Područni centar Dubrovnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar predstavio je u čitaonici Narodne knjižnice Dubrovnik 3. travnja u 19 sati knjigu Tihomila Maštrovića i Slavka Harnija Croatica Mechitaristica – Bibliografija hrvatskih knjiga tiskanih u Mehitarističkoj tiskari u Beču. Knjigu je objavila Erasmus naklada, a predstavili su je: prof. dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta Ivo Pilar, dr. sc. Vinicije B. Lupis, voditelj Područnog centra Dubrovnik te autor prof. dr. sc. Tihomil Maštrović. Predstavljanje je održano uz glazbenu pratnju armenske pijanistice Naire Asatryan, koja je izvodila djela armenskog skladatelja Komitasa Soghomona Soghmoniana i Babadjiana
- Iz medija: Croative.net / Benedikt.hr
Prof dr. sc. Tihomil Maštrović na zanimljiv je način objasnio kako je nastalo to djelo iznimno važno za poznavanje hrvatsko-armenskih odnosa u 19. i početkom 20. stoljeća i za razvijanje kulturnih veza dvaju malih kulturnih naroda te odgovorio na brojna pitanja na tu temu.
Mehitar – Mkhitar Sebastaci rođen je kao Petros Manuk 7. veljače 1676. Ušao je u samostan Surp Nišan (Sveti Križa) i uzeo redovničko ime Mekhitar – Utješitelj 1696. Umro je 27. travnja 1749. u Mlecima. U armenskom gradu Sebasti, rodnom gradu sv. Vlaha, rodio se 1676. budući utemeljitelj reda mehitarista i samostana San Lazzaro u Mlecima, Mehitar Petrosjan (ili Bedrosjan).
Već u dvadesetoj godini dosegao je status vardapeta „revnitelja za pravovjerje“, odnosno teologa s ovlasti propovijedanja. Putujući po Armeniji pod osmanskom vlašću suočio se s činjenicom da je stanje kulture katastrofalno, ne samo u običnom puku, nego i u samostanima. Odlučio je stoga osnovati red koji neće samo poraditi na razvoju nacionalne kulture nego i nastojati pomiriti dvije oštro suprotstavljene struje među inteligencijom, „nacionaliste“ i „prosvjetitelje“. Sa skupinom sljedbenika otišao je u Carigrad, pa u Moreju na zapadnoj obali Peloponeza, tada mletački posjed, te ondje, u gradu Modonu – s dopuštenjem pape Klementa XI. – sagradio samostan i utemeljio mehitaristički red, uređen uglavnom prema benediktinskim pravilima. Kada su 1715. Turci osvojili Moreju, zajednica je brodom pobjegla u Mletke i unajmila kuću u gradu. Nakon dvije godine, zahvaljujući poznanstvu s utjecajnim mletačkim patricijima još iz Moreje, ustupljen im je zapušteni, nenaseljeni prazni otočić San Lazzaro i 8. rujna 1717. Mehitar je sa svojom zajednicom ušao u posjed bivšeg otočića – karantene. Danas otočić San Lazzaro ima četvornih metara koliko današnja država Armenija četvornih kilometara. Red koji je u Carigradu imao devet pripadnika, u Moreji dvadesetak, 1717. imao ih je stotinjak i postupno se širio da bi 1773. bili utemeljeni samostani u Trstu i Beču. U Mlecima su se tiskala klasična armenska djela, a u Beču je počela njihova kritička obrada. Rad reda u Beču omogućio je europeizaciju armenske kulture i od tada je ona u doticaju s romanskim i s germanskim duhom, a posredstvom izdanja i sa slavenskim duhom, dokazujući kako je civilizacija jednog od najstarijih svjetskih naroda sposobna apsorbirati brojne kulturne utjecaje. Mehitaristi su, naime, preuzimajući ono benediktinsko ora et labora – moli i radi, svu svoju energiju usmjerili na kulturni rad – filološki, lingvistički, filozofski, arheološki, prevodilački i obrazovni.
Armenski redovnici zalazili su i u najzabitije krajeve Carstva, pretraživali zapuštene knjižnice, kupovali i preprodavali kako bi sačuvali barem djelić svoje kulture. Armenska tiskara, koja je u Mlecima postojala već u 16. stoljeću, preseljena je na San Lazzaro čim se samostan sredio i u njoj su tiskane brojne knjige, među kojima je i najveći armenski literarni spomenik 18. stoljeća, golemi dvosveščani rječnik na kojemu je svestrani Mehitar radio dvadeset pet godina, kao i Armenska historija povjesničara Movsesa Korenacia, a na njezinu prevođenju sudjelovao je i naš Nikola Tommaseo. Bečka Mehitaristička tiskara neprekidno djeluje od 1811. godine, a odmah po osnutku, za potrebe tiskanja hrvatskih i drugih slavenskih knjiga, nabavila je latinična slova s dijakritičkim znakovima. Premda je tijekom 19. i 20. stoljeća u Mehitarističkoj tiskari u Beču objavljeno 239 hrvatskih publikacija, što na hrvatskom što na drugim jezicima, djelovanje te tiskare u hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti uglavnom je ostalo nepoznato. Hrvatska izdanja bečki mehitaristi objavljivali su temeljem carskog privilegija o tiskanju knjiga „na istočnim i zapadnim jezicima“ (K. k. priv. Buchdruckerei der Mechitharisten-Congregation in orientalischen und occidentalischen Sprachen), pa su tako u Mehitarističkoj tiskari objavljene hrvatske knjige iz brojnih područja društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti. Među knjigama iz Croatice Mechitaristice nalaze se i naslovi iz književnosti, npr. drama Teuta Dimitrija Demetera (1844.), najbolje djelo te vrste hrvatskoga književnog romantizma, te neki važni književni prijevodi na hrvatski jezik. Tiskane su i jedne hrvatske novine; od 1867. do 1869. u Beču izlazi političko glasilo Novi pozor, kojemu je cilj promicati hrvatske nacionalne interese. Kod mehitarista u 19. stoljeću svoja knjige objavljuju mnogi ugledni hrvatski pisci: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Ivičević, Antun Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović, Martin Meršić ml., Ilija Okrugić, Milan Rešetar, Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Josip Torbar i mnogi drugi. Croatica Mechitaristica nezaobilazan je dio bibliografije hrvatskih knjiga tiskanih izvan Hrvatske, a postala je i važna karika za razumijevanje složenih, dramatičnih odnosa malih naroda u kompleksu rješavanja Istočnog pitanja. Dubrovačka i šira kulturna javnost tako je dobila cjelovit uvid u vrijedno djelo o tiskarstvu hrvatskih knjiga u inozemstvu, svjedočeći o važnosti istraživanja izvangranične hrvatske kulturne baštine.
- Pozivnica za predstavljanje knjige CROATICA MECHITARISTICA, Dubrovnik, 3. travnja 2013.
>>> PODRUČNI CENTAR DUBROVNIK
|
novosti 
