roma i drugih.

Govori se i da je osnutak mješovitog povjerenstva zakomplicirao situaciju, kako to komentirate?

- Smatram da papa Franjo mješovitom katoličko-pravoslavnom komisijom želi učiniti da predstavnici dviju crkava u međusobnome razgovoru jedni drugima kažu svoje 'istine', da vide što ih spaja, a što razdvaja kako bi u mnoštvu iskrivljenih mitologija mogli pronaći jedan istini blizak konsenzus da mogu živjeti u miru - da konačno prestane međusobna mržnja. Stepinac je stoga u cijeloj ovoj priči samo povod. Njega, kao što već rekoh, Katolička Crkva može u svako vrijeme proglasiti svetim. To uopće nije sporno. I to ne bi trebao nitko dovoditi u pitanje. Međutim, u ovim svekatoličko-pravoslavnim odnosima Stepinac je postao prijelomna točka međusobnoga susretanja i razgovora. Njegov bi slučaj stoga trebao biti 'iznenadna prilika' (kairos - Božje vrijeme) koja se pruža objema ovdašnjim kršćanskim crkvama da dođe do međusobne pomirbe, koje opet nema bez priznavanja počinjenih zala i traženja i davanja oprosta. A to u ovome našem slučaju mogu učiniti ove dvije kršćanske crkve - Katolička i Srpsko-pravoslavna. Jer, kako je to lijepo rekao veliki katolički teolog Hans Küng, "nema mira među narodima bez mira među religijama". No, moramo priznati, malo je i u jednoj i drugoj crkvi onih koji bi kao papa Franjo imali snage nadići ono partikularno, nacionalno/nacionalističko, koji bi htjeli i koji bi smjeli priznati da su i članovi njihovih crkava tijekom i nakon ratnih sukoba počinili teška zlodjela onima drugima i da je u obje crkve malo onih koji bi mogli i smjeli od drugih zatražiti i dati oprost. I kad bi htjeli, oni to ne bi smjeli učiniti. Strah ih je da ih političari ne bi nazvali nacionalnim izdajnicima. Ne zaboravimo da su neki od osuđenih ratnih zločinaca postali u tim crkvama ne samo nacionalni nego i vjerski uzori, kao oni koji znaju kako treba služiti svojoj naciji i crkvi.

Prema vašem mišljenju, kako će se sve rasplesti, hoće li i kad Stepinac ipak biti kanoniziran? O čemu sve ovisi taj proces?

- Ovaj proces neće dovesti do kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. Može, a ne mora tome pomoći. O tome će svoju odluku donijeti sam papa. Koji papa i kada - teško je odgovoriti. A kako se svetim u Katoličkoj Crkvi može proglasiti svakoga za koga se drži da je živio prema nauku Katoličke Crkve, svetost pojedinca (pa i Stepinčeva svetost, a što je sada posebno vidljivo) postaje nešto što se u sociologiji naziva društvena konstrukcija. A to znači sljedeće: svetost fizički ne postoji, ona nije dokaziva, ona je rezultat konsenzusa, proglašava se voljom određene skupine ili pojedinca. Dakle, ako i kada (a može već i ujutro) papa (svejedno koji) kaže da je Stepinac svojim životom svjedočio nauk Isusa Nazarećanina i da je zbog toga nauka podnio mučeništvo, on će unatoč svim protivljenjima poglavara SPC-a i srbijanskih političara biti proglašen svetim, i to će tada vrijediti za cijelu Katoličku Crkvu. No, bez obzira na službeni stav Crkve, Stepinac je za mnoge naše hrvatske katolike već sada svetac. Njemu se utječu u svojim molitvama. I to im nitko ne može spriječiti. (D.J.)

(Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu)

- Glas Slavonije: TEMA TJEDNA: KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (I.): Kafkijanski proces: Komisija je nepotrebna, Stepinac je već odavno svetac!, 15. ožujka 2017.

 

 

IVAN MARKEŠIĆ, SOCIOLOG RELIGIJE
Dok su živi biskup Perić i vidioci, Crkva ukazanja neće priznati!

Nedavno je u BiH (i u Međugorju) boravio Henryk Hoser. Iz crkvenih krugova poriču da je ondje zbog odgovora na pitanje jesu li ukazanja Gospe u tom mjestu autentična ili ne. Prema vašem mišljenju, što bi mogao biti cilj toga posjeta?

- Kako su već naši mediji javili, misija je specijalnoga pastoralnog izaslanika pape Franje, mons. Henryka Hosera, steći što temeljitije spoznaje o pastoralnome stanju i potrebama vjernika koji svakodnevno hodočaste u Međugorje. Kako je već obznanjeno, mons. Hoser ima ovlasti pape Franje da nakon uvida u stanje na terenu predloži eventualno i određene mjere. Dakle, njegova misija nije utvrđivati je li se ili nije Gospa ukazala, nego je za Katoličku Crkvu u ovome trenutku jako važno znati promiče li se u Međugorju “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”, upravo ono što su članovi Biskupske konferencije Jugoslavije još 10. travnja davne 1991. godine zaključili na svome zasjedanju u Zadru.
Drugo, slanjem mons. Hosera papa Franjo želi od 'svog čovjeka od povjerenja' dobiti pravu informaciju upravo o kvaliteti pastoralne skrbi za vjernike koji hodočaste u Međugorje. Istina, Hoser je, poštujući crkvenu hijerarhiju, posjetio najprije kardinala Puljića u Sarajevu, a potom u Mostaru mjesnoga biskupa Perića, pa tek onda provincijala Hercegovačke franjevačke provincije i međugorske franjevce. Svi oni odreda iskazali su svoje 'ushićenje' njegovim dolaskom. No, bojim se da je to 'ushićenje' lažno i da su svi oni svjesni da je njegov dolazak, blago rečeno, 'ukor', neki kažu 'pljuska', odnosno 'šamarčina', ne samo hercegovačkim franjevcima nego cijelom vodstvu Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. Naime, tzv. međugorski fenomen, umjesto da je postao 'ugaoni kamen' za izgradnju i provedbu što svestranije pastoralne skrbi za vjernike hodočasnike i zdravoga štovanja BDM, on je postao 'fenomen razdora' i međusobne nesnošljivosti mjesnoga biskupijskog ordinarijata (a time i svih bosanskohercegovačkih biskupa i gotovo svih njihovih svećenika) i hercegovačkih franjevaca. I toga su svjesni svi u Katoličkoj Crkvi. Odatle i zabrana službenih crkvenih hodočašća u Međugorje. Nije ova misija tako bezazlena kako bi to neki željeli zaključiti iz osmijeha mons. Hosera. Niti je Gospa toliko naivna da bi s nekima u Crkvi bila bliska, a s drugima na distanci! I to dugih četvrt stoljeća.


PAPINO PRAVO

Kad se "međugorskom fenomenu" pristupi s pozicije sociologije, kakav se zaključak može izvesti?

- Spomenuti fenomen promatramo kao sve druge fenomene, istražujemo njegovu društvenu funkciju i naravno slijedno tome posljedice koje taj fenomen ima na svakodnevno djelovanje i ponašanje onih koji vjeruju u Gospino ukazanje. Sociolog ne istražuje je li se ili nije Gospa ukazala, kao što ne pita ni koliko anđela može stati na vršku igle, niti pak kojeg su spola anđeli. Sociologa zanima kako ljudi koji vjeruju u nadnaravno, ovdje dakle u Gospino ukazanje, organiziraju svoj svakodnevni život, svoje djelovanje.
No, potrebno je reći sljedeće: Međugorje je jedno malo, lijepo, pitomo, pitoreskno hercegovačko selo. Takvim sam ga osobno doživio. Njega i njegove ljude. Više puta sam bio u tome mjestu. Međutim, u Međugorje dolaze ljudi sa svojim osobnim potrebama, sa svojim nevoljama i problemima koje imaju u obitelji, u zajednici, s problemima koji su posljedica stanja u društvu u kojem se nalaze. Oni dolaze naći utjehu za sadašnje stanje, ali i sigurnu nadu u bolje sutra za sebe i svoju obitelji. Nitko u Međugorje ne dolazi da bi molio za poboljšanje stanja u HDZ-u ili SDP-u, niti da bi se riješilo sadašnje prilike u Agrokoru i njegovim poslovnicama u BiH. Gotovo svi dolaze tražiti rješenje za probleme koje su im svojim politikama stvorile ne sam spomenute nego i druge političke stranke i galopirajuće nezasitne i beskrupulozne kapitalističke kompanije. Osim toga, hodočasnike u Međugorju nitko ne uči niti potiče na mržnju prema drugome svejedno kojega vjerozakona, nacionalne ili rasne pripadnosti bio taj drugi, nitko ih ne potiče na lopovluk, na utaju poreza, na ubojstva, na laži, na bračnu nevjeru.
Stoga se, analizirajući Hoserov dolazak, postavlja pitanje kako su se hercegovački franjevci u svome pastoralnome radu nosili i nose s problemima s kojima im dolaze hodočasnici. Jesu li zbog tolikoga broja hodočasnika i njihovih milodara ispustili uz ruku i zaboravili na ono što je za Katoličku Crkvu najvažnije: pastoralnu skrb za vjernike. Međutim, koliko poznajem hercegovačke franjevce - a mislim da ih poznajem dobro - oni su svoj pastoralni rad obavljali i obavljaju jako dobro i da su to činili i čine u skladu s kršćanskim naukom. No, jedno je moje laičko mišljenje, a drugo je mišljenje onih koji se više razumiju u izvršavanje pastoralnih služba u Crkvi.

O čemu zapravo ovisi sudbina Međugorja? Tko odlučuje - vjernici ili biskupi s Papom na čelu, Komisija...?

- Sudbina Međugorja ovisi kako o vjernicima tako i o Papi. Da nema vjernika koji vjeruju u nadnaravnost nekoga fenomena i koji tu nadnaravnost povezuju s Gospom, Papa ne bi imao razloga baviti se time. No, kako njemu na temelju komisijskih provjera koje se obavljaju na terenu pripada pravo donijeti odluku je li se ili nije ukazala Gospa, onda se zapravo sa stajališta jednoga sociologa može reći da je ovdje riječ uistinu o društvenoj konstrukciji svetosti, o društvenoj konstrukciji ukazanja. Dakle, svejedno je li se Gospa ukazala ili ne, ako Papa kaže da se ukazala, ona se onda ukazala, makar bila riječ o posljedicama koje bi velika ljetna hercegovačka vrućina zvana 'jara' u vrijeme ljetnoga suncostaja, 24. lipnja, imala na dječicu koja su se toga dana našla na Brdu ukazanja. Ako, pak, Papa kaže da se Gospa nije ukazala, onda se ona i nije ukazala, makar se i ukazala. Dakle, u tome slučaju Papa si uzima za pravo nastupati uime Boga. I, prema nauku Katoličke Crkve, on tako i nastupa u pitanjima vjere. I to je tako i u svemu ostalome, kad su dogme u pitanju. A ovdje je u pitanju dogma o papinoj nepogrešivosti (u pitanjima vjere). Time tu prestaje svaka daljnja priča.


LJUDSKI PROIZVOD

Je li i koliko zapravo oko Međugorja stvoren određeni "religijski paradoks"? Jer, kao što ste i sami izjavili, ovodobni ljudi odlučuju o tome postoji li nešto nadnaravno, a to je gotovo nemoguće, jer nadnaravno može postojati samo u sklopu vjere...

- Već sam na to pitanje donekle odgovorio. Naime, veliki američki sociolog Talcott Parsons govori upravo o tome, o paradoksu religije. Na temelju onoga što vidimo u svim religijama, a posebno u Katoličkoj Crkvi, koja se pojavljuje kao posrednica između pojedinaca vjernika laika i Neba (Boga i svega što je Božje na Nebu), u bitnome znači sljedeće: religija je u svome zapadnoeuropskom razumijevanju (ne zaboravimo da neki svjetski jezici ne poznaju riječ religija) usmjerena prema transcendentnome, onostranom, nadnaravnom, neiskustvenom svijetu, u kojemu ljudi, prema nauku tih religija, mogu naći svoje duševno spasenje. Međutim, budući da se religija i njezin nauk ostvaruju i izvršavaju u ovostranosti, ona - čak i protiv svoje volje - postaje, kako navodi Parsons, "dijelom ovoga svijeta, i k tomu još njegovim značajnim dijelom". U tome smislu religiju nije Bog stvorio. Ona je ljudski proizvod, sastavni dio kulture u kojoj ljudi pronalaze i stvaraju modele kako u ovozemaljskom (kulturnom) izričaju iskazati svoj osobni stav, odnosno svoju vjeru u nadnaravno. I to vrijedi za sva ljudska društva. Nema ni društva ni kulture ni civilizacije bez religije. Ona je sastavni dio njih sviju.


MNOŽINA UKAZANJA

Koliko je za Crkvu važno Međugorje kao mjesto hodočašća, iskazivanja vjere, da ga takvim održi, da tako kažemo, i bez službenog priznanja?

- Upravo misija mons. Hosera pokazuje koliko je Crkvi stalo do Međugorja. A stalo joj je puno. Nevažno je, dakle, hoće li se navodna ukazanja priznati kao autentična ili ne, nego je jako, jako važno znati obavljaju li oni koji su zaduženi za pastoralnu skrb za hodočasnike svoju službu na temelju nauka Katoličke Crkve. A to dalje znači Crkvi je jako stalo da se u Međugorju zbog množine tzv. Gospinih ukazanja i zbog samovoljnih tumačenja njezinih poruka ne izrode različita krivovjerja, hereze, da vidioci i samo mjesto ne postanu važniji negoli je Gospa. Naime, nije rijetkost da se upravo u monoteističkim religijama, u kojima je Boga daleko, a s njime i svi oni koji su njegovi, pa tako i Gospa, (iz)rode različiti oblici krivovjerja, a to znači različiti oblici izvancrkvenoga 'pučkog' tumačenja vjerskih istina, u ovom slučaju istine o Majci Božjoj Mariji.
Dakle, Crkvi je ovdje važno sačuvati vjerodostojnost svoga nauka o Mariji, ne dopustiti da bez posebnih znanja svoje viđenje Marije i njezina značenja u Katoličkoj Crkvi tumače npr. vidioci prema vlastitome nahođenju i da to kao istinito i bez ikakvih sumnja prihvaćaju katolički svećenici, u ovome slučaju hercegovački franjevci. Jer, ako bi Crkva ukazanja u Međugorju proglasila autentičnima, tada bi i sve vidioce bez iznimke (ženske i muške) trebala proglasiti sveticama i svecima Božjim. Razlog: imali su mogućnost neposrednog iskustva Svetoga, Nadnaravnog, susreta s Njim. Svi oni su time odabranici Božji, a time svetice i sveci. Hoće li do toga i doći, teško je reći.

Odnos Vatikana prema mostarskim biskupima glede priznanja Međugorja - kako to komentirate?

- Već sam o tome govorio. Dok su živi mjesni biskup Perić, koji negira ova ukazanja, ali i dok su živi vidioci koji kažu da su svjedoci tog ukazanja i da ta ukazanja nisu prestala nego traju i dalje, Crkva ta ukazanja, bar tako ja mislim, neće priznati autentičnim. Vjerojatno će se Međugorje ostaviti kao mjesto molitve, kao Gospino svetište, s posebnim nadzorom nad provedbom pastoralnih služba da slučajno ne bi došlo do neke vrste krivovjerja. Sve drugo su puste želje i snovi dokonih tipova koji bi na tome fenomenu i dalje zarađivali ugled u javnosti i golem novac.(D.J.)

Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu

- Glas Slavonije: TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (I.): Milijuni vjeruju, sumnjama unatoč, 15. travnja 2017.



Istraživanje: PODJELA POSLOVA U KUĆANSTVU


Mediji su protekih dana opširno izvještavali o "istraživanju Instituta Ivo Pilar" o podjeli poslova u kućanstvu. Riječ je o dijelu rezultata prezentiranih na VI. Nacionalnom kongresu Hrvatskog sociološkog društva održanom 7. i 8. travnja 2017. u Zagrebu, a dobivenih u okviru projekta "Životne strategije i strategije preživljavanja kućanstava i pojedinaca u društvima jugoistočne Europe u vremenu krize" (SCOPES 152626), što ga je u Hrvatskoj vodila Inga Tomić-Koludrović. – Iz medija


podjela poslova

 

Iz medija

- Jutarnji list: VELIKO ISTRAŽIVANJE RUŠI CIJELI NIZ VELIKIH DRUŠTVENIH MITOVA Ne, u krivu ste! U Hrvatskoj uopće ne buja tradicionalizacija obitelji. Baš suprotno..., 9. travnja 2017.

- 24 sata: Novo doba: Hrvati peru rublje, čiste, kuhaju i brinu se za djecu, 12. travnja 2017.

- JutarnjiLife: ANTE I ANTONIO, HRVATSKI FRAJERI BUDUĆNOSTI Sa svojim suprugama dijele kućanske poslove: 'Čistimo, kuhamo i brinemo se o djeci, ali nismo papučari', 14. travnja 2017.

- RTL: Direkt - Sezona 1, Epizoda 408, 10. travnja 2017.

 


>>> Projekt:  Life-Strategies and Survival Strategies of Households and Individuals in South-East European Societies in the Times of Crisis (SCOPES)

>>> Područni centar Split




Dr. sc. Dražen Živić: Hrvatska 2051. s manje od 3,5 milijuna stanovnika?


Glas Slavonije u Magazinu (Tema tjedna) od 29. i 30. srpnja 2017. iz pera Darka Jerkovića objavljuje na stranici 8. razgovor s dr. sc. DRAŽENOM ŽIVIĆEM, znanstvenom savjetnikom i voditeljem Područnog centram Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Vukovaru pod naslovom "Hrvatska bi 2051. mogla imati manje od 3,5 milijuna stanovnika!". - Intervju

GS 29-07-2017


- Glas Slavonije (Magazin): Tema tjedna:
DRAŽEN ŽIVIĆ - Hrvatska bi 2051. mogla imati manje od 3,5 milijuna stanovnika!, 29.-30. srpnja 2017.



>>> PODRUČNI CENTAR VUKOVAR





 

Prof. dr. sc. Ivan Markešić: USUSRET 500. GODIŠNJICE REFORMACIJE


Portal sarajevskog dnevnog lista "Oslobođenje" 27. listopada 2017. objavio je kolumnu prof. dr. sc. Ivana Markešića pod naslovom "Ususret velikom jubileju: Proslava 500. godišnjice početka Reformacije (31. listopada 1517.) više je od jubilarne proslave: pogled iz Zagreba donosi sociolog religije i naš suradnik"


Nasl

- Oslobođenje: Ivan Markešić: Ususret velikom jubileju, 27. listopada 2017.


Ususret velikom jubileju

Proslava 500. godišnjice početka Reformacije (31. listopada 1517.) više je od jubilarne proslave: pogled iz Zagreba donosi sociolog religije i naš suradnik


Iako smo svakodnevno suočeni s inflacijom pojmova kao što su jubileji, obljetnice, godišnjice, dani ovoga ili onoga, sjećanje na ovo ili ono, na onoga ili onu, itd., ipak proslava 500. godišnjice početka Reformacije (31. listopada 1517.) više je od jubilarne proslave. Razloga ima jako puno. I ovdje ću navesti samo neke.

Što smo dobili Reformacijom? Kao prvo, neprijeporno je da je Reformacija jedan od “najznačajnijih događaja u teološkoj, kulturnoj i političkoj povijesti Europe”, da je promijenila kako religijsku, kulturnu, političku tako i gospodarstvenu sliku Europe, da se nejednakim intenzitetom očitovala sve do 1630-ih (S. Jambrek) i da njezine učinke zapažamo i danas. Drugo, Reformacija nije važna samo za kršćane protestantske baštine nego i za cijeli moderni svijet, za njegov napredak. Baštineći ideje renesanse i humanizma, kao i poticaje drugih reformatora prije toga vremena, posebno Jana Husa, Reformacija će, zajedno s prosvjetiteljstvom i kritikom religije, omogućiti da kršćanstvo kao religija nađe svoje mjesto u moderni, da bude ukorak s modernim svijetom koji se sve više globalizira i da se može suočiti sa znanstvenim istinama. Treće, promatrajući iz današnje perspektive vrijeme i okolnosti u kojima je nastajala Reformacija, sa sigurnošću se može reći da je zahvaljujući upravo njoj, na europskome području zapuhao ‘svježi dašak slobode’ i da bi bez nje stoga i danas teško bilo govoriti o slobodi savjesti i slobodi vjerovanja, o odgovornosti pojedinca, o dostojanstvu ljudske osobe, o temeljnim ljudskim pravima, o radnoj etici, o moralnosti kapitalizma, o kulturnoj povijesti itd. Četvrto, prijevodom Biblije na jezike naroda, što su činili reformatori u zemljama iz kojih su potjecali, i pojavom knjigotiska, bit će omogućeno ne samo da svaki pojedinac može čitati Bibliju ‘na svome jeziku’ individualno i bez ‘stručnog (teološkog)’ nadzora tumačiti njezin sadržaj nego da će doći do standardizacije nacionalnih jezika, do pojave domaće nacionalne književnosti i umjetnosti. Peto, kad je riječ npr. o hrvatskim zemljama, reformna gibanja zahvatit će hrvatske zemlje u 1520-ima i snažno utjecati „na hrvatsku političku elitu, rimokatoličko svećenstvo, intelektualce i običan puk i postati sredstvo za postignuće različitih političkih, kulturnih i gospodarstvenih ciljeva, djelomice sredstvo za duhovnu obnovu postojećih rimokatoličkih župa te djelomice temelj za uspostavljanje novih protestantskih crkvenih općina, Mletačkoj Republici, Kranjskoj, Štajerskoj i Ugarskom Kraljevstvu.

Šesto, hrvatski reformatori kako oni koji su djelovali na Istarsko-kranjsko-hrvatskome i Međimursko-prekomursko-ugarskome tako i oni koji su djelovali na Baranjsko-slavonskome području objavili su više od četiristo djela “na hrvatskome (glagoljicom, latinicom i ćirilicom), latinskom, njemačkom, mađarskom, engleskom, slovenskom i talijanskom jeziku te se aktivno uključili u europsku reformaciju”. (S. Jambrek) Osim toga, postoji i neutvrđeni broj reformnih djela hrvatskih humanista protestantske provenijencije, primjerice Matije Vlačića (preko 250 autorskih i uredničkih djela), Andrije Dudića, Markantuna de Dominisa, Matije Grbića i Pavla Skalića. Sedmo, u hrvatskoj javnosti veoma malo se govori o Reformaciji, hrvatski građani jako malo znaju o njoj i njezinim pobornicima, o njezinim odjecima u Europi, a posebno u hrvatskim zemljama toga vremena, o velikome doprinosu Reformacije očuvanju i izgradnji hrvatskog identiteta, ponajprije u pitanjima hrvatskoga jezika. (D. Kovačević) Naime, hrvatski reformatori činili su sve kako bi Bibliju preveli na narodni, hrvatski jezik, pa je tako prvo tiskano izdanje Novoga zavjeta na hrvatskome jeziku iz 1563. godine plod upravo protestantske reformacije, odnosno Biblijskoga zavoda u Urachu. U stvaranju toga prijevoda sudjelovali su Ivan Ungnad, Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin. Ne zaboravimo da su se upravo protestanti (R. Trako) pobrinuli da se pojavio prijevod Biblije na bosanski jezik (TDP, Sarajevo 2013), o čemu sam u Oslobođenju već pisao (Pogledi, 19. 10. 2013., str. 38-39). Uz napomenu da još uvijek, ne uzimajući u obzir prijevod Biblije Đure Daničića i Vuka Karadžića iz 1868., nemamo prijevoda Biblije na srpski jezik koji bi bio urađen temeljem izvornih tekstova.

Sedmo, kao što se u povijesti često događalo, (na)dolazak novih religija ili masovnih vjerskih pokreta za domicilnu religiju predstavljao je uvijek posebnu opasnost protiv koje se trebalo boriti, koju je trebalo spriječiti. Tako je bilo i s pojavom protestantizma u katoličkome okruženju. Drukčije nije ni u pravoslavnome, kao ni u islamskome okruženju. A kako su religije u svome ovosvjetskom očitovanju veoma često ideologije koje u ime svojih vjernika traže prostor, teritorij s kojeg žele potisnuti one drukčijevjerujuće, ne čudi stoga da će s Reformacijom doći do vjerskih ratova, progona, protjerivanja, promjene državnih granica, ali i političkih struktura. Od mnoštva tih promjena, najbolnija za kršćanstvo bila je ona koja je dovela do njegova cijepanja.

Što nam ostaje danas? Mnogi u Katoličkoj crkvi, posebno među kardinalima, biskupima, svećenicima i teolozima, ali i među ‘običnim vjernicima’, mišljenja su da mi danas, unatoč gore navedenim činjenicama nemamo zapravo što slaviti. Prema njihovu mišljenju, 31. listopada trebao bi biti dan žalosti, jer su s Reformacijom došli ratovi, progoni, istrebljivanja, ubijanja, novi crkveni raskol. Zapravo, taj događaj kršćanskoj Europi nije donio ništa dobra. Ne čudi stoga da se dugo vremena protestante smatralo hereticima, otpadnicima od prave katoličke vjere, bogohulnicima i onima koji su skrivili crkveni raskol u XVI. st.

Ipak, unatoč tim mnogobrojnim glasnim iskazima, ima u Katoličkoj crkvi i pojedinaca koji, kao npr. papa Franjo, smatraju da je Dan Reformacije, 31. listopada - kairos (pravo, Božje vrijeme), koji može doprinijeti međusobnome približavanju razjedinjenih kršćana. Svjestan da nije moguće riješiti sve razlike u pitanjima vjere i etike koje postoje između katolika i protestanata, one (razlike), smatra on, trebaju ostati izazovi na putu k vidljivome jedinstvu prema kojemu teže i protestanti i katolici. Papa je pun hvale za najnovije ekumenske protestantsko-katoličke susrete, što je do izražaja došlo posebno prigodom razgovora s najvišim predstavnicima Evangeličke crkve početkom veljače 2017. u Rimu. Tom prigodom je rekao da nam ova godina sjećanja na Reformaciju daje mogućnost da u ekumeni učinimo korak naprijed, a ne da bijesni i ljutiti gledamo u prošlost, pa bi se slijedom toga i protestanti i katolici trebali još više (po)truditi kako bi prevladali postojeće nesporazume. Govoreći tom prigodom o Lutheru, rekao je da ondašnji reformatori svojim zahtjevima, svojim württemberškim tezama, nisu željeli ništa loše Katoličkoj crkvi. Željeli su samo i isključivo njezinu temeljitu obnovu. Međutim, nakon 31. listopada 1517., stvari su krenule u neželjenome smjeru, što je dovelo do odcjepljenja evangelika od katolika, tako da su, kaže on, ranija braća u vjeri postali protivnici i suparnici. Bit će stoga ovogodišnja, u odnosu na proslave jubileja Reformacije u ranijim stoljećima, prvi put da u proslavi ovoga jubileja ima više ekumenskih naglasaka, negoli međusobnih sporenja.

A to već dugi niz godina dokazuju i vjerske zajednice protestantske baštine u Republici Hrvatskoj. One su, posebno u novije vrijeme, u modernoj Hrvatskoj, dale nemjerljiv doprinos religijskoj i kulturnoj raznolikosti, ekumenskom i međureligijskom dijalogu, stvaranju mira, razvoju i obrani demokratskih vrijednosti te medijskim slobodama. Te zajednice će svojim djelovanjem, a tome svjedočimo svakodnevno, postati veoma važni akteri društvenih i religijskih promjena u našemu društvu.

Između ostaloga, svojim djelovanjem u bitnome su doprinijele radu Udruge za vjersku slobodu u RH koja nastoji “širiti načela vjerske slobode, djelovati edukativno, braniti i čuvati ljudska prava i slobode svih osoba, neovisno o vjerskom uvjerenju ili izostanku istog,… poticati slobodu izbora uvjerenja, slobodu savjesti i vjeroispovijedi, što uključuje i djelovanje u skladu s vjerskim uvjerenjima, a pritom poštujući ista prava drugih osoba i vjerskih zajednica,… podupirati pravo vjerskih zajednica da djeluju slobodno i osnivaju humanitarne i odgojno-obrazovne ustanove, kao i da organiziraju predavanja i kongrese”.

Slijedeći misli pape Franje, poruka ovoga blagdana bila bi sljedeća: ne tumačimo našu svakodnevnu zbilju iz prošlosti, nego učinimo da ta prošlost kao izvorište raskola bude polog stvaranja jednoga novog, slobodnijeg i demokratskijeg društva negoli su to današnja europska društva, a time naravno i hrvatsko i bosanskohercegovačko.


>>> Ivan Markešić: Ususret velikom jubileju; Oslobođenje, 27. listopada 2017.



Institut društvenih znanosti Ivo Pilar © 2008-2016 | Impressum | Izrada web stranica: Vega Intro